TEKST
SIMON PIRANI: Sustav koji zagrijava planet neće zaustaviti globalno zatopljenje
Motor kapitalizma troši fosilna goriva. Intervju koji slijedi izvorno je objavljen 13. srpnja 2019. u sklopu podcasta/radijske emisije This is Hell. Original je dostupan ovdje. Tekst intervjua za ovu je priliku uređen i prilagođen pisanom formatu.
Chuck Merz (This is Hell): Usprkos klimatskim promjenama, potrošnja fosilnih goriva neprekidno raste. Simon Pirani pomoći će nam razumjeti povijesni kontekst potrošnje fosilnih goriva te zašto ih i dalje sagorijevamo iako planet već izgara. Pirani je pisac, povjesničar i stručnjak za energetiku u Rusiji, Ukrajini i na području Kaspijskog mora. Autor je knjige Izgaranje: Globalna povijest potrošnje fosilnih goriva.
Pišete kako svake godine trošimo sve više fosilnih goriva—ugljena, nafte, plina—usprkos opasnim učincima globalnog zatopljenja koji toliku potrošnju čine neodrživom. Stope su rasta potrošnje u sukobu sa sve odlučnijim tvrdnjama da se nalazimo u tranziciji prema postfosilnom društvu. Porast potrošnje ima vrlo moćne uzročnike, koje, kako pišete, želite smjestiti u historijski kontekst. Do koje se mjere svjesno zavaravamo da je potrošnja fosilnih goriva u opadanju? Ceste su pune električnih automobila, kao i autoputovi, koji su još i obrubljeni vjetroelektranama; farme su obložene solarnim pločama; svi_e koristimo vrećice za višekratnu upotrebu; okruženi_e smo reciklažnim kontejnerima… To je ipak napredak, nije li? Zašto se zavaravamo da potrošnja fosilnih goriva opada, ako nije tako?
Simon Pirani: Jednom riječju, to je stvar politike. Ovdje u U.K.-u parlament—koji je u potpunom kaosu iz drugih razloga—prije nekoliko je mjeseci izglasao objavu uzbune zbog klimatskih promjena. Do toga je došlo nakon vrlo poticajnog vala štrajkova učenika_ca putem kojih se jedna nova generacija priključila prvim redovima borbe protiv klimatskih promjena. Parlament je donio tu odluku, ali očito nije prepoznao proturječje između nje i činjenice da većina parlamentarnih zastupnika_ca i dalje podržava plan izgradnje treće piste na aerodromu Heathrow, najvećem aerodromu u U.K.-u. Ne prepoznaju proturječje između glasanja za tu rezoluciju i podržavanja gradnje raznih cestovnih projekata kojima se protive aktivisti_kinje diljem U.K.-a. Ne prepoznaju proturječje između glasanja za tu rezoluciju i politikâ proizvodnje nafte u U.K.-u, kojima nastavljamo takoreći subvencionirati međunarodne naftne tvrtke koje buše naftu na Sjevernom moru, primjerice tzv. Strategijom maksimiranja ekonomske isplativosti (MER UK Strategy–Maximising economic recovery of UK petroleum). Neke su od naftnih bušotina u Sjevernom moru pred iscrpljenjem, pa se dodatnim ulaganjem želi omogućiti crpljenje svakog zadnjeg barela nafte. Kako bi to omogućila, vlada je naftnim tvrtkama dala tolike porezne olakšice da je ukupni porez koji su u protekle dvije godine platili_e svi_e proizvođači_ce na Sjevernom moru bio negativan, tj. porezne olakšice i povrat poreza koji su kolektivno ostvarili_e premašili su porez koji su platili_e. Takva je hipokrizija vrlo duboko usađena u naš politički sustav. To nije počelo s klimatskim promjenama. Prisjetimo se kako se ratovi vode u ime “demokracije”, što je prilično isprazan argument za one protiv kojih se ti ratovi vode. Tome je već veoma dugo tako.
