TEKST

Između vraga i Zelenog New Deala

 

Rudnik Bayan Obo u Kini, gdje se crpi i rafinira 70 posto svjetskih rijetkih zemnih minerala, iz svemira gotovo nalikuje na sliku. U kašmirskim uzorcima kilometrima dugačkih radioaktivnih jalovišta zgusnute su skrivene boje zemlje: mineralni tonovi akvamarina i okera kakve bi slikar_ica mogao_la upotrijebiti za laskanje vladarima_cama umirućeg carstva.

Želimo li ostvariti ciljeve Zelenog New Deala, koji predlaže prijelaz ekonomije SAD-a na nultu stopu emisija i obnovljivu energiju do 2030. godine, izdubit ćemo još mnogo takvih rudnika u Zemljinoj kori. Naime, gotovo svaki izvor obnovljive energije ovisi o neobnovljivim i često teško dostupnim mineralima: solarne ploče koriste indij, turbine koriste neodimij, baterije koriste litij, a za sve njih potrebne su kilotone čelika, kositra, srebra i bakra. Lanac opskrbe obnovljivom energijom složena je igra školice po periodičkoj tablici i oko svijeta. Želimo li proizvesti visokoučinkovitu solarnu ploču, mogli_e bismo upotrijebiti bakar (atomski broj 29) iz Čilea, indij (49) iz Australije, galij (31) iz Kine i selenij (34) iz Njemačke. Za mnoge najučinkovitije vjetroturbine s izravnim pogonom potrebno je oko kilogram rijetkog zemnog metala neodimija, a u svakoj Tesli leži 63,5 kilograma litija.

Nije slučajno da su rudari veći dio 19. i 20. stoljeća bili oličenje kapitalističkog izrabljivanja—to je iscrpljujuć, opasan, prljav posao. Le Voreux, “onaj koji proždire”—tako Émile Zola naziva ugljenokop u Germinalu, svom romanu o klasnoj borbi u rudarskom naselju u Francuskoj. Okrunjen dimnjacima koji sagorijevaju ugljen, rudnik je labirint i Minotaur u jednom, “na dnu svoje rupe, stisnut kao ljuta zvijer, sve raste i diše sve jačim i duljim dahom, mrka vida od teške probave ljudskoga mesa”. U klasičnoj su mitologiji čudovišta proizvodi zemlje, djeca Geje, rođeni od pećina, a goni ih okrutna rasa civilizirajućih nebeskih božanstava. No u kapitalizmu je čudovišna upravo zemlja koju su razjarile te civilizirajuće snage. U zamjenu za zemaljska bogatstva—kojima pokrećemo vlakove, brodove i tvornice—cijela klasa ljudi bačena je u jame. Zagrijana zemlja roji čudovištima koje smo sami_e stvorili_e—čudovištima suše i migracija, gladi i oluje. A obnovljiva energija zapravo nije nikakvo utočište. Najgora industrijska nesreća u povijesti SAD-a, incident u Hawk’s Nestu 1930. godine, bila je katastrofa obnovljive energije. Pet se tisuća radnika razboljelo kada su, bušeći pet kilometara dugačak tunel za hidroelektranu u vlasništvu Union Carbidea, udarili u debeli sloj silicijeva dioksida, što je ispunilo tunel zasljepljujućom bijelom prašinom. Osamsto ih je prije ili poslije umrlo od silikoze. Energija nikad nije “čista”, kao što Muriel Rukeyser naglašava u Knjizi mrtvih, epskoj dokumentarnoj pjesmi koju je napisala o Hawk’s Nestu. “Tko teče električnim žicama?” ona pita. “Tko govori iz svake ceste?” Infrastruktura modernog svijeta izlivena je iz rastaljene bijede. 

Istočkana “selima smrti” u kojima usjevi nemaju ploda, regija Unutrašnje Mongolije u kojoj se nalazi rudnik Bayan Obo bilježi černobilske stope raka. Ali eto, ta su sela smrti već tu. Ako ne učinimo nešto u vezi s klimatskim promjenama, bit će ih još. Što je desetak sela smrti kada bi pola Zemlje moglo biti nenastanjivo? Što su siva nebesa nad Unutrašnjom Mongolijom ako je alternativa preobrazba neba u nepreglednu bjelinu sumpornim aerosolima, kao što očajnički geoinženjerski scenariji predlažu? Moralisti_kinje, salonski_e filozofi_kinje i pobornici_e manjeg zla pokušat će vas uvjeriti da se te situacije na kraju svode na nešto poput problema tramvaja: ako ne učinite ništa, tramvaj će odjuriti niz prugu ususret masovnoj smrti. Ako intervenirate, možete preusmjeriti tramvaj na prugu na kojoj će manje ljudi poginuti, ali tad ćete biti aktivnije odgovorni za njihovu smrt. Kada opstanak milijuna ili čak milijardi visi o niti, kao što je nesumnjivo slučaj s klimatskim promjenama, nekoliko desetaka sela smrti može djelovati kao itekako dobar dil, zeleni dil, novi dil. No klimatske se promjene ne svode na problem jednog tramvaja. Svode se na čvor kolosijeka koji okružuje planet, a masovna smrt vreba na svim prugama. 

