TEKST

Socijalisti su izumili godišnji odmor

 

Ljeto na poslu je nepodnošljivo ako se ne možemo veseliti odmoru. 1930-ih u Francuskoj, radnički pokret je borbu za godišnji odmor učinio glavnim prioritetom – i prisilio šefove da plate naše vrijeme na plaži. 

Sunce nije obasjalo buržoasku Francusku u ljeto 1936. godine. Dame iz visokog društva žalile su se da invazivne horde proletera zauzimaju previše prostora na njihovim najdražim plažama; ugostitelji na Azurnoj obali čak su se brinuli hoće li tvornički radnici koji dolaze u njihova odmarališta znati kako koristiti nož i vilicu. U lipnju, francuska vlada na čelu sa socijalistima zajamčila je svakom radniku dva tjedna plaćenog odmora, čime je godišnji odmor postao stvarnost za milijune. Radnici su mogli na dva tjedna prestati izrađivati ​​bicikle i baguette i započeti s gradnjom kula od pijeska – a šefovi su im to morali su im platiti.

Zakon koji je radnicima dao godišnji odmor donio je židovski socijalistički premijer Léon Blum, koji je izabran tog svibnja. Ipak, za promjenu je ponajviše zaslužan snažan štrajkaški pokret koji je uslijedio nakon njegovog izbora. Sindikati diljem svijeta dugo su se odupirali dominaciji rada nad životom: opći štrajk koji je u Chicagu počeo 1. svibnja 1886. godine zahtijevao je “osam sati rada, osam sati odmora i osam sati rekreacije”. Nakon uspjeha uspostavljanja zakonskog ograničenja duljine radnog vremena, te nakon izuma vikenda u dvadesetom stoljeću, radnička borba za slobodno vrijeme uključila je i borbu za plaćeni godišnji odmor.

Nakon što je utemeljenja u Francuskoj, plaćeni godišnji odmor ubrzo se ostvario i drugdje, u mnogim slučajevima istovremeno s komplementarnim pravima poput bolovanja i rodiljnog dopusta. Ali smisao borbe za praznike nije bio samo radnicima dati tjedan slobode godišnje tek da bi se nakon njega vratili natrag u tvorničke pogone. Vođena novom kulturom mase, borba za širenje područja slobodnog vremena utjecala je i na demokratizaciju društava u kojima živimo. Francuski radnici ne samo da su osvojili pravo na godišnji odmor, već su izgradili i hostele, kampove i društvene klubove kroz koje su mogli bolje provoditi svoje vrijeme – i provoditi ga zajedno.

 Izgradnja široke koalicije

Slobodno vrijeme oduvijek je bilo područje političke borbe. Rani radnički pokret bio je zajednica prijateljskih društava i zadruga putem kojih su radnici udruživali svoje resurse kako bi na što bolji način iskoristili svoje slobodno vrijeme. Od 1919. godine socijalistički i komunistički gradonačelnici Ivry-sur-Seinea, predgrađa Pariza, vodili su fond solidarnosti kako bi djeci radnika osigurali izlete na more. Slično kao što su tijela poput Kršćanske udruge mladih (YMCA) promicala oblike rekreacije kompatibilne s kršćanskim vrijednostima, radničke su stranke stvorile svoje oblike rekreacije, sporta i društvenih aktivnosti – unutar slobodnog vremena koje su imale. 

U ljeto 1936. bilo je potrebno da djeluje vlada kako bi se uveo univerzalni plaćeni godišnji koji je prethodno postigao mali broj radnika. Ali za uspjeh nije zaslužan samo Léon Blum, čak ni vlada Narodne fronte koja je ujedinila socijaliste s liberalnim radikalima i komunistima. Dapače, program koji je Narodna fronta objavila prije izbora u svibnju 1936. bio je oprezan – obećala se nacionalizacija ratnih industrija i pružanje veće slobode sindikatima, ali njihov poziv na “smanjenje radnog tjedna bez smanjenja tjednih plaća” nije jasno definirao ni koja smanjenja bi se mogla postići ni kada. 

