TEKST

Muškarci koje kastriraju crtići

 

Desetljećima su ženski likovi bili jedino usredotočeni na romansu i muške likove, i to je priča koja je servirana djevojčicama uvijek i iznova. Ne zaslužuju li djevojčice konačno biti junakinje vlastite priče?

Mislim da sam se prvi put susrela s idejom da određeni filmovi za djecu i mlade kastriraju muškarce u filmskoj kritici nekog anonimusa koji je tvrdio da filmovi kao što su Twilight and Frozen propagiraju nasilje nad muškarcima. Na stranu sad što u Twilightu tinejdžerku zavede parsto godina stari vampir i što drugi tip koji je u nju zaljubljen isto ima nadljudske moći, Frozen? Doista? Frozen?

No anonimni samoprozvani kritičar nipošto nije jedini. Vjerojatno nije ni posebno originalan. Istu stvar naime tvrde i Steve Doocy s Fox-a i Jordan Peterson (o kojem smo već pisali OVDJE). Obojica tvrde da je Frozen samo besramna propaganda u kojoj su muški likovi prikazani kao idioti ili zlikovci, dok su žene pametne i dobre.

Vjerojatno bih i zaboravila na taj pročitani cringe, da nedavno nisam naišla na još nekoliko kritika crtića. Ovaj je put riječ o nastavku filma Wreck It Ralph (iz 2012.), Ralph Breaks the Internet. Neki će reći da je Ralph prikazan kao glupan i s tim se, naravno, ne bih složila. Ako išta, likovi su takvi da se svatko od nas može s njima poistovjetiti u nekom trenutku svog života. No daleko sporniji dio filma (po muškarcima koji se ne slažu s diznikastracijom) je dio s Disneyjevim princezama.

Osobno sam ga shvatila kao niz Disneyjevih šala na vlastiti račun: tako Meridu nitko ne razumije kad priča jer, kažu, ona je iz drugog studija (Brave je produkt Disneyja i Pixara, op.a.). Ako ćemo iskreno, Disneyjevi filmovi toliko su daleko od feminističkih da se čak i sama kompanija na to u nekom trenutku morala osvrnuti pa zašto ne sad? Čak i kad Venellope (i stvarno preporučujem da pogledate crtić) “pronađe” svoju princezinu pjesmu i zapjeva, vidljivo je to podrugivanje tradicionalnim princezama koje pjevaju o ljubavi, cvijeću, ptičicama i slomljenom srcu. 

(Disneyjeve) Snjeguljica, Pepeljuga i Trnoružica tradicionalno čekaju da ih oslobode prinčevi koje su privukle svojom ljepotom. Mala sirena, poput prethodnih, lik je koji nije izmislio Disney, pa ni tu nema prevelikog odmaka ka feminizmu – iako smo im do neba zahvalni što je nisu učinili tragičnom i morbidnom kao u Andersonovoj priči. 

Disney nije izmislio ni priču Ljepotica i zvijer, ali ako baš želimo tražiti feminizam, u tragovima ga nalazimo u liku Belle koja nije fokusirana na ljubav i princa, već je, u odnosu na prethodne, neovisna žena otvorenog uma koja (zamislite!) čita. Nakon nje nam je Disney dao još snažnih i neovisnih žena u likovima Jasmine iz Aladdina (u potpunosti izmišljen lik) i Pocahontas koja u filmu čak odabere ostati uz svoju obitelj i ne otići s muškarcem kojeg voli. U slučaju Pocahontas, Disneyju se može prigovoriti romantizirano pričanje povijesne priče kojau stvarnosti nije bila ni romantična ni sretna. No je li u crtiću Pocahontas feministički lik? Diskutabilno.

Mulan je vjerojatno prvi Disneyjev crtić za koji možemo reći da preispituje rodne uloge jerjunakinja uopće nije usredotočena na ljubav i odlazi u rat zamijeniti na ratištu svog oca. Mulan slijede Matovilka, Merida i Tiana (prva crna Disnejeva princeza), sve od reda žene koje ne čekaju da budu spašene, već se same bore (i izbore) za ono što žele. 

Desetljećima su ženski likovi bili jedino usredotočeni na romansu i muške likove, i to je priča koja je servirana djevojčicama uvijek i iznova. Ne zaslužuju li djevojčice konačno biti junakinje vlastite priče? Pa čini se da ne. Jer nekima princeze u filmu djeluju prijeteće (doista, vidjeli ste strašni clip u kojem Matovilka skoro udari Venellope tavom, traumatično), svima nam je poznat veliki plan Hollywooda da kastrira muškarce, koje ovaj crtić uostalom mrzi. Nemojmo zaboraviti da žene ne znaju pisati muške likove. Za razliku od muških pisaca koji ženske likove rasture. Nekad i doslovno.

Zar pokušaj da se djevojčicama pokaže da i one mogu biti junakinje, spašavati i pridonositi doista negativno utječe na dječake? Ili su možda ipak njihovi očevi problem? Riječima sociologa Michaela Kimmela, “Mislimo da je teren ravan kad je zapravo nagnut u našu korist. Svaki pokušaj poravnavanja terena doživljavamo kao napad i obratnu diskriminaciju.” Mislim da je vrijeme da poravnamo teren jednom za svagda. 

 

I.Š.