TEKST

Michal Iwanowski: Udaljen od ljudi

Poljski fotograf s britanskom adresom Michal Iwanowski u Galeriji Spot (izložba je otvorena do 6.10.) izlaže svoj projekt ‘Udaljen od ljudi’ koji bilježi autorovu rekonstrukciju gotovo pa epskog putovanja njegova djeda i ujaka kroz nesiguran teritorij u kojemu su mogli izgubiti život, dok su ga pokušavali spasiti, bježeći iz zatvora.

Foto: Michal Iwanowski

Izložba Michala Iwanowskog pod nazivom Udaljen od ljudi u isto je vrijeme potresna, topla, i okrutna.

Potresna jer donosi dokument jednog perioda života njegovih rođaka koji se kao špranca ponavlja, i dan-danas, mnogima. Gotovo kroz formulu. Fašistički je to oprobani model.

Topla jer empatično prilazi “priči”, rekonstruira ju, i u najboljoj maniri čuva, čuva njezin kostur, njenu bazu.

Okrutna, jer ju politički, na vrlo hrabar način dekontekstualizira, uzima supstrat priče, prebacuje ju u univerzalno iskustvo, i na određeni način konstruira a priori gestu oprosta, onima koji su takve zločine činili, onima koji će takve zločine činiti.

Poljski fotograf s britanskom adresom u Galeriji Spot (izložba je otvorena do 6.10.) predstavio je svoj istoimeni projekt koji bilježi autorovu rekonstrukciju gotovo pa epskog putovanja njegova djeda i ujaka kroz nesiguran teritorij u kojemu su mogli izgubiti život, dok su ga pokušavali spasiti, bježeći iz zatvora.

Foto: Michal Iwanowski

Na tromjesečnom bijegu iz sovjetskog zatočeništva u Sibiru prema rodnoj Poljskoj, hodali su više od 2.000 kilometara, isključivo noću kako bi ostali neprimjetni, nevidljivi i skriveni od ljudskog pogleda. Sedamdesetak godina kasnije Michal Iwanowski prati taj trag, to naslijeđe, te se odvažuje na vlastito putovanje, vjerno slijedeći rutu svojih predaka i dokumentirajući pritom proces fotografskim aparatom. Serija fotografija zabilježenih u toj osobnoj „odiseji‟ temelj je projekta Udaljen od ljudi, a rad je naknadno dobio i ukoričeno izdanje u formi fotografske knjige.

Kako je u najavi istaknuto, a osobno sam se osvjedočio na izložbi: “u svom radu Michal Iwanowski kontinuirano istražuje vezu između krajolika i memorije, a svoje fotografske projekte gradi na potrazi za mikropovijestima, individualnim sjećanjima i tragovima ljudskog iskustva koji blijede. Takve narative, koji bi u protivnome vremenom bili izgubljeni, ovaj autor interpretira kroz fotografiju i tekst, postavljajući pritom u čvrstu sinergiju osobnu priču i krajolik zabilježen na fotografijama. Tako i rad Udaljen od ljudi predstavlja svojevrsnu studiju prirode ispunjene pričama o izmještenosti, gubitku i traganjima. Serija nije samo izuzetno svjedočanstvo jednog osobnog iskustva, već i univerzalna posveta svima koji se i danas, bježeći iz zona sukoba i tragajući za sigurnošću, zatječu u sličnim situacijama. Kako sam Iwanowski kaže, „ono što je započelo kao suptilno odavanje počasti vlastitim precima, ubrzo je postalo meditacija o snazi ljudskog duha‟. Njegove fotografije mnogo su više od doslovne posvete krajoliku – one su svjedočanstvo o tome da nema „nedužnog‟ mjesta i da je svaki put kojim prolazimo obilježen slojevima patnji i nadanja.”

Foto: Michal Iwanowski

Michal Iwanowski rođen je 1977. u Poljskoj, a od 2001. živi u Cardiffu gdje radi kao fotograf i predavač u Ffotogallery. Diplomirao je dokumentarnu fotografiju na Sveučilištu Wales u Newportu. Dobitnik je nekoliko prestižnih nagrada, a od 2004. kontinuirano izlaže na izložbama i fotografskim festivalima diljem Europe i svijeta.

Putovao si po Rusiji prateći korake svojih predaka? Gdje je krenuo njihov put?

Moskva i okolica Moskve, oko dva sata dalje. Negdje oko 2000 km do doma. Zamisli?

Postoji li simbol u toj brojci? Ili su to samo tvoji rođaci morali proći? Tu kilometražu?