Izborna pobjeda Narodne fronte 3. svibnja 1936. – uz dobivenih 57 posto glasova – potaknula je sve veću želju za promjenom. Radnici su 11. svibnja okupirali tvornicu zrakoplova kako bi zatražili vraćanje dvojice kolega otpuštenih zbog štrajkanja na praznik rada; to je pak potaknulo solidarnu akciju lučkih radnika te se vrlo brzo pretvorilo u široki pokret. Štrajk se proširio na tisuće radnih mjesta diljem Francuske, obuhvaćajući oko dva milijuna radnika. Vesela atmosfera u okupiranim tvornicama pokazala je ne samo da su se radnici osjećali ohrabrenima, već i da su imali velika očekivanja za budućnost.

Ohrabren valom štrajkova – ali također oprezan zbog dugotrajnih društvenih sukoba – Blum je pokušao pronaći kompromis s poslodavcima koji bi istovremeno zadovoljio aktiviste u glavnim radničkim strankama. Od 7. do 8. lipnja socijalistički premijer, sindikati i poslodavci potpisali su Matignonske sporazume, koji su uspostavili precizniju – i doista radikalniju – verziju predizbornog obećanja iz manifesta Narodne fronte. Poslodavci su morali prihvatiti četrdesetosatni limit radnog tjedna (bez gubitka plaće), proširenje sloboda sindikata i najmanje dva tjedna plaćenog odmora za svakog radnika. 

Republika mladih  

Radnici su kroz akciju solidarnosti osvojili pravo na plaćeni odmor, a isti taj duh potaknuo je određivanje načina na koji će iskoristiti dobiveno vrijeme, što su oblikovale ranije rasprave o tome što odmor zapravo znači. U vrijeme Karla Marxa, odlazak na plažu često se doživljavao kao obnavljanje zdravlja, daleko od prljavštine i dima grada – povjesničarka Yvonne Kapp primjećuje kako je bio opsjednut blagodatima putovanja na morsku obalu, jer je “prema medicinskom kao i laičkom mišljenju, najbolji lijek za sve odmah nakon alkohola“. Ali što su radnici zaista radili u svoje slobodno vrijeme ostalo je predmet rasprave u ranom dvadesetom stoljeću. 

Kao što primjećuje povjesničar Gary Cross, mnogi socijalisti prokazivali su štetan učinak koji je tvornička rutina imala na umove radnika, crpivši im energiju i intelektualnu oštrinu do te razine da su samo pasivno mogli sudjelovati u obrazovanju. Kritike gledalačkih sportova i kockanja bile su široko rasprostranjene u radničkom pokretu; sudionici kampanje “umjerenosti” izražavali su ne samo kršćanski moralizam, već i prepoznavanje toga da radnici ne bi trebali trošiti obiteljski dohodak na alkohol. Lijeve stranke nastojale su privući radnike u prosvijećene aktivnosti fokusiranjem na političko obrazovanje, ali i na aktivnosti poput puhačkih orkestara i pješačenja.

Ipak, ljevica je htjela učiniti više od same integracije najpolitiziranijih radnika – pogotovo jer je krajnja desnica promicala vlastitu viziju masovnog slobodnog vremena. Od 1925. talijanske fašističke organizacije „Poslije rada“ i „Balilla“ osiguravale su slobodne aktivnosti koje je subvencionirala država, a od 1935. godine program „Snaga kroz radost“ u nacističkoj Njemačkoj koristila je državne resurse za održavanje sportskih aktivnosti i kolektivnih praznika koji su promicali militarističke i “nacionalne” vrijednosti, nadilazeći klasne podjele. Narodna fronta je stoga nastojala promicati vlastitu demokratsku viziju onoga što bi slobodno vrijeme moglo značiti.

