TEKST

Od pomirenja do separatizma

 

Društvo u Španjolskoj duboko je podijeljeno po historijskoj liniji sukobljenih strana u Španjolskom građanskom ratu koji je 1939. završio pobjedom nacionalističkih i konzervativnih snaga Francisca Franca. Poraz ljevice, a pobjeda desnice[1] u tom ratu značila je da Španjolskoj predstoji više desetljeća jednog autoritarnog konzervativnog režima s jakim osloncem u tradicionalnim vrijednostima i katoličkoj crkvi, koji bismo po mnogim karakteristikama mogli nazvati fašističkim.[2] Tako je i bilo do smrti generala Franca 1975. godine nakon čega dolazi do političke demokratizacije i liberalizacije. Kako je ovaj autoritarni režim vladao Španjolskom još trideset godina nakon vojnog sloma fašizma u ratu, može se reći da je u tom periodu Španjolska bila jedina zemlja u Europi, uz Portugal i Grčku, u kojoj fašizam nije poražen 1945. godine.[3]

José Antonio Primo de Rivera, lider falangista ubijen od strane republikanskih snaga na samom početku Građanskog rata, izjavio je u osvit sukoba da “Španjolska propada zbog triju podjela – one uzrokovane regionalnim separatizmom (misli se na baskijski i katalonski), političkim strankama te klasnom borbom”. Nasuprot tome, Primo de Rivera predlagao je “nacionalno španjolsko jedinstvo” kako bi Španjolska bila “ponovno velikom”.[4] Osim što je riječ i o danas poznatoj retorici, ovdje je interesantno primijetiti kako je fašistički program u jednoj rečenici vrlo dobro artikuliran – protivljenje pravu manjih naroda na samoodređenje, fetišizam jedinstva nacije, prezir prema političkom liberalizmu (ne i prema ekonomskom) te prema socijalizmu, odnosno komunizmu (umjesto klasne borbe predlaže se harmonizacija klasnih suprotnosti). Ovdje ćemo se fokusirati na pitanje regionalnog separatizma, prije svega katalonskog, koji je goruće pitanje opet danas.

Prije početka Građanskog rata, za vrijeme lijeve republikanske vlade, Kataloncima je priznat status autonomije, što se ukida pobjedom frankističkih snaga. Padom frankizma i politički demokratskim reformama obnavlja se autonomni status Katalonije, a tek zadnjih godina jačaju pokreti za veću autonomiju ili samostalnost Katalonije od službenog Madrida. Još je prije ekonomske krize 2008. godine narodna potpora nezavisnosti bila relativno mala, da bi uslijed posljedica ekonomske krize i politika službenog Madrida ta potpora porasla do te mjere da zadnjih godina separatističke snage drže većinu zastupničkih mjesta u katalonskom regionalnom parlamentu. Sve je to dovelo do trenutne krize, neuspjelog i ugušenog referenduma te ponovnih izbora gdje su separatisti ponovno osvojili tijesnu većinu zastupničkih mjesta.

Previranja oko referenduma, represija španjolske centralne policije, pro-madridski stav vrha Europske unije, masovni prosvjedi i separatista i unionista, ponovno su u središte političkog i društvenog interesa doveli ostavštinu Francove vladavine, izuzetno represivne prema Kataloniji i Kataloncima. Dandanas je u kolektivnom pamćenju Katalonaca sačuvano sjećanje na nesmiljeni teror frankističkih snaga. Nije ispod medijskog radara prošlo to da su ekstremniji zagovornici ostanka Katalonije u Španjolskoj uzvikivali frankističke parole, pozdravljali fašističkim pozdravom i veličali generala Franca. Ono što je tu još zanimljivije jest to da iz vrhova Europske unije i država koje su jednoglasno podržale stav službenog Madrida nije došla nikakva osuda antikatalonskih i profašističkih skupova. Licemjerje službenog Bruxellesa, ali i drugih centara moći EU, tu je izbilo u prvi plan – aršini prema kojima EU-birokrati mjere fašizaciju toliko su različiti da je jedna Poljska urgentno osuđena u Europskom parlamentu zbog fašizacije, dok Španjolska po tom pitanju nije bila ni okrznuta. To ne znači da ne treba kritizirati trenutne tendencije u Poljskoj, već da onda treba primijeniti ista pravila i prema drugim zemljama. Ali ključna je stvar ta da su tî desni ekstremisti u Španjolskoj lojalni politici EU, dok oni u Poljskoj nisu. Slična je stvar i po pitanju Ukrajine – visoki dužnosnici EU nisu osudili fašističke pokrete koji su sudjelovali u ustanku na Majdanu 2014. godine te čije su paravojne formacije terorizirale rusko stanovništvo na istoku Ukrajine. S druge strane, ako je neki krajnje desni pokret euroskeptičan i protivnik EU, onda se pak bez previše razmišljanja naziva fašističkim ili, blaže rečeno, “desno-populističkim”. Takva retorika i etikete zamagljuju pravi karakter politike vodećih institucija EU, ali se on ipak razotkriva na ovakvim primjerima.

