TEKST

Azov: ukrajinska paravojska dolazi u Zagreb?

 

Što je doista Azov? Kratak odgovor bio bi da je Azov ukrajinska neonacistička paravojska odgovorna za znatan broj gnjusnih ratnih zločina, da je to organizacija za koju nema mjesta u imalo civiliziranom svijetu. Bez obzira na njihov paravan Nacionalnog korpusa, ovog rujna u Zagrebu konferenciju žele održati neonacisti koje UN smatra odgovornima za ratne zločine. Kakav je točno odnos Republike Hrvatske, njenih institucija i političara prema neonacizmu i ratnim zločinima (barem onima koji nisu počinjeni na prostoru Jugoslavije), postoji li kod njih minimum društvene i civilizacijske svijesti da onemoguće ovakvu konferenciju, to tek ostaje za vidjeti.

foto: Adam Jones / Wikimedia Commons

Prije nekoliko tjedana Balkan Insight objavio je članak novinara Michaela Colbornea u kojem se navodi da će se u rujnu ove godine u Zagrebu održati konferencija inicijative koja se naziva Intermarium. (1) Riječ je o inicijativi ili ideji političkog približavanja i povezivanja niza istočnoeuropskih i srednjoeuropskih država poput Ukrajine, Poljske, Slovačke, Rumunjske, Hrvatske i drugih, odnosno ideji stvaranja svojevrsnog pojasa savezničkih država između Baltika, Jadrana i Crnog mora. Nije ovo jedina takva inicijativa. Već se nekoliko godina, ponekad s većim, ponekad s manjim intenzitetom, spominje Inicijativa triju mora koja za cilj ima približavanje 11 država s Istoka Europske Unije, a koju njeni kritičari smatraju američkim pokušajem podjele Europe. Međutim, iako se geografski gotovo podudaraju, Intermarium je specifična inicijativa. Ona okuplja različite desničarske ekstremističke skupine, a inicijativu predvodi Nacionalni korpus, politička stranka koju je osnovala ukrajinska paravojna formacija Azov.

Iako čelnici Azova smatraju da demokratski proces nije jedni način preuzimanja vlasti u Ukrajini, Nacionalni je korpus omogućio ovoj paravojsci da se okuša i u demokratskoj borbi. (2) Politička stranka Nacionalni korpus osnovana je krajem 2016. godine kao transmisija Azova, što je vidljivo iz činjenice da je na mjesto predsjednika ove stranke postavljen Andriy Biletsky, zapovjednik Azova. Stoga konferenciju koja bi se u rujnu trebala održati u Zagrebu ne organizira samo neki, u ukrajinskoj politici marginalni, Nacionalni korpus, već i Azov, naoružana skupina ekstremnih desničara koja aktivno sudjeluje u ratu koji se još uvijek odvija na pograničnim prostorima Ukrajine i Rusije. Stoga se valja zapitati, što je doista Azov, organizacija koja Intermarium konferencijom namjerava Zagreb pretvoriti u jedan od europskih centara desničarskog ekstremizma?

U kontekstu Ukrajine, nastanak Azova zapravo nije izolirani fenomen. Ta je organizacija samo jedna u nizu paravojnih postrojbi koje uz suglasnost tadašnje vlasti nastaju na proljeće 2014. godine, u mjesecima nakon svrgavanja predsjednika Viktora Janukoviča koji je bio blizak Moskvi. Tih je mjeseci osnovano gotovo četrdesetak paravojnih formacija koje su se, iako su uglavnom imale znatno manji broj pripadnika, nazivale bataljunima. Azov se, dobrim dijelom zbog potpore oligarha i vlade, pokazao kao jedan od uspješnijih bataljuna, koji je krajem 2014. godine podignut na razinu pukovnije, opremljen novom vojnom opremom, uključujući i teško naoružanje, te je inkorporiran u Ukrajinsku nacionalnu gardu kojom upravlja Ministarstvo unutarnjih poslova. Čini se da Azov danas ima oko 1500 aktivnih vojnika (3), ali kako ovdje nije riječ samo o vojnoj jedinici već i o politički pokret koji ju prati, različite ekstremističke organizacije i društva, poput spomenutog Nacionalnog korpusa, imaju vlastito, manje ili više regulirano članstvo, pa je teško odrediti koliko ljudi aktivno sudjeluje u političkom pokretu Azova. Međutim, kako je istaknuo Andreas Umland, jedan od rijetkih istraživača fenomena ukrajinskih paravojski, Azov se nije isticao samo po tome što je bio uspješniji od ostalih bataljuna, već i po tome što su njegovi vođe i prije bataljuna najradikalnije i najotvorenije iskazivali svoje ekstremističke i rasističke stavove. (4) Tako je primjerice već spomenuti Biletsky pozivao na “rasno čišćenje nacije” i tvrdio da je povijesna misija “naše Nacije da u ovom ključnom stoljeću povede Bijelu Rasu svijeta u zadnji križarski rat za njenu egzistenciju. U križarski rat protiv podljudi koje predvode Semiti.” (5)