Ne, to je samo fizička udaljenost između ta dva mjesta. Mogli su i kraćim putem ići.  Ali nisu se  snašli.

Koja je logika ove izložbe?

Početak je Rusija u ljeto. Ovo je rijeka Oka koju su prešli u noći bijega. Ovdje su i šume, tu je izvjesna kronologija. Htio sam imati velika četiri prikaza da bih dao osjećaj prostora. A prostor Rusije je, kao što znaš, neuhvatljiv, nemoguć za „prikazati“. Ma nije da sam to htio, ali se čovjek malo zanese.

Sve godišnje sezone su tu?

Jesen, kasno ljeto i zima dominiraju. Tu su i bilješke koje sam vodio tijekom puta. Pretvorio sam ih u razglednice. Puno je ljudi na putu do logora bacalo mala pisma svojim obiteljima kroz prozore vlaka. To su razglednice koje nikada nisu poslane. Na nekima od njih je pisalo: “Recite mojoj ženi da me više nema.“ Možda nikada neće biti poslane, primjerice one koje se danas ispisuju. To su priče koje danas ljudi prolaze, iznova. Poruke iz tih priča su iste. Drugačija je biografija, okolnosti, drugačija je navigacija, drugačiji je rat. Isto je izbjeglištvo. Neke razglednice su nepopunjene. Nekada se jednostavno nema što reći.

Danas umjesto razglednica imamo sjećanja na Fb-u, na Iphone-u, prisiljeni smo na „sjećanje“ kroz te medije.

Istina. Ima nešto perverzno u tome. Za to su nerijetko optuživali naše suvremenike, izbjeglice.

Tvoj interes je između ostalog fokusiran na pitanja mikro – povijesti. Imam osjećaj da „male pripovijesti“ nerijetko zamagljuju širu priču koja je često podložna reviziji, pogotovo danas u Hrvatskoj, pogotovo u Poljskoj. Ma, svugdje… Koji je bio tvoj cilj s ovim istraživanjem?

Bio sam zabrinut oko ovog projekta. Mnogi su novinari u Poljskoj na primjer htjeli de facto napraviti priču kroz prizmu nacionalnog ponosa. To svakako nije bio moj interes. Mene je zanimala osobna priča, što znači proći takav put zbog neke političke situacije. Htio sam izbjeći diskusiju u koju ulaze optužbe. Rat sve dohvaća. Upoznao sam mnoge ljude sa različitim pričama, a zapravo sličnim ovoj mojoj obiteljskoj. Ova priča pripada svima. Vrlo se često koriste za različite agende, te mikro-povijesti. Nadam se da ova „moja“ neće.

Dokumenti koje koristiš u izložbi su i obiteljske fotografije. Pisma. Dnevnici.

Oni su iskustva svih ljudskih bića. Tu je prvi selfie iz 1930., dnevnici iz škole. Želio sam pokazati da ni oni nisu birali rat, živjeli su običan život prije nego se rat dogodio. Nisam htio govoriti o Poljskoj, o naciji.

Iako su te stvari odredili život tvog ujaka. Ta neka Poljska, ta neka Rusija, taj neki rat…

Da, ali, iz neke šire perspektive, kada se ti svi životi usporede, nevažno je. Moj je ujak bio vrlo sretan što će se ta priča ispričati. Rekao je da je to sada moja priča. Tako da ja zapravo sada pričam svoju priču. Moja priča, moj put, bio je vezan za ljudsko stanje. Njegova žena je živa, i jako je zadovoljna. Ipak, zanimalo bi me što bi ujak mislio.

Koliko ti je trajao put? Postoji li kakva anegdota?

Bilo je vrlo lijepo iskustvo. Osjećao sam se dosta krivo. Trajao je 10 tjedana. Osjećao sam se krivim, naime, jer mi se ništa nije dogodilo. Bilo mi je divno biti sam i raditi fotografije. Na neki sam način osjećao da nisam zaslužio ovu priču. Ipak, kada sam išao završavati knjigu, sve što je moglo krenuti po krivu, krenulo je. Završio sam na operaciji. Cijela je godina bila puna anksioznosti. I onda sam shvatio da je to moj doprinos „boli“. Knjiga je bila financirana iz nekoliko izvora, osam mjeseci je trajala zbrka. Tada mi je čir puknuo. (smijeh) Imam osjećaj da sam zaista porodio ovu knjigu.

Možeš li nam predstaviti knjigu?