Kako bilo, (zlo)duh Francisca Franca još uvijek postoji u španjolskom društvu, a očito i u samim političkim te militarnim strukturama španjolske države. Represija španjolske policije na dan referenduma dovoljno svjedoči o tome, kao i spomenuti skupovi u kojima se otvoreno veličao general Franco. Osim toga, španjolski je primjer ogledan i za neke druge zemlje u Europi od kojih kao primjer možemo uzeti, svaki na svoj način, Hrvatsku i Grčku. I hrvatsko je društvo, čega smo sve više svjesni, duboko podijeljeno po historijskim linijama, a svojedobno je “pomirenje” na toj liniji trebalo ići upravo po Francovu uzoru. Naime, predsjednik Tuđman općenito je cijenio lik i djelo generala Franca[5], a nastojao je i imitirati upravo politiku “pomirbe”. Ta nastojanja uvijek su u samom početku relativizatorskog karaktera (ako izuzmemo onaj uvijek prisutni politički pragmatizam) jer se pod kapom “Nacije” nastoje anulirati sve postojeće razlike i antagonizmi koji postoje unutar nje – osim historijsko-ideološkog u užem smislu, tu je riječ, naravno, i o klasnim antagonizmima te razlikama između dijelova zemlje – negiranje potonjega pak stvara centralističku i unitarističku politiku za što je trenutno najbolji primjer Katalonija. Grčki pak primjer ukazuje na prisustvo ekstremno desnih elemenata u državnim strukturama, napose represivnom aparatu, u policiji – tako neonacistička stranka Zlatna zora ima mnoštvo svojih simpatizera u redovima policije. Stoga ne čudi stupanj represije koji se provodi na antifašističkim, sindikalnim i radničkim prosvjedima u odnosu na često ignoriranje neonacističkog divljanja.

Podršku katalonskom narodu u borbi protiv represije službenog Madrida i institucija EU uopće ne bi trebalo dovoditi u pitanje. Stvar je tim više ojačana što je veća svijest o teroru policije nad mirnim prosvjednicima i glasačima na referendumu, o ostacima frankizma u Španjolskoj, o licemjerju EU institucija te ignorantskoj politici drugih zemalja. Pitanje je samo koliko isključivo separatistička politika može u tim okolnostima donijeti dugoročno koristi te koliko ona može antagonizirati radne i obespravljene mase u svim dijelovima Španjolske. Jer, pitanje slobode i samostalnosti Katalonije ne smije biti pitanje slobode za njezinu političku i ekonomsku elitu koja će parazitirati na antagoniziranju cijelog španjolskog naroda. Pitanje nezavisnosti Katalonije zato mora biti isključivo pitanje legitimnog prava na samoodređenje, dovedeno u usku vezu sa socijalnim i klasnim pitanjem te u opoziciji spram elemenata španjolske elite koje još uvijek koketiraju s neslavnom frankističkom prošlošću. Saveznike, prije svega, treba tražiti u naprednim snagama španjolskog društva, a ne voditi se politikom koja će katalizirati nacionalni ili regionalno orijentirani sukob. Koliko će to biti moguće u Kataloniji i koliko se cjelokupno španjolsko društvo može nositi s pripadajućim povijesnim bremenom, tek treba vidjeti.

Karlo Jurak

 

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2017. godinu.

[1] Ne bi bilo u potpunosti točno nazvati pobjedničke Francove snage fašističkima zato što su te snage na desnici bile dosta heterogene, a ujedinjavao ih je lik generala Francisca Franca. Riječ je o konzervativnim, monarhističkim, karlističkim te falangističkim frakcijama, pri čemu su potonji bili deklarirani fašisti. Sve njih povezivalo je protivljenje lijevim republikanskim snagama koje su tridesetih godina prošlog stoljeća doživjele svoj historijski uspjeh u Španjolskoj. Detaljan opis nacionalističkih frakcija u Španjolskoj u to vrijeme, zajedno s iskazima sudionika, donosi sljedeći dokumentarac: https://www.youtube.com/watch?v=RqlwMmbpwek.

[2] Valja imati na umu i izvjesne razlike u odnosu na druge fašističke režime – Francova Španjolska nije sudjelovala u Drugom svjetskom ratu na strani Sila osovine, nije provodila imperijalističku politiku kao Njemačka i Italija, mnogo je više bila naglašena religijska dimenzija te očuvanje starih vrijednosti i monarhističkog poretka nego pseudofuturistički aspekt koji je karakterizirao brojne druge fašitičke režime.

[3] U Portugalu je od 1932.  do 1974. godine na vlasti bio autoritarni Salazarov režim, a u Grčkoj su u periodu između 1967. i 1974. godine dominirali tzv. “crni pukovnici”, pukovnička hunta koja je naziv za niz desničarskih konzervativnih vlada u to vrijeme.

[4] V. govor Prima de Rivere u gore spomenutom dokumentarcu (17:25).

[5] U izjavi za New York Times 1998. godine Tuđman je izjavio da će njega “povijest smjestiti bok uz bok s Francom, kao spasitelja zapadne civilizacije”. V. više: http://www.lupiga.com/vijesti/tako-je-govorio-franjo-tudjman.