Ako čitatelju nakon prethodnog citata naviru jasne asocijacije na fašizam i nacizam, one nisu nimalo pogrešne. Štoviše, isprva svoje simpatije prema nacizmu Azov baš i nije pokušavao prikriti te je na izvornom grbu ove postrojbe stajao simbol zamke za vukove (na njemačkom Wolfsangel) u čijoj je pozadini takozvano crno sunce. (6) Razni stilizirani oblici zamke za vukove bili su veoma popularan simbol u raznim vojnim postrojbama nacističke Njemačke. A oblik ovog simbola koji koristi Azov gotovo je jednak onome koji je koristila zloglasna nacistička SS divizija Das Reich. Iako pripadnici Azova ponekad tvrde kako je simbol zamke za vukove samo stilizacija slova N i slova I koja zapravo označavaju riječi “nacionalna ideja” ta je priča poprilično prozirna. Ona postaje još prozirnija kad u obzir uzmemo da se u pozadini zamke za vukove nalazi tzv. crno sunce što je simbol koji se prvi puta javlja u Wewlsburgu, dvorcu koji je Heinrich Himmler preuredio s ciljem da postane središte čitavog SS-a. (7) Simbol crnog sunca nacistička je izmišljotina, ali izmišljotina kojom su se nakon Drugog svjetskog rata redovito služile razne neonacističke skupine nerijetko ga interpretirajući kao dio neopoganskih religija, sotonističkih kultova ili drugih sličnih okultnih sustava vjerovanja. Štoviše, razni izvještaji govori o tome da značajan dio pripadnika Azova čine sljedbenici rodnovjerja, svojevrsnog pokušaja reinkarnacije neke slavenske predabrahamske religije. Bez obzira na to kako oni i njihovi sljedbenici pokušavali interpretirati svoje simbole, izjavama i simbolikom Azov je sasvim jasno pokazao svoj rasistički i neonacistički karakter, a isto čine i njegovi članovi koji na svoje odore ponekad sami dodaju nacistička obilježja.

Premda su desničarski ekstremizam i nacizam među glavnim privlačnim faktorima Azova, ova je paravojska ubrzo shvatila da bi otvoreno zastupanje nacizma moglo imati i neke negativne posljedice. Naime, od 2014. godine pojavilo se više tvrdnji da Zapad, napose Sjedinjene Američke Države, ali, ironično, i Izrael, financijski, savjetodavno i u naoružanju potpomažu ovu ukrajinsku paravojsku. Da bi ljubav prema nacizmu mogla biti problematična moglo se vidjeti iz toga što su pojedini demokratski zastupnici u Kongresu Sjedinjenih Američkih Država tražili da se američkoj vojsci i Državnom tajništvu eksplicitno onemogući pružanje ikakve pomoći Azovu. Iako zagovornicima ove zabrane nekoliko godina zaredom nije polazilo za rukom sakupiti većinu u Kongresu, Azov je pokušao ponešto retuširati javnu sliku o sebi i osujetiti potencijalne sankcije. Iz grba postrojbe je izbačeno crno sunce, a u službenim izjavama glasnogovornici Azov-a počeli su uvjeravati kako nacisti čine samo jedan manji dio postrojbe. Međutim, čitav niz izvora pokazuje da se nakon tog retuširanja Azov nije nimalo odmaknuo od svojih nacističkih početaka.

