TEKST
Sjećanje na posljednje opasne dinosauruse
Na valu obnovljenog kustoskog zanimanja za raznorodnu umjetnost Ilije Šoškića (i čitavi fenomen Nove umjetničke prakse), crnogorskom gostu je upriličena prva samostalna izložba u Hrvatskoj nakon 1989., u Institutu za suvremenu umjetnost u Zagrebu (otvorena od 21. veljače do 16. ožujka), znakovito naslovljena Svi smo u opasnosti! Donosimo kritički osvrt na ovo važno suvremeno-umjetničko događanje, itekako obilježeno radikalnom lijevom političnošću svog osebujnog autora.
U današnje doba, kada jugoslavenska Nova umjetnička praksa iz šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća ponovo pobuđuje značajno zanimanje istraživača i poznavatelja istočnoeuropskih povijesnih avangardi i neoavangardi, i inozemnih i regionalnih, jedno od imena koja se iznova pojavljuju među najintrigantnijim i najaktualnijim stvaralačkim pojavama epohe jest ono Ilije Šoškića. Govoreći o historijskim i suvremenim mogućnostima subverzivnog življenja i trajanja u umjetnosti, njegov dosadašnji opus je također jedan od međaša kakvi se nameću sami od sebe, kako bi definirali područje u kojem donedavno možda i nisu zauzimali jedno od središnjih mjesta ― dakako, vlastitim izborom umjetnika koji predstavlja prekrupnu anarhističku i antiautoritarnu pojavu da bi ga bilo koja među uskogrudnim postjugoslavenskim državama i kulturama prigrlila bez fige u džepu; no nema tome dugo kako se i to počelo polako, ali sigurno mijenjati.
Crnogorski umjetnik rođen davne 1935. izvorno je bio vrhunski sportaš-atletičar ― koliko mi je poznato, i dan-danas je rekorder svoje zemlje u daljini bacanja kladiva, a njegova kasnija karijera akademski obrazovanog umjetnika s posebnim, stvaralački iznimno potentnim interesom za filozofiju i matematiku neprekidno i plodonosno traje sad već pet dugih desetljeća. Moj dojam, možda neopravdan, kaže kako je Ilija Šoškić tijekom posljednjih par desetljeća u našoj sredini bio relativno zapostavljen umjetnik, što svakako nije u skladu s njegovom ulogom u stvaralačkom sazrijevanju određenog broja kolegica i kolega danas srednje generacije, na koje je imao prilike utjecati za vrijeme svog prebivanja u Dubrovniku u drugoj polovici osamdesetih. Prema vlastitom priznanju, među njima je bio i jedan od najvažnijih Dubrovčana u suvremenoj umjetnosti, nezaobilazni pokretač Art radionice Lazareti Slaven Tolj, pa bi već i takva činjenica morala biti dovoljna za valorizaciju prisutnosti Ilije Šoškića na naprednoj strani lokalne kulture. Za razliku od hrvatskog konteksta, takva je revalorizacija u susjednom mikrokulturnom krugu učinjena krajem prošle godine, kad je Šoškiću paralelno u Muzejima savremene umetnosti Beograda i Vojvodine priređena izdašna retrospektivna izložba Akcione forme, koja predstavlja dosad najobuhvatniji kritički pregled njegovog rada diljem jugoslavenske regije, ali i puno šire. Naime, Šoškić je značajan dio života proveo u Rimu, gdje ga je zastupala epohalna talijanska galerija L’ Attico, u kojoj je 1975. izveo svoj najpoznatiji performans s pucanjem iz pištolja u zid “bijele kocke”: Maksimalna energija ― minimalno vrijeme.
Sada, na valu obnovljenog kustoskog zanimanja za Šoškićevu raznorodnu umjetnost i fenomen Nove umjetničke prakse, crnogorskom gostu je upriličena prva samostalna izložba u Hrvatskoj nakon 1989., u Institutu za suvremenu umjetnost u Zagrebu, znakovito naslovljena Svi smo u opasnosti! Indikativni naziv izložbe proizlazi iz istoimenog, nedovršenog intervjua kojeg je, devet sati prije svoje nasilne smrti ubojstvom, veliki talijanski filmski režiser i pjesnik Pier Paolo Pasolini dao 1975. Furiu Colombu za list La Stampa, nakon čega je skončao u Ostii, rimskoj antičkoj luci na ušću Tibera. Dakle, iste godine kad je Šoškić u Rimu održao svoj proslavljeni performans, po kojem je i danas najpoznatiji! Pasolini i Šoškić tada su pripadali istom krugu radikalnih i militantnih talijanskih ljevičara, a pojavljivanje potonjeg na poprištu zločina samo devet sati nakon što se zbio i snimanje fotografija sirotinjskog primorskog predgrađa gdje se dogodio, nipošto ne treba čitati kao umjetničko korištenje crno-kroničnog senzacionalizma pod svaku cijenu, nego kao izravno kreativno reagiranje na dramatične političke događaje u realnom vremenu. Radi se o vrsti upozorenja koje je izrazito aktualno uprizorenje dobilo, začudo, gotovo četrdeset i pet godina kasnije, ali ne i prekasno, kako je Šoškić svojim umjetničkim činom u Zagrebu dokazao. Pišući bijelim sprejem na posebnom, crnom srolanom tepihu riječi “svi smo u opasnosti”, kako bi za vrijeme trajanja izložbe ostale u galerijskom prostoru, zajedno s fotografijama okruženja opasnog događaja otprije skoro pola stoljeća i transkriptom Pasolinijevog posljednjeg intervjua, Šoškić dojmljivo podcrtava i metaforički izražava paranoidni duh našeg vremena, kad svi, mada to možda svakodnevno ne osjećamo, neprekidno u opasnosti nedvojbeno jesmo.
Bojan Krištofić