Što se tiče klime, na međunarodnoj konferenciji u Rio de Janeiru 1992. g. (United Nations Conference on Environment and Development/UNCED ili Earth Summit), dakle prije punih 27 godina, svjetski_e političari_ke—uključujući predstavnike_ce zemalja koje proizvode naftu poput SAD-a, Saudijske Arabije i tako dalje—prepoznali_e su da klimatski_e znanstvenici_e govore istinu, da su klimatske promjene velik problem i da je nužno nešto poduzeti. Nisu upotrijebili_e izraz “klimatska uzbuna”, ali na djelu je bila ista hipokrizija jer smo poslije svjedočili_e kako te iste vlade vode politiku koja omogućava da potrošnja fosilnih goriva svake godine raste, tako da je sada 60 posto veća nego što je bila u vrijeme te konferencije. Za to postoji niz razloga, ali dok su govorile o upotrebi “tržišnih mehanizama” kako bi se potaknulo smanjenje potrošnje fosilnih goriva, iste su te vlade ulijevale stotine milijardi dolara u obliku enormnih subvencija (egzaktan broj ovisi o načinu računanja) u smanjenje troškova fosilnih goriva za potrošače_ice, ali i, što je osobito bitno, u smanjenje troškova proizvodnje goriva za tvrtke koje proizvode naftu, ugljen i tako dalje. Ta je hipokrizija u središtu međunarodnog političkog sustava. To je neuspjeh tog sustava, koji prepoznaje da postoji problem, ali istodobno ga produbljuje. To je ono s čime svi_e živimo. Velik dio toga što moramo učiniti—mi kao skupine, kampanje i ljudi koji shvaćaju da je nužno poduzeti nešto u vezi s klimatskim promjenama—jest raspetljati retoriku od stvarnosti.
CM: Kad god čujem za neki projekt koji želi ograničiti klimatske promjene, gotovo je uvijek—kada je posrijedi prijedlog koji će se zaista provesti, koji vlade razmatraju—riječ o tržišnom rješenju. Koliko nade ulažete u mogućnost tržišnih mehanizama da obuzdaju potrošnju fosilnih goriva?
SP: Na primjeru međunarodnih klimatskih pregovora vrlo smo jasno vidjeli_e da su ti mehanizmi zakazali. To je historijska činjenica. Kao rezultat tih pregovora uspostavljen je Europski sustav trgovanja emisijama stakleničkih plinova (EU Emissions Trading System/ETS), kao i druga slična tržišta u različitim zemljama, s ciljem određivanja cijene ugljika, odnosno kako bi se ugljične tvrtke navelo da na ovaj ili onaj način plate svaku tonu stakleničkih plinova koju ispuštaju u atmosferu. Očito je da su te sheme propale. Europski su program izigrale tvrtke koje su se okoristile rupama u pravilima koje su im omogućile da dobiju dozvole za zagađivanje, certifikate koje su onda prodavale na otvorenom tržištu. Program nije utjecao na razinu potrošnje. Uvijek se sjetim seminara na kojem sam bio prije deset godina prilikom kojeg je viši analitičar jedne banke, čovjek koji je karijeru posvetio proučavanju naftne industrije kako bi ulagačima_cama i kapitalistima_cama savjetovao kako zaraditi na njoj, komentirao tek ustanovljen sustav trgovanja emisijama. Cijena certifikata upravo je bila pala s 15-20 na oko 2-3 eura po toni. Rekao je: “Vratite se kad cijena bude nekoliko stotina dolara po toni. Tad možemo očekivati promjene u sustavu koji proizvodi ugljične emisije. Dotad to neće imati učinka.”
CM: Zašto onda ne bismo učinili proizvodnju i potrošnju fosilnih goriva strašno skupima? Zašto ne možemo prisiliti tržište da ih učini cjenovno nedostupnima?