Mada sada novinari i fotoreporteri u bazama Azova često umjesto svastika na zidovima nalaze iscrtane “prozore“, svima je jasno da su ti “prozori” donedavno bili svastike te oni još uvijek služe kao simboli nacizma. Ideja je bila da ovako zamaskiran novi simbol nacizma neće izazvati toliko zgražanja, posebno u međunarodnim krugovima. Ipak, takve se namjere nisu pokazale previše uspješnima. Svi značajniji svjetski mediji Azov su i dalje smatrali nacističkom paravojskom, a početkom 2018. godine američki Kongres konačno je zabranio dostavljanje pomoći ovoj ekstremističkoj skupini. Kako je tada rekao demokratski zastupnik Ro Khanna, predvodnik inicijative da se uvede zabrana, “bijeli supremacizam i neonacizam su neprihvatljivi te za njih nema mjesta u našem svijetu”. Dakle, argumenti da Azov doista jest neonacistička paravojska dovoljno su snažni da u to uvjere i konzervativni parlament (u kojem su tada većinu imali republikanci) velike ukrajinske saveznice u sukobu s Rusijom, SAD-a.

Problemi s Azovom sežu i znatno dalje od nacističke simbolike i ekstremističke retorike. U višegodišnjem krvavom sukobu u pograničnom području Ukrajine i Rusije razne su se vojne i paravojne formacije s obje strane sukoba istaknule i po zločinima počinjenim nad civilnim stanovništvom i zarobljenicima. Među tim formacijama je i Azov. Štoviše, čine se da se upravo ova paravojska našla na glasu kao posebno brutalna. Primjerice, to je vidljivo iz jednog od izvještaja Ureda visokog povjerenika za ljudska prava koji djeluje pri Ujedinjenim narodima. Ondje se navodi kako neidentificirana ukrajinska skupina otela i u prostorijama lokalne policijske stanice mučila civila. Taj je civil ponižavan i pretučen te mu se prijetilo da će biti silovan ili predan Azovu ako ne potpiše izjavu da je bio član proruske paravojske. Oteti civil je tu izjavu potpisao, ali ono što je zanimljivo, skupina koja ga je otela očito je smatrala je prijetnja da će biti predan Azovu jednakovrijedna kao mučenje i prijetnje silovanjem. Implikacije se nameću same od sebe: u zarobljeništvu Azova njegova bi sudbina bila gora čak i od mučenja i silovanja. Iako oni nipošto nisu potpuni, izvještaji Ureda visokog povjerenika za ljudska prava daju dovoljno razloga zašto bi se netko plašio da ne padne u ruke vojnika Azova. Među navodima o masovnom pljačkanju, granatiranju civilnih ciljeva, mučenjima, pokojem ubojstvu, otmicama, prijetnjama novinarima, državnim tužiocima i policiji, dakle izvještajima o uobičajenima stvarima za koje bismo i očekivali da ih ekstremističke desničarske paravojske rade kada se nađu u prilici, dva se slučaja posebno ističu.

U svibnju 2014. godine, u blizini Zaporožja, maskirani pripadnici Azova oteli su ženu u blizini njene kuće te je podvrgnuli prijetnjama i mučenju. Zavezanu su je tukli nogama i kundacima pušaka te su joj zabijali igle pod kožu. Čak su joj zavezali ruke iza leđa te ju više puta za njih podizali s tla. Nakon nekog vremena agent Ukrajinske sigurnosne službe, koji je i sam sudjelovao u mučenju, najednom je naredio pripadnicima Azova da prestanu te je žena isti dan puštena. Posebno je uznemirujuće što ona nije morala ništa “priznati”, nije morala potpisati nikakvu izjavu o navodnoj suradnji s proruskim skupinama, nego se čini da je mučena radi mučenja samog, radi zabave. Još više uznemiruje slučaj kada je grupa od desetak pripadnika Azova i Donbasa (još jedne ukrajinske paravojne formacije), tijekom kolovoza i rujna 2014. godine seksualno napastovala, mučila i silovala muškarca s mentalnim oštećenjima koji je zbog posljedica toga hospitaliziran u psihijatrijskoj ustanovi.

