AKCIJA

Dvadeset tisuća na ulicama Zagreba

 

U četvrtak 1. lipnja u nekoliko gradova diljem Hrvatske održan je prosvjed pod nazivom “Čekajući tramvaj zvan kurikularna reforma”, točno godinu dana nakon velikog prosvjeda na kojemu je oko 50 tisuća građana iskazalo svoju podršku istoj toj reformi.

Ovoga puta, međutim, prosvjed je organiziran kako bi se iskazalo nezadovoljstvo prema netransparentnom radu postojeće garniture unutar Ministarstva obrazovanja, koju predvodi plagijator Pavo Barišić, a koja je na sumnjiv način izabrala nove ljude koji bi trebali biti na čelu reforme obrazovanja u Hrvatskoj, od kojih je i nemali broj, valjda igrom slučaja, povezan s konzervativnim i klerikalnim strukturama koje u zadnje vrijeme izrazito jačaju. Na ulice Zagreba oko 20 tisuća građana izašlo je u znak protesta protiv katastrofalne situacije koja vlada u hrvatskom obrazovanju, a koja je odraz katastrofalne situacije koja vlada u (hrvatskom) društvu općenito. Povorka se kretala od Trga bana Jelačića do Glavnog kolodvora, kako bi se naglasio problem mladih ljudi koji masovno iseljavaju iz Hrvatske u potrazi za boljim životom.

Iako se ideološki okvir prosvjeda nije razlikovao od onog prošlogodišnjeg, te je i ovaj bio liberalno-građanske provenijencije, jedan je aspekt bio bitno naglašeniji, a to je kritika upravo tih konzervativno-klerikalnih struja koje u posljednje vrijeme, osim što nos guraju u maternice, svoje pipke pokušavaju uvući u cjelokupni obrazovni sustav. Tako se uz standardne natpise i parole o potrebi kritičkog mišljenja i kvalitetnog obrazovanja mogao vidjeti velik broj natpisa tipa “Opus dej go avej”, “Hrast u pilane dosta debilane”, a s govornice su se čule izjave poput “Hrast u školi dobar je za parkete”. Uz zahtjev za smjenom Diane Vican i ponovnim raspisivanjem natječaja za voditelja ekspertne radne skupine, tražila se ostavka i ministra plagijatora.

Upravo su to komponente zbog kojih se ovogodišnji prosvjed razlikuje od onog prošlogodišnjeg – kritika se zaoštrila u vidu izravnog traženja smjene ljudi koji vode obrazovni sustav u Hrvatskoj te u vidu oštrije kritike puzajuće klerikalizacije koja se nastoji infiltrirati u što više društvenih sfera, pa tako i u obrazovanje. Ovih 20 tisuća građana koji su izašli na ulice iskazati svoje nezadovoljstvo, među kojima je bilo i roditelja s malom djecom, i studenata i umirovljenika, doista pokazuju da većina ne podržava negativne konzervativne tendencije kojima sve više svjedočimo.

Međutim, jednoj se stvari može prigovoriti. Neovisno o tome što je pohvalno okupljanje građana u znak otpora tim tendencijama, i što borbu protiv klerikalizacije treba podržati na ovaj ili onaj način, daljnje inzistiranje na apolitičnosti i neideologiziranosti kao glavnom okviru tih prosvjeda, zahtijevanje stručnosti i tehnokratski diskurs koji obično prati govor o ovoj problematici promašuju suštinu problema, odnosno tim se pojmovima zamagljuje itekako ideološko i političko podilaženje tržišnim mehanizmima, koje ne bi trebalo biti cilj obrazovanja.

 

Anja Grgurinović