SP: Taj je prijedlog, na primjer, zagovarao James Hansen, čovjek kojega veoma cijenim, klimatski znanstvenik koji je bio utjelovljenje znanstvenika establišmenta. Radio je za NASA-u, no kad se uvjerio da postoji veza između globalnog zatopljenja i ugljičnih emisija postao je vrlo angažiran po tom pitanju. Govorio je pred Senatom o tom problemu 1980-ih. Hansen zagovara globalni ugljični porez kao način rješavanja problema unutar okvira kapitalizma. To je vrlo logično i on nipošto nije glup, a to je zaključak do kojeg je došao, uz podršku nekih ljudi iz Demokratske stranke. No to je realno nemoguće. Premda su neke kanadske provincije i lokalne vlasti drugdje uvele ugljične poreze, iz onoga što znamo o povijesti međunarodnih pregovora o klimi jasno je da takvo što na globalnoj razini unutar okvira kapitalizma nije na horizontu. Smatram da će smanjenje potrošnje fosilnih goriva biti još jedno područje borbe između, s jedne strane, progresivnih sila koje žele promijeniti svijet i društvo učiniti humanijim te, s druge strane, onih koji žele obraniti sustav u njegovu sadašnjem obliku.
CM: Što biste rekli nekome tko smatra da je za rastuću potrošnju fosilnih goriva i globalno zatopljenje kriva prenaseljenost, tko smatra da veći broj ljudi neizbježno znači i sagorijevanje više fosilnih goriva?
SP: Dva odgovora. Prvo, statistike o stopama potrošnje fosilnih goriva i prenaseljenosti jasno pokazuju da je odnos između to dvoje vrlo složen. Na primjer, u proteklih 30 godina stotinama milijuna ljudi omogućen je pristup električnoj mreži u Indiji. Većina te energije dolazi iz elektrana na ugljen. Dakle, ta je struja dobivena od fosilnih goriva, a stotine su milijuna novih korisnika_ca priključene na mrežu. Skupina istraživača_ica analizirala je koliki je dio Indijina porasta potrošnje fosilnih goriva uzrokovan tom elektrifikacijom. Odgovor je bio negdje između 10 i 25 posto. Većina porasta potrošnje fosilnih goriva—sad govorimo samo o porastu potrošnje i samo o Indiji— može se pripisati širenju industrije i povećanoj potrošnji od strane korisnika_ca koji_e već dugo imaju pristup električnoj mreži, drugim riječima Indijinom urbanom stanovništvu te tzv. srednjoj klasi, prilično maloj skupini relativno dobrostojećih ljudi pri vrhu društva. Rezultati istraživanja vrlo su jasni. Moguće je stotinama milijuna ljudi omogućiti pristup struji dobivenoj od fosilnih goriva a da to vrlo malo utječe na porast potrošnje, dok nastavak uobičajene potrošnje u gradovima, gradski sustavi poput gradskih tehnoloških, građevinskih i prijevoznih sustava te najbogatiji sloj društva mogu ubrzano uzrokovati porast potrošnje.
Drugo, spomenuo bih temu kojom se bavim u knjizi: tehnološki sustavi zapravo troše fosilna goriva. Moramo se uhvatiti ukoštac s načinom na koji ti sustavi funkcioniraju i kako su ugrađeni u društvene i ekonomske sustave. Dat ću vam jedan primjer. U bogatim zemljama poput ove (U.K.-a) i SAD-a najveća izravna potrošnja fosilnih goriva za koju je odgovorna bilo koja pojedinačna osoba posljedica je vožnje automobila. Jasno je da će napuštanje fosilnih goriva morati značiti smanjenu upotrebu automobila. No čak i u tom slučaju nije toliko riječ o promjeni ponašanja pojedinaca_ki—iako, kad vidiš kako se ljudi voze u golemim kamionolikim vozilima, pomisliš, “hajde, sjedni na bicikl”—ali ono što je zaista bitno, ono što zaista podiže stope automobilske potrošnje fosilnih goriva jest činjenica da živimo u gradovima koji su namijenjeni automobilskom prometu. Živimo u gradovima u kojima se sve vrti oko cesta i parkirnih mjesta. Živimo u gradovima u kojima su druge vrste prijevoza uništene. I u ekonomiji u kojoj se proizvodnja automobila doživljava kao velik plus.