Ranije smo postavili pitanje što je doista Azov. Kratak odgovor bio bi da je Azov ukrajinska neonacistička paravojska odgovorna za znatan broj gnjusnih ratnih zločina, da je to organizacija za koju nema mjesta u imalo civiliziranom svijetu. Za one kojima pozivi na rasno čišćenje, vrišteća simbolika i izvještaji o zločinima nisu dovoljni da sami dođu do tog zaključka (8),možda će im autoritet SAD-a pomoći da ovo shvate. Bez obzira na njihov paravan Nacionalnog korpusa, ovog rujna u Zagrebu konferenciju žele održati neonacisti koje UN smatra odgovornima za ratne zločine. Da ne bi bilo zabune, takvi su ljudi rijetko kada tolerantne individue koje prihvaćaju druge i drugačije pa je sasvim jasno koji i kakvi će pokušati doći na tu konferenciju, štovatelji fašizma i nacizma, ekstremisti izgubljeni u patetičnim deluzijama o vlastitoj superiornosti i superiornosti svoje rase ili nacije. Jasno je da se u državi u kojoj se može dogoditi da predsjednica daje intervjue opskurnim ekstremno desnim tiskovinama i u njima relativizira (a i simpatizira) ustaškog vođu te napada predvodnika antifašističkog pokreta, fašizam nalazi na putu normalizacije. No, kakav je točno odnos Republike Hrvatske, njenih institucija i političara prema neonacizmu i ratnim zločinima (barem onima koji nisu počinjeni na prostoru Jugoslavije), postoji li kod njih minimum društvene i civilizacijske svijesti da onemoguće ovakvu konferenciju, to tek ostaje za vidjeti.

 

Karlo Držaić

(1) Da bi se ta konferencija doista trebala održati u Zagrebu potvrdila je Olena Semenyaka, međunarodna tajnica Nacionalnog korpusa.
(2) Stranka se ovdje nije pokazala previše uspješnom. Na posljednjim ukrajinskim parlamentarnim izborima bila je dio koalicije ekstremno desnih stranaka koja nije uspjela osvojiti ni jedno mjesto u Vrhovnom vijeću, odnosno ukrajinskom parlamentu.
(3) Iako izvori spominju različite informacije o njihovoj brojnosti, u sklopu Azova uz Ukrajince su ratovali državljani raznih drugih zemalja, pa i Hrvatske. Također, u članku Michaela Colbornea navodi se kako jedan od potencijalnih ciljeva zagrebačke konferencije osnivanje neke vrste legije stranaca. Ipak, odnedavno ukrajinske vlasti traže i od Azova da njihovi vojnici budu ukrajinski državljani te stoga neki od njih uzimaju ukrajinsko državljanstvo.
(4) Andreas Umland, “Irregular Militias and Radical Nationalism in Post-Euromaydan Ukraine: The Prehistory and Emergence of the ‘Azov’ Battalion in 2014”, Terrorism and Political Violence, 31:1, 110.
(5) Isto, 112.
(6) Točnosti radi, na dnu grba nalazilo se još more i grb Ukrajine, no ti su simboli ovdje sporedni.
(7) Koliko nam je poznato, u nacističkoj Njemačkoj ovaj simbol nije imao ime ili neko specifično značenje već je samo služio kao ukras u jednoj od dvorana spomenutog Himmlerovog dvorca.
(8) Bilo da ne mogu ili ne žele, takvih je ljudi na hrvatskoj političkoj desnici poprilično puno.

 

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2019. godinu.

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na korištenje kolačića. Više informacija.

Da bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo prilikom pregledavanja stranica, te kako bi ona radila ispravno, ova stranica na vaše računalo sprema malu količinu informacija zvanih kolačići (cookies).

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na njihovu upotrebu.

Ako odlučite blokirati kolačiće i dalje ćete moći pregledavati stranicu, no neke njezine funkcionalnosti neće Vam biti dostupne.

Što su kolačići?

Kolačići su male tekstualne datoteke sastavljene od niza znakova spremljene na Vaše računalo od strane web stranica koja ste posjetili.

Kolačići omogućavaju stranici da prikaže informacije prilagođene Vašim potrebama. Oni obično spremaju Vaše postavke (session token) i postavke za web stranice. Nakon što ponovo posjetite istu web stranicu Internet preglednik šalje natrag kolačiće koji joj pripadaju.

Kolačići nam također omogućavaju da pratimo posjećenost i promet na našim web stranicama (pomoću Google Analytics i sličnih alata). Sve informacije koje na taj način kolačići prikupljaju se akumuliraju i anonimne su i ne dijele se s bilo kojim drugim subjektima.

Sve ove informacije mogu biti spremljene jedino ako Vi to omogućite – web stranice ne mogu dobiti pristup informacijama koji im Vi niste dali i ne mogu pristupiti drugim datotekama na Vašem računalu.

Close