Međutim, nije čak ni jasno da bismo unutar zadanog roka mogli_e iscrpiti dovoljno rudače iz tla. Nulta stopa emisija 2030. godine značila bi da rudnici sada proizvode potrebne sirovine, a ne za pet ili deset godina. Utrka za opskrbu tržišta novom robom vjerojatno će biti prljava i to na više razina, kada nemarni_e proizvođači_ce pohrle kako bi prigrabili_e dio kolača, pritom radeći sve naprečac i gradeći rudnike koji su opasni, nezdravi i ne osobito zeleni. Rudnici zahtijevaju goleme direktne investicije, a najčešće daju malo povrata na ulog, osim tijekom vrste robnog buma kakav možemo očekivati da će Zeleni New Deal proizvesti. Može potrajati desetljeće ili više dok se izvori ne razviju te još desetljeće dok ne postanu profitabilni.

Također nije jasno koliko će nam plodovi tih rudnika pomoći u dekarbonizaciji ako potrošnja energije nastavi rasti. Samo zato što SAD obložen solarnim pločama ne ispušta stakleničke plinove, to ne znači da su njegove tehnologije ugljično neutralne. Energija je potrebna za crpljenje tih minerala iz tla, za preradu u baterije i fotonaponske solarne ploče i goleme rotore za vjetrenjače te za njihovo odlaganje kad se istroše. Rudnici se uglavnom obrađuju vozilima na plin. Kontejnerski brodovi koji preko svjetskih mora nose plemenite terete obnovljivih izvora energije troše toliko goriva da su odgovorni za tri posto planetarnih emisija. Električni motori na baterije za građevinske strojeve i kontejnerske brodove jedva da su u fazi prototipa. Kakva bi divovska baterija bila potrebna da kontejnerski brod preplovi Pacifik? Možda bi bilo najbolje da upotrijebimo mali nuklearni reaktor?

Drugim riječima, brojanje je emisija unutar nacionalnih granica poput brojanja kalorija samo za vrijeme doručka i ručka. Ako čišćenje SAD-a druga mjesta čini prljavijima, onda i to treba uključiti u računicu. Količine ugljika sigurno će biti niže nego što bi inače bile, no redukcije možda neće biti onoliko snažne koliko se očekuje, osobito ako će proizvođači_ce u pomami za jackpotom obnovljivih energija sve raditi na najjeftiniji i najbrži mogući način, što zasad znači potrošnju fosilnih goriva. S druge strane, sanacija okoliša u svakom je slučaju skupa. Želite očistiti jalovišta, zakopati otpad duboko pod zemljom, spasiti podzemnu vodu od trovanja? Trebat će vam motori i vjerojatno ćete sagorijevati naftu.

Konsolidirajući znanstvena mišljenja, nedavno objavljen izvještaj UN-ove Međuvladine komisije za klimatske promjene (IPCC) predviđa da će se u tim slučajevima koristiti biogoriva—u građevinarstvu, industriji i prijevozu, gdje god se motori ne mogu lako prebaciti na električni pogon. Biogoriva u zrak ispuštaju ugljik, no to je ugljik koji su već upile rastuće biljke, pa su ukupne emisije nula. Problem je što je za uzgoj biogoriva potrebna zemlja koja bi se inače koristila za usjeve ili kao divljina za upijanje ugljika. Biogoriva među najmanje su gustim izvorima energije. Trebalo bi vam desetak jutara da napunite spremnik jednog jedinog interkontinentalnog mlažnjaka. Emisije su samo najistaknutiji aspekt opsežnije ekološke krize. Širenje nastanjenih površina, pašnjaka i industrije preostalom divljinom na najrasipnije i najdestruktivnije moguće načine uzburkalo je biljno i životinjsko carstvo. S time je povezano i masovno odumiranje kukaca, čije su se populacije ponegdje smanjile za četiri petine. Vrlo slabo razumijemo svijet kukaca, no znanstvenici_e smatraju da su odumiranje i izumiranje samo dijelom posljedica klimatskih promjena te da su veći krivci ljudsko iskorištavanje zemlje i pesticidi. Od ukupne dvije milijarde tona životinjske mase na planetu, polovina su kukci. Uklonimo li stupove svijeta kukaca, urušit će se hranidbeni lanci.