Naravno, kao povjesničaru mi je bilo zanimljivo čitati o konceptima poput planiranog zastarijevanja, izumu General Motorsa iz 1920-ih godina. A ne smijemo zaboraviti ni na to od čega se automobili proizvode—od metala i drugih sirovina koje su sami po sebi vrlo energetski intenzivne. Proizvodnja automobila vrlo je energetski intenzivna industrija, kao što je i gradnja cesta i parkirnih mjesta. No General Motors, uz sve drugo što je donio na svijet, donio je i planirano zastarijevanje, s idejom da svakih nekoliko godina svaka korporacija mora kupiti potpuno novu flotu automobila za svoje zaposlenike_ce. Dakle, kad govorimo o automobilima, istina je da se milijuni ljudi voze okolo u divovskim metalnim naslonjačima i da bi bilo bolje da sjednu na bicikl, ali pravo je pitanje: kada ćemo sagraditi gradove koji su namijenjeni biciklističkom prometu, u kojima se obitelji s malom djecom mogu kretati a da ne sjednu u automobil?
Kao zadnji primjer toga koliko je nužan sistemski pristup naveo bih primjer na koji se često pozivaju urbanistički_e stručnjaci_kinje, usporedbu Barcelone u Španjolskoj s Atlantom u SAD-u. Istraživanja su pokazala da su emisije stakleničkih plinova po glavi stanovnika_ce Barcelone 11 puta manje od Atlante. To je zato što se Atlanta prostire na velikoj površini, zato što se svi voze okolo u velikim kamionetima, što je uostalom vrlo teško izbjeći jer ne postoji infrastruktura za druge vrste prijevoza. Pitao bih vaše slušatelje_ice misle li da je stanovništvo Atlante 11 puta sretnije od stanovništva Barcelone. Mislim da svi znamo odgovor na to pitanje.
CM: U Madridu nova desničarska gradska vlast želi vratiti automobile na ceste u četvrtima koje su dosad bile pješačke zone. S druge strane, u Minneapolisu pokušavaju promijeniti propise koji reguliraju zoniranje i zabraniti gradnju jednoobiteljskih kuća unutar grada kako bi privukli ljude natrag u grad, kako se ne bi širili u predgrađa. To je dakle primjer načina na koji ljudi adresiraju veća sistemska pitanja. Nastranu toga, koliko smo općenito svjesni_e mnogobrojnih načina na koje trošimo fosilna goriva? Čak i kad bismo bili_e osviješteniji_e, bi li to riješilo problem? Je li stvar u osviještenosti, odnosno nadilazi li problem obavještavanje ljudi o ovisnosti naše kulture, društva, urbanističkog planiranja i svega ostaloga o fosilnim gorivima?
SP: To je složeno pitanje. Mogu ponuditi djelomičan odgovor. Ono što je meni vrlo uzbudljivo, a bavim se tim pitanjima već dugi niz godina, jest što sam u proteklih godinu dana susreo mnoge ljude koji po prvi put razmišljaju o svemu tome. Do toga je došlo zahvaljujući štrajkovima učenika_ca za klimu, koji su prisutni ovdje u U.K.-u, te zbog Extinction Rebelliona, koji se služi nenasilnim taktikama direktne akcije. Proljetos su nekoliko tjedana sjedili_e i blokirali_e mostove u Londonu. Mnogi su se ljudi priključili tim pokretima, veći broj ljudi nego što je bio slučaj s prijašnjim environmentalističkim pokretima u U.K.-u, primjerice prosvjedima protiv gradnje cesta 1990-ih. Mnogo se ljudi priključilo i po prvi put počelo razmišljati o tim pitanjima. Ljudima je postalo jasno da je 19 od 20 najtoplijih godina otkad mjerimo temperature bilo u proteklih dvadesetak godina, odnosno da su klimatske promjene stvarne, što god predsjednik SAD-a i drugi_e koji_e i dalje niječu njihov utjecaj tvrdili_e. To je vrlo velikom broju ljudi jasno kao dan. Zato imamo novi environmentalistički pokret. No ono što nije posve jasno jest način na koji se fosilna goriva troše. To je jedan od razloga koji su me ponukali na pisanje knjige. Mislim da se ljudi priključe i pomisle: “Kada bismo samo mogli_e zaustaviti naftne tvrtke, spriječiti ih u proizvodnji, kada bismo samo mogli_e spriječiti određeni projekt…” Naravno, potpuno podržavam te inicijative. I sjajno je kad se ljudi posvete aktivizmu i pokušaju promijeniti svijet na bilo koji mali način. No mislim da spoznaja koja nam tek predstoji—a do koje mora doći jer ćemo jedino tako ustrajati u dugotrajnoj borbi—jest svijest o tome kako su fosilna goriva duboko ugrađena u cijeli društveni i ekonomski sustav.