Prvi dio su fotografije, drugi su tekstovi, dokumentarni, odvojeni su drugačijim papirom. Tu su i ujakovi tekstovi, htio sam mu dati glas, unatoč tome što sam ja ispričao ovu priču po svojim uzusima.  Ovo ipak jest njegova priča. Tu se čita povijesni kontekst, i njegov opis je važan. Postoje i politički dokumenti: administrativni tog vremena, promjene nazivlja, promjene zemalja i tako dalje… Zadnja rečenica je rečenica moje bake koja je rekla da zna da će netko umrijeti te večeri, iako se to nije dogodilo. Hvala Bogu, jer se ja ne bih rodio. Tu je i dio mog opisa, ambicije zbog koje sam radio ovu knjigu. Moj interes nije bio interpretirati politički događaj, već životni događaj: priča je o njima, njima duhovima, koji su se samo htjeli vratiti svom domu.

Osjećaš li se ti kao imigrant u Velikoj Britaniji?

Ne, ali kao Drugi da. Ipak, privilegiran sam, imam dvije putovnice. Wales je divno mjesto. Imam samo pozitivna iskustva. Iako zvučim i izgledam kao Drugi. Ali nema veze. (smijeh) Pitaju me jesam li Nizozemac, Šveđanin, Francuz. Mi identificiramo ljude pitanjem odakle su. A to ništa ne znači. Zar ne?

U videu tvoj ujak govori svoju priču, za tvoju priču, recimo to tako, da ju legitimira?

Da, šest mjeseci prije njegove smrti… Ali ta snimka je zanimljiva jer predstavlja vrijednu reminiscenciju jednog zanimljivog, teškog života. Neprepričljiva. Opisuje događaje koji su ga obilježili. Njegov glas je pozadina, nisam ga htio snimati kamerom. Traje devet minuta. Bio je vrlo sretan što je preživio, nikada nikoga nije mrzio, nije razvio tu vrstu gnjeva. Bio je svjestan privilegije koju mu je život dao. Mogućnost oprosta je bitna, jer su svi životi bitni jednako koliko i nisu bitni. Ratno stanje to najbolje pokazuje. U svojoj sam šetnji sretao ljude, i nisam htio promovirati što radim. Ali, svi oni koje je to zanimalo pokazali bi nevjerojatno razumijevanje. Dobio sam puno perspektiva, ne dajem sebi preveliku važnost, ali nakon ovog projekta se osjećam zahvalno, i neću se dati iznenaditi ako mi se život promijeni iznenada. Generalno, došao sam u dodir sa svojom smrtnošću. A to nije loša vijest. Vrlo je oslobađajuća.

Na čemu novome radiš?

Živim u Cardiffu i predajem fotografiju. Iduće godine radim na jednom projektu koji ima dodira s nadrealizmom. Radim s jednom poznatom velškom glumicom na seriji fotografija. Ona je među rijetkima koja govori Cornish. Bit će to distopijske fotografije, pričat ćemo o Brexitu, ljubavi, nacionalizmu. Trenutno pripremamo projekt i trebat će nam nekih dvanaest mjeseci. Tridesete godine prošlog stoljeća su nam zanimljive, taj osjećaj, ta estetika, ta etika.

 

Autor: Srđan Sandić

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2017. godinu.

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na korištenje kolačića. Više informacija.

Da bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo prilikom pregledavanja stranica, te kako bi ona radila ispravno, ova stranica na vaše računalo sprema malu količinu informacija zvanih kolačići (cookies).

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na njihovu upotrebu.

Ako odlučite blokirati kolačiće i dalje ćete moći pregledavati stranicu, no neke njezine funkcionalnosti neće Vam biti dostupne.

Što su kolačići?

Kolačići su male tekstualne datoteke sastavljene od niza znakova spremljene na Vaše računalo od strane web stranica koja ste posjetili.

Kolačići omogućavaju stranici da prikaže informacije prilagođene Vašim potrebama. Oni obično spremaju Vaše postavke (session token) i postavke za web stranice. Nakon što ponovo posjetite istu web stranicu Internet preglednik šalje natrag kolačiće koji joj pripadaju.

Kolačići nam također omogućavaju da pratimo posjećenost i promet na našim web stranicama (pomoću Google Analytics i sličnih alata). Sve informacije koje na taj način kolačići prikupljaju se akumuliraju i anonimne su i ne dijele se s bilo kojim drugim subjektima.

Sve ove informacije mogu biti spremljene jedino ako Vi to omogućite – web stranice ne mogu dobiti pristup informacijama koji im Vi niste dali i ne mogu pristupiti drugim datotekama na Vašem računalu.

Close