TEKST

Igra bez pravila

Rezultati izbora ne govore nam mnogo o populaciji birača. Podatak za koga smo glasali ne govori ništa o motivaciji: jesmo li glasali za neku stranku jer vjerujemo u njen politički program ili u sposobnost i poštenje konkretnih kandidata? Možda glasamo iz nekog vrlo uskog interesa ili, pak, jer nam je neki kandidat simpatičan? A možda glasamo i protiv određene opcije? Sam broj glasova, nažalost, ne govori nam ništa o tome, kao ni o motivaciji ljudi koji nisu izašli na izbore.

Osim toga, ni uzorak nije adekvatan. Ne samo što sadrži samo one ljude koji su odlučili izaći na izbore, nego je u slučaju lokalnih izbora često manji od 50%. Rezultati izbora stoga su mjerodavni primarno iz jednog razloga – jer, unatoč izlaznosti i manjkavim informacijama, određuju tko će vladati iduće četiri godine. U tom smislu ovi rezultati ipak ukazuju na neke tendencije koje bi mogle odrediti tko će i kako vladati na lokalnim razinama, ali i na nivou države.

Novi put po tko zna koji put

Lokalni izbori pokazuju da i dalje postoji značajan broj razočaranih birača koji su spremni glasati za nove opcije nastale izvan dosadašnjeg političkog okvira. Taj krug birača još ne može odrediti pobjednika, nego tek poremetiti ravnotežu snaga, ali krug raste zbog sve većeg broja razočaranih HDZ-ovih i SDP-ovih birača.

Pokazalo se i da taj prostor nije zakaparila nijedna stranka, nego ga popunjavaju opcije koje dožive brz uspon i brz pad. U tom je polju dosad najjači bio Most nezavisnih lista, no doživio je veliki poraz na lokalnim izborima što bi ih moglo i dugoročno izbaciti iz konkurencije. Upravo preko lokalnih vlasti Most je izgradio svoju reputaciju političara van establishmenta koji su se dokazali u svojim sredinama. Bez utjecaja na lokalnoj razini i bez uloge autsajdera na državnoj razini, koji adut im ostaje? Uloga HDZ-ovog korektiva? Ljudi koji se boje HDZ-a mogu naprosto glasati za listu koja neće ući s HDZ-om u koaliciju. Stoga bi već na idućim državnim izborima Most mogao ozbiljno pasti, a netko doći na njihovo mjesto.

Ustani, (Or)bane?

No, budućnost tih (i drugih) inicijativa ne ovisi tek o njihovoj smislenosti i učinku, nego i o materijalnim uvjetima koji određuju što konkretno mogu učiniti i kako mogu doprijeti do potencijalnih glasača. U tom smislu, platforma “Zagreb je naš” napravila je impresivan posao unatoč minimalnim resursima, dijelom jer su njeni glavni akteri već prepoznati na lokalnoj razini po dugogodišnjem aktivizmu, dijelom zbog katastrofalnog SDP-a, a dijelom zbog velikog broja volontera koji su, na iznenađenje vječnih stručnjaka, odradili odličnu i efikasnu kampanju. Platformi ipak preostaje težak rad – ukoliko namjerava djelovati na širem i manje poznatom terenu cijele države, neće uspjeti bez većih resursa za kampanju. U svakom slučaju, mnogo ovisi i o konkretnom radu u gradskoj skupštini i mjesnim odborima gdje će imati određenu mogućnost djelovati i javno istupati.

S druge strane stoji neimenovana nova stranka Brune Esih i Zlatka Hasanbegovića (možemo li predložiti ime – Hrvatska stranka prava 2000?) Sudeći po kampanji i medijskoj podršci, ta je stranka u materijalno mnogo boljoj situaciji. Dolaze li njihove financije iz domaćih i stranih klerikalnih organizacija? Budući da su iznos i namjena javnog financiranja katoličke crkve potpuno netransparentni, odgovor ne možemo znati. Tu su i veze s desnim vlastima na lokalnoj i državnoj razini jer, unatoč ‘ružnom razvodu’ s HDZ-om, ekstremna desnica i dalje je u bliskim odnosima s HDZ-ovom krhkom vladom i javnim institucijama. Budućnost ove stranke ipak ovisi o tome može li se dovoljno distancirati od HDZ-a na državnoj i Bandića na razini Zagreba, te privući njihove glasače. Stoga možemo očekivati daljnje zaoštravanje retorike i politike, što predstavlja značajnu opasnost od daljnje ‘orbanizacije’ Hrvatske. Ova inicijativa nije ni prva ni zadnja koja koketira s ustaštvom, ali ovaj trenutak i ova ekipa čine se kao pogodna kombinacija za nastavak desnog napada na teško izborene individualne, medijske i političke slobode.

Bandić forever

No, u najboljoj materijalnoj situaciji ipak se uvijek nalazi aktualna vlast koja ima pristup cjelokupnom javnom budžetu. Ekstreman primjer toga upravo je Milan Bandić koji je u predizbornom periodu spiskao gradske milijune na niz velikih projekata, od tragikomičnog ‘Hendrix horror picture showa’ pa do izgradnje čak sedam novih sportskih objekata planiranih do kraja godine. Nijedan od projekata nije ušao u proračun kampanje jer se bilježi kao redovna gradska djelatnost. S druge strane, opozicija je osuđena na plakate, medijske nastupe i društvene mreže.

Unatoč tome, Bandić je teško došao do nove pobjede. Iako je odaziv birača na prvi krug izbora bio veći nego 2013., Bandić je dobio preko 40.000 glasova glasova manje. Dok je 2013. u drugom krugu dobio 170.978 glasova, duplo više od Rajka Ostojića, sada je dobio 147.680 glasova, tek 15.000 više od Anke Mrak-Taritaš. Velik broj Bandićevih glasača očito je prešao na HDZ i listu Brune Esih, ali oko pola njih nije mu se vratilo ni u drugom krugu protiv Mrak-Taritaš. Naposljetku, za Bandića je u prvom krugu glasalo tek 14,7% registriranih birača, a u drugom krugu 21,3% birača. Dakle, Bandićeva podrška počiva tek na petini građana, i taj broj polako pada.

Naravno, to po ‘pravilima igre’ nije bitno jer je Bandić osvojio novi mandat, ali sigurno je i sam svjestan da u gradu živi 80% građana koji ga nisu podržali. Posebno se nameće pitanje o onih 52,38% birača koji nisu izašli na izbore. Jesu li razočarani opcijama? Ili sustavom općenito? Jesu li nezainteresirani? Neinformirani? U demokratskom društvu u kojem se legitimitet vlasti formalno temelji na glasovima većine, ogroman je problem što većina birača uopće nije izašla na izbore i što nemamo pojma zašto nije izašla. A riječ je o građanima koji, uvjeren sam, ne žive dobro i nisu zadovoljni političkim sustavom. Kako će artikulirati to nezadovoljstvo i kojim kanalima? Koja će inicijativa mobilizirati te ljude? I hoće li to biti u sklopu formalnih inicijativa ili u sklopu neke nove, nepredvidljive situacije? Rezultati izbora doista ne otkrivaju mnogo, osim da nam predstoje zanimljiva politička vremena.

Luka Ostojić

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2017. godinu.