Možemo to usporediti s ozonskim omotačem. Na međunarodnom skupu koji je sazvan zbog rupe koja se širila u ozonskom omotaču (Montrealski protokol 1987.), što je velikim dijelom bila posljedica fluoro- i klorugljika kakve proizvode stari modeli hladnjaka, znanstvenici_e jasno su rekli_e političarima_kama da će to ugroziti cijeli planetarni sustav. Na međunarodnom su sastanku stoga zabranili supstance koje su se koristile u proizvodnji hladnjaka i rupa se većim dijelom zatvorila. Nedavno se pokazalo da se pomalo opet otvara, što je dijelom posljedica masovnog odlaganja tih starih hladnjaka. No vrlo opasna situacija tad je riješena međunarodnom političkom akcijom. Ali to je posve drugačije od fosilnih goriva. Mislim da je jasno zašto. Proizvodnja i potrošnja fosilnih goriva tako su duboko ugrađene u sustav da će prijelaz u postfosilno doba—koji ćemo morati ostvariti ovako ili onako—jedino biti moguć uz masivno remećenje i suprotstavljanje tom sustavu, što nije bilo nužno u slučaju ozonskog omotača.
CM: Imali smo goste_šće u emisiji koji_e su nastupali_e kritično naspram svakojakih infrastrukturnih projekata, čak i ako oni vode u Zeleni New Deal, jer svaki popravak ili nadogradnja postojeće infrastrukture znači proizvodnju energetski intenzivnih materijala poput čelika i cementa. Kako bismo imali “zeleniji” svijet, moramo li se služiti proizvodima koji su energetski intenzivni i tako pogoršavati problem dok ga pokušavamo riješiti?
SP: Nema jednostavnog odgovora na to pitanje. Potrebna je tehnološka tranzicija. Kad razmišljam o tome, vraćam se na zaključak da će jedino uz goleme društvene i političke promjene te promjene u raspodjeli moći u društvu biti ikakve šanse za uspjeh. Internet je tehnologija koja nam omogućava da odlučujemo o kakvim pitanjima raspravljamo, kako na najbolji način upotrijebiti minimalnu količinu materijala, kako to najracionalnije učiniti, imajući na umu dobrobit najvećeg broja ljudi. Dakle, na raspolaganju nam je komunikacijski alat koji postoji svega 20 ili 30 godina, koji ljudima koji razumiju različite tehnologije itekako može olakšati zajedničko osmišljavanje rješenja. No očito je da načini na koji se internet i sve druge tehnologije sada koriste te moć koja njima vlada znače da se uopće ne upotrebljavaju u takve svrhe.
Vidimo to na primjeru struje. Tehnologija postoji. Inženjeri_ke elektrotehnike već godinama pišu knjige o tome. Postoje tehnologije koje mogu omogućiti elektroenergetske sustave koji se gotovo potpuno temelje na obnovljivim izvorima energije, uz možda trivijalan udjel struje iz drugih izvora, spojenima u mrežu koja bi balansirala golem broj izvora struje. Imali biste solarne ploče, toplinske pumpe, vjetroelektrane s najnovijim tehnologijama—sve bi one bile spojene na mrežu koja bi bila potpuno decentralizirana. Naravno, to nije u interesu onih koji upravljaju mrežom, tj. elektroprivrednih tvrtki. Nije im u interesu razvijati tehnologiju u tom smjeru. Jasno, kad bismo imali snagu koja predstavlja javnost, te bi se promjene mogle provesti uz pomoć tehnologija koje su inženjerima_kama već nekoliko desetljeća poznate. Dakle, sve se opet svodi na moć, bogatstvo i ljude koji upravljaju društvom, koji predstavljaju veliku prepreku nužnim promjenama.
