TEKST
Izvještaj s tribine: Obrazovanje i reprodukcija nejednakosti
Inicijativa za feministički Filozofski je 15. i 16. siječnja na Filozofskom fakultetu u Zagrebu organizirala dvodnevnu tribinu na temu Obrazovanje i reprodukcija nejednakosti na kojoj se raspravljalo o problemima obrazovnog sustava iz marksističko-feminističke i interkulturalne/postkolonijalne perspektive. Govornice prvoga dana tribine bile su Katarina Peović Vuković, Andreja Gregorina i Josipa Lulić koje su u dupkom punoj dvorani na Filozofskom fakultetu predstavile svoje analize i iskustva. Drugi dan tribine izlagali su Ana Bauer, Ana Ćuća te Ljatif Demir.
Katarina Peović Vuković održala je izlaganje naslovljeno Materijalistički pogled na reforme obrazovanja i libertarijanske napade na školstvo. Njezino predavanje je ponudilo diskurzivnu analizu teme reforme unutar tri ideološke struje: lijevo-liberalne (i njezinog utilitarnog pristupa obrazovanju koji podređuje čovjeka njegovoj ulozi na tržištu), libertarijanske te klerikalno-konzervativne. Ujedno se osvrnula na obrazovni sustav kao dominantno žensko područje rada pri čemu se napadom na obrazovanje (utjecanjem na javnu sliku nastavničkog kadra krilaticama poput “nastavnici ne rade svoj posao”, fleksibilizacijom radnih mjesta, socijalno darvinističkim pristupom “rješavanju problema pretjeranog broja nastavnika”) izravno utječe na prekarizaciju pretežito ženske radne snage.
Andreja Gregorina je u svom izlaganju Feminističko obrazovanje kao dio šireg antikapitalističkog pokreta dala općenit uvid u pristup feminističkom obrazovanju ženskih/rodnih studija u Hrvatskoj i drugdje, naglašavajući pritom prednosti i mane institucionaliziranosti ženskih studija ili samostalnosti. Pitanje koje je postavila i sebi i publici jest – treba li takav tip obrazovanja pripadati instituciji i biti financiran od strane države ili nevladine organizacije? To pitanje nije jedini problem, tvrdi, jer je trenutna situacija u Hrvatskoj takva da predavačkog kadra nema, odnosno on ovisi o osobnim interesima pojedinih stručnjakinja čiji primarni znanstveni fokus leži drugdje. Tome je uglavnom razlog i to što feminizam kao centar interesa u trenutnoj akademskoj sferi nije pogodan za akademski napredak. Unatoč svemu, interes za obrazovanje o ženskim/rodnim studijima sve je veći, čemu svjedoči i zainteresiranost za program Centra za ženske studije u Zagrebu, no još je uvijek uglavnom zainteresiran samo visokoobrazovani kadar.
Josipa Lulić je svoje izlaganje na temu Zašto ima tako malo žena umjetnica? podijelila na dva dijela, na problem prakse bez teorije i problem teorije bez prakse. Problem nedostatka teorije ilustrirala je citatom iz Jansonove povijesti umjetnosti (“Niti jedna žena nije napravila dovoljno važnu inovaciju da bude uključena u predmet povijesti umjetnosti koji bi stao u jednu knjigu”). Jansova knjiga je temeljno djelo koje se provlači kroz cijeli studij povijesti umjetnosti. Aktivistički pristup nedostatku teorije bio bi iskapanje i traženje žena u umjetnosti, no naglasila je da feminističke intervencije na toj putanji trebaju raditi i na razbijanju samog okvira diskursa povijesti umjetnosti. Drugo pitanje ostalo je otvorenije, odnosno sve i da postoji adekvatni teorijski okvir ono što ostaje jest problem klasne uvjetovanosti u obrazovanju i reprodukcije klasnog kapitala iz čega proizlazi perpetuiranje nejednakosti.
Drugi dan tribine prva izlagačica, Ana Bauer, govorila je o interkulturalnom obrazovanju. Iznijela je na kakav način obrazovanje koje je jednako za sve, koje jednako prilazi svakoj kulturi i u kojem manjinski akteri nisu pasivni sudionici nego i vode razgovor, može utjecati na samo tkanje društva. Ana Ćuća predstavila je svoje istraživanje o obrazovanju djece izbjeglica u Kutini, probleme s kojima se susreću djeca tražitelji azila, izgubljena u za njih posve neadekvatno provođenom programu. Treći i posljednji govornik bio je Ljatif Demir koji je, iz osobnog i profesionalnog iskustva, govorio o poziciji žena Romkinja, višestruko diskriminiranih i višestruko zanemarenih. Diskriminacija je dvoslojna – one su diskriminirane kao Romkinje u društvu u kojem su Romi nevidljiv problem i kao žene u romskoj zajednici. U ranoj dobi preuzimaju ulogu majki i žena, a ako to ne učine, romska zajednica redovito se odriče onih koje su odbacile tradiciju i obrazovale se ili odabirale živote koji nisu u skladu s nametnutom tradicijom.