Ako trenutačnu potrošnju energije SAD-a želimo zamijeniti obnovljivim izvorima, morali_e bismo odvojiti barem 25-50 posto kopnenog teritorija SAD-a za proizvodnju solarne energije, energije vjetra i biogoriva, prema procjenama Vaclava Smila, velikog dojena energetskih studija. Ima li prostora za to i za širenje nastanjenih površina? Za to i za pašnjake goleme mesne i mliječne industrije? Za to i za šume koje bi bile potrebne za izvlačenje ugljika iz zraka? Ne ako kapitalizam nastaviti činiti ono bez čega ne može—rasti. Zakon kapitalizma nalaže da svega uvijek mora biti više—više energije, više stvari, više materijala. Uvodi učinkovitost samo kako bi djelotvornije opustošio planet. Nema rješenja za klimatsku krizu koje ne zadire u kapitalistički imperativ rasta. A to je ono što Zeleni New Deal, termin koji je skovao besramni neoliberal Thomas Friedman, ne spominje. [ZND] smatra da možemo zadržati kapitalizam, zadržati rast, samo otkloniti štetne posljedice. Sela smrti poručuju nam da to nije moguće. Na tom grmu neće cvjetati nikakve ruže.

Međutim, rudari_ce u Čileu, Kini i Zambiji neće kopati samo kako bismo mi mogli_e proizvesti pedeset milijuna solarnih ploča i vjetrenjača, jer Zeleni New Deal usto predlaže i rekonstrukciju električne mreže u učinkovitijem obliku, prilagodbu svih zgrada najvišim okolišnim standardima te razvoj niskougljične prijevozne infrastrukture koja se temelji na električnim vozilima i brzoj željeznici. Za to bi, razumije se, bila potrebna enormna količina ugljično intenzivnih materijala poput betona i čelika. Sirovine u vrijednosti bilijuna dolara morale bi pritjecati u SAD kako bismo ih oblikovali_e u željezničke tračnice i električne automobile. A i u škole i bolnice jer uz navedene zelene inicijative Zeleni New Deal predlaže i univerzalnu zdravstvenu skrb i besplatno obrazovanje, da ne spominjemo zajamčene poslove s plaćom za dostojanstven život (living-wage jobs guarantee).

Ništa novo u politici nikad nije stvarno i potpuno novo, pa tako nije iznenađujuće što se Zeleni New Deal poziva na 1930-e, kao što nije iznenađujuće da francuski gilet jaunes oživljuju truplo Francuske revolucije, tjerajući ga da zapleše pod Slavolukom pobjede. Sadašnjost i budućnost tumačimo kroz prizmu prošlosti. Kao što Marx ističe u Osamnaestom brumaireu, ljudi “stvaraju svoju vlastitu povijest, ali je ne stvaraju po svojoj volji, ne pod okolnostima koje su sami izabrali, nego pod okolnostima koje su neposredno zatekli, koje su date i naslijeđene”. Kako bi nove oblike klasne borbe učinili razumljivima, njihovi_e se zagovornici_e okreću prošlosti, “pozajmljuju od njih imena, bojne parole, kostime, da bi, prerušeni u to prečasno ruho i pomoću pozajmljenog jezika izveli novi svjetskohistorijski prizor”. “Novo” u Zelenom New Dealu tako se mora izraziti naglašeno zastarjelim jezikom, pozivajući se na iščeznuli radnički duh naših pradjedova i grafički dizajn starih sindikalnih plakata.

Ta kostimirana igra može biti progresivna a ne regresivna ako služi tome “da se slave nove borbe a ne da se parodiraju stare; da se dati zadatak preuveliča u fantaziji a ne da se uzmakne od njegova rješenja u stvarnosti, da se ponovno nađe duh revolucije a ne da se izazove njezina sablast”. Naprotiv, u jeku revolucija 1848., kada je Marx to pisao, simbolika Francuske revolucije imala je učinak gušenja svega što je u tom trenutku bilo revolucionarno. Nećak Napoleona Bonapartea, Napoleon III., bio je čista parodija oslobodioca Europe. Europi je bila potrebna radikalna promjena, a ne kontinuitet:

Socijalna revolucija 19. stoljeća ne može crpiti svoju poeziju iz prošlosti, nego samo iz budućnosti. Ne može započeti prije nego što se oslobodi praznovjerja prema prošlosti. Ranijim revolucijama bila su potrebna svjetskohistorijska sjećanja za gušenje vlastita sadržaja. Revolucija 19. stoljeća mora dopustiti mrtvima da sahrane svoje mrtvace kako bi došla do vlastita sadržaja. Tamo je fraza premašila sadržaj—ovdje sadržaj premašuje frazu.

Bilo bi dobro da idućih desetljeća imamo te riječi na umu kako ne bismo uzmicali_e od pravih rješenja i inzistirali_e na fantastičnima. Projekt Zelenog New Deala zapravo nije nimalo nalik New Dealu 1930-ih, osim na najpovršnije načine. New Deal bio je odgovor na neposrednu ekonomsku krizu, na Veliku depresiju, a ne na buduću klimatsku katastrofu: njegov je glavni cilj bio obnoviti rast ekonomije koja se smanjila za 50 posto i u kojoj je jedna od četiri osobe bila nezaposlena. Cilj New Deala bio je potaknuti kapitalizam da čini ono što je ovaj ionako želio: da zaposli ljude, izrabljuje ih i potom im prodaje proizvode njihova vlastita rada. Država je bila potrebna kao katalizator i medijator, određujući pravu ravnotežu između profita i plaća, prvenstveno jačajući položaj