CM: Čitajući Vašu knjigu pitao sam se što će o nama jednoga dana reći povjesničari_ke kad najveće postignuće iz doba računalizacije našeg razmišljanja, kad tu tehnologiju nismo primijenili_e koliko smo mogli_e s ciljem izuma alternativnih goriva, alternativnih tehnologija s kojima ne bismo sagorijevali_e toliko fosilnih goriva. Stalno se pitam, što će reći o nama? Pišete: “Za stotinu godina, kad učinci globalnog zatopljenja budu daleko destruktivniji no što su danas, ljudi će se možda prisjećati ovog neuspjeha kao kolektivnog ludila. Možda je to analogno načinu na koji danas ljudi gledaju na skliznuće Europe u barbarsko klanje Prvog svjetskog rata kao na kolektivno ludilo. To i jest bilo kolektivno ludilo, ali imalo je vrlo određene društvene, ekonomske i političke razloge koje su povjesničari_ke pokušali_e protumačiti.” Potom dodajete da ćete pokušati na isti način protumačiti ludilo koje proizvodi globalno zatopljenje. Kako objašnjavate činjenicu da ne prepoznajemo ludilo u trenutku kojemu sad svjedočimo?
SP: Ako Vam smijem dati kompliment, postavljate zaista velika i dinamična pitanja. Nadam se da neću razočarati Vašu publiku kad kažem da su to vrlo ozbiljna i složena pitanja. Nisam baš najmlađi. Da ste me pitali prije 30 ili 40 godina, s više bih uvjerenja tvrdio da ćemo moći transformirati društvo. Sigurno bih upotrijebio riječ “revolucija”. Tako sam to tada doživljavao. Nije da sada manje vjerujem da je nužno transformirati društvo, samo mi nije jednako jasno kako će se to dogoditi. Imam mlade unuke i doista me brine u kakvom će svijetu odrasti. Iz mnogo je tekstova i rasprava jasno da je to vrlo emocionalno pitanje za sve nas. Čak i bez klimatskih promjena svijet za milijune ljudi nije baš sjajno mjesto, ali ono što je sigurno jest da će klimatske promjene pogoršati siromaštvo, nepravdu, ekstreme nejednakosti, ratove i sve ostale stvari zbog kojih mnogi_e od nas mrze kapitalizam otkako ga razumijemo. Pogoršat će sve to i iz toga nema izlaza—ni za čije unuke.
No veoma me iritiralo kada su prilikom štrajkova učenika_ca za klimu u novinama neki_e komentatori_ce pisali_e stvari poput: “Žao nam je, naša vas je generacija iznevjerila.” Zaista to ne prihvaćam. Mnogi_e su pripadnici_e naše generacije bili uključeni_e u svakakve pokušaje da promijene svijet i učine ga boljim mjestom. Istina je da smo u mnogočemu zakazali_e. Ali na nekim razinama nismo. Vrsta patrijarhata koji je postojao kad sam bio mlađi zaista je potisnuta. Rasizam je na mnogim razinama potisnut, iako smo proteklih godina doživjeli njegov ponovni porast. Ipak, u širem smislu naša generacija nije uspjela nadvladati kapitalizam onako kako smo to htjeli_e. No nismo mi ti_e koji_e su zakazali_e. Kako bismo bili_e analitički precizni_e, moramo ustvrditi da su za to odgovorni ljudi koji posjeduju moć i bogatstvo, vladajuća klasa u društvu.
Opet bih podsjetio na skup u Riju. Znakovi su 1992. godine bili vrlo jasni. Pročitate li dokumente koji su usvojeni na tom sastanku, vidjet ćete kako usvajaju zaključke znanstvenika_ca potpuno jasnim jezikom. Mislim da je to bilo veliko znanstveno dostignuće, činjenica da su znanstvenici_e 1980-ih mogli_e anticipirati globalno zatopljenje, a nemalo je dostignuće i što su uvjerili_e političare_ke. Negiranje klimatske znanosti jest bio problem i naftne su tvrtke 1990-ih objeručke prihvatile taj stav, iako su se u međuvremenu udaljile od njega. No pravi je problem bio u tome što je politička elita prepoznala da je globalno zatopljenje stvarno, ali je samu sebe uvjerila da se ono može riješiti tržišnim mehanizmima. A to se pokazalo, blago rečeno, više nego užasno neadekvatnim. Posrijedi je historijski neuspjeh. Zato me to podsjetilo na to kako su zemlje skliznule u rat u Europi 1914. godine.