To je osobito bilo vidljivo u djelovanju Blumova državnog podtajnika za sport i slobodno vrijeme, Léa Lagrangea. Odražavajući različite ciljeve politike slobodnog vremena, uloga koju je stvorila vlada Narodne fronte prvobitno je pripala Ministarstvu zdravlja, ali je potom premještena u Ministarstvo obrazovanja. Istovremeno su Lagrangeove odluke također odražavale razlike između socijalističkih i fašističkih imperativa. Kao što je i sam rekao, Narodnu frontu nije zanimalo samo opuštanje, već i promicanje radničkog dostojanstva. Primjerice, za razliku od elitnog sporta koji je bio prikazan na Olimpijskim igrama u Berlinu, Lagrangea je manje zanimalo “stvaranje prvaka i vođenja 22 igrača na stadion ispred 40 000 ili 100 000 gledatelja, a više poziv mladima naše zemlje da redovno odlaze na teren, igralište, bazen”.

Ključ je bio fokusiranje na potencijal slobodnog vremena za premošćivanje klasnih podjela – Lagrange ne samo da je sponzorirao „Narodnu olimpijadu“ u Barceloni, alternativu Hitlerovoj olimpijadi, već je i sam nudio obilaske Pariza poljoprivrednicima iz drugih regija. Podrška vlade člansko upravljanim organizacijama bila je usmjerena na poticanje kolektivnog upravljanja slobodnim vremenom, bez pokroviteljstava povezanih s crkvom ili humanitarnim inicijativama: Lagrange je smatrao da će to omogućiti “rudaru, obrtniku, seljaku, zidaru, činovniku i učitelju da postupno razumiju jedinstvo ljudskog rada“. 

To je odjeknulo u inicijativama odozdo. Od 1935. do 1938. godine, udruženje radničkog sporta i gimnastike sindikata CGT poraslo je sa 42 000 na 100 000 članova, jer su usvojili uvođenje “kluba za svaku tvornicu”. Naravno, kao što si radnici nisu mogli priuštiti odlazak na godišnji odmor bez plaćenog dopusta, trebali su i efikasno provoditi svoje vrijeme. Subvencionirano putovanje željeznicom (sniženo 40 posto) omogućilo je dio provedbe ove politike, ali jednako ključni bili su i lokalni odbori Narodne fronte, organizacije poput “Praznici za sve” (koja je obećavala “više od jeftinije verzije buržoaskog turizma“) te udruge omladinskih hostela CLAJ.

Kao što mu samo ime sugerira, CLAJ – “sekularni centar omladinskih hostela” – bio je alternativa vjerskim udrugama za provođenje slobodnog vremena te je umjesto toga bio pod većim utjecajem komunista. Značajno je povećao svoju prisutnost u doba Narodne fronte, sa četrdeset pet hostela u 1933. na devedeset hostela 1935. godine i 450 do 1938. Pružanje jeftinog smještaja desetinama tisuća ljudi također je potaknulo liberalizaciju društvenih običaja. Ako je formalno sudjelovanje u politici bilo obeshrabreno, časopis CLAJ-a, le Cri des Auberges, proglasio je “svaki hostel republikom mladih”, odstupajući od modela “obiteljskog odmora” promoviranog u nekim propagandnim materijalima Narodne fronte.

Kao što povjesničar Siân Reynolds primjećuje, uloga CLAJ-a bila je osobito važna zbog slobodnijih društvenih običaja koje su promovirali, posebice zbog činjenice da nije bila rodno segregirana (iako su spavaonice bile). Kolektivno druženje muškaraca i žena, širenje upotrebe kolokvijalnog tu umjesto formalnog vous i nepostojanje kodeksa oblačenja za žene temeljili su se na postojećoj praksi komunističke mladeži, ali su i potkopavali rodne hijerarhije: za Lucette Heller-Goldenberg, oni su “stali na kraj lažnim odnosima između mlade djevojke koja nastoji pronaći muža i mladića koji traži žrtvu”.