CM: Zadnje pitanje za Vas. Pišete o tome kako je potrošnja fosilnih goriva porasla za više od 50 posto u manje od četvrt stoljeća—od 1990. godine, kada je Međuvladina komisija za klimatske promjene (IPCC) donijela svoje prvo izvješće o procjeni klimatskih promjena, pozivajući na hitnu razradu strategije za smanjenje potrošnje do 2015. godine. Nedavno smo u emisiji ugostili Nathaniela Richa, čija se knjiga bavi time kako je SAD uništio mogućnost međunarodnog klimatskog sporazuma davnih 1990-ih godina, u doba kada smo mogli_e ublažiti najgore aspekte klimatskih promjena, uključujući neke s kojima smo sada suočeni_e. Nathaniel citira osobu za koju tvrdi da je odigrala ključnu ulogu u gušenju tog sporazuma, tadašnjeg šefa kabineta Georgea H. W. Busha, Johna Sununua. Objašnjavajući da nikakav međunarodni pakt protiv globalnog zatopljenja nije bio moguć, Sununu je Nathanielu rekao: “To naprosto nije bilo moguće jer su svi tadašnji svjetski vođe htjeli djelovati kao da podržavaju takvu politiku, ali pritom nisu bili spremni obvezati se na stvarne promjene koje bi njihove zemlje koštale daleko više novca.” To je prljava tajna tog doba. Je li još na snazi ista prljava tajna, je li istina da stope potrošnje fosilnih goriva i dalje rastu jer glasači_ce žele čuti prave riječi i djelovati kao da sudjeluju u borbi protiv klimatskih promjena, ali pritom nisu spremni_e na žrtve i obveze koje bi tu borbu omogućile?
SP: Prvo bih naglasio da to sve izgleda mnogo drugačije na Globalnom Jugu. Imam prijatelja u Indiji koji je vrlo aktivan u tamošnjem environmentalističkom pokretu (@nagrajadve). Uvijek piše o stvarima koje se događaju upravo sada: u poljoprivredi, o aktualnim poplavama, o potpuno stravičnom toplotnom valu koji su upravo pretrpjeli u Indiji i koji je usmrtio veliki broj ljudi. I u Europi smo imali toplotni val, ali imali smo sreće što toliko velik broj ljudi nije poginuo. Mislim da stvarnost već sada izgleda itekako drugačije iz perspektive Globalnog Juga i da će to biti bitan faktor.
Što se tiče Vašeg pitanja o tome jesmo li mi, stanovništvo bogatog dijela svijeta, suodgovorni_e za globalni sustav čije su temeljne značajke strašna opresija, eksploatacija i militarizam, naravno da do određene mjere jesmo. Mislim da je to nešto o čemu mnogi progresivni ljudi u “prvom svijetu” već dugo razmišljaju. Meni to znači da imamo odgovornost sudjelovati u otporu. Veliku mi nadu ulijeva pokret učenika_ca. Mislim da je pokret koji se tu razvija doista izniman. Neki sam dan razgovarao s nekim tko se pitao gdje su studenti_ce. I oni_e će se zasigurno već priključiti. Istina je da su u prošlosti studenti_ce inicirali_e društvene pokrete. Ali smatram da je angažiranje ljudi s 11, 12 ili 13 godina za političke akcije—osobito kada su te akcije usmjerene protiv hipokrizije o kakvoj ste govorili, na političkoj razini—itekako znakovito. Smatram da bi oni_e mogli_e biti snaga koja će nadolazećih godina dovesti do bitnih promjena.
Prevela i uredila: Veronika Bauer
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2019. godinu.