Zraka svjetlosti

Narodna fronta nije se bavila samo veselim i sunčanim temama – na kraju krajeva, stvorena je kao obrambeni bedem protiv rastućeg fašizma, a neki od Lagrangeovih kolega pozitivnije su gledali na “domoljubne” prednosti kulturnog miješanja nego na mogućnost potkopavanja obiteljskih običaja. Ipak, Blumova politika imala je svoje posljedice, uključujući rast slične prakse u Velikoj Britaniji. Iako su zakonodavni napori u Westminsteru propali 1929. i 1936., rastuća potražnja sindikata za plaćenim odmorom, inspirirana francuskim primjerom, rezultirala je time da se broj radnika kojima je odobren godišnji odmor povećao s 1,5 milijuna 1935. na 7,75 milijuna u ožujku 1938. godine.

Financijski pritisak i Španjolski građanski rat okončali su Narodnu frontu te jeseni . Liberalni radikali okrenuli su se konzervativcima, potkopavajući Blumove ključne mjere, koje su pod njemačkom okupacijom potpuno uništene. Sam Lagrange ubijen je na frontu u lipnju 1940. Blum je u međuvremenu suđen za izdaju 1942. godine. Uporno braneći svoja postignuća, koristio je sudnicu za obranu svoje politike slobodnog vremena, potkopavajući retoriku obiteljskih vrijednosti Višijskog režima. Za židovskog socijalista plaćeni odmor nudio je “zraku svjetlosti u mračnim i teškim životima”, ne samo “pružajući im mogućnosti za obiteljski život, već im dajući obećanje za budućnost – nadu.”

Ova zraka svjetlosti dugo će se pamtiti. Dijelovi pjesme Charlesa Treneta iz 1936. “Y’a d’la joie” odjekivali su godinama, dok su fotografi Henri Cartier-Bresson i član CLAJ-a Pierre Jamet ovjekovječili su joie de vivre autostopiranja i kampiranja “na divlje“. Svjetlost ljeta 1936. bez sumnje se istaknula zbog tame onoga što je uslijedilo pod vladavinom Višijske Francuske. Neki povjesničari predstavili su to kao utješan mit – za Juliana Jacksona, slike “masa ljudi koji mašu iz odlazećih vlakova postale su simbol 1936. godine kao što su barikade to postale za 1968“. 

U ljeto 1940. pariške su obitelji spakirale kovčege za drugu vrstu putovanja – evakuaciju glavnog grada pred njemačkom invazijom. Ipak, čak i u mračnim danima okupacije, ljeto prije četiri godine ostavilo je više od samo sretnih uspomena. Više nisu postojale ni komunističke ni socijalističke stranke nakon što su ih konzervativci i višijevci zabranili. Ali strukture koje su radnici postavili kako bi na najbolji način iskoristili svoje teško osvojeno slobodno vrijeme stvorile su i mrežu solidarnosti koja je preživjela i u doba okupacije. Nakon njemačke invazije, CLAJ je postao temelj oružanog otpora.

Danas se naše slobodno vrijeme suočava s neprijateljem različitim od nacističkog jurišnog odreda. Šefovi koriste naše prekarne uvjete i naše mobitele kako bi konstantno bili dežurni, prikovani za naša radna mjesta i očajni za smjenama. Ali smisao plaćenog godišnjeg odmora upravo je osloboditi nas izbora između slobodnog vremena i zaposlenja koje nam je potrebno – obveza je svih poslodavaca da nam plaćaju dio slobodnog vremena, bez obzira na njihove posebne okolnosti. U Francuskoj je 1930-ih godina borba za godišnji odmor stvorila općenito unapređenje svih radničkih uvjeta, o trošak njihovih šefova. Upravo nam to treba danas.

 

Napisao: David Broder.

Originalni tekst objavljen je na stranici Jacobin 8. srpnja 2019.

S engleskog prevela Iva Kvakić.

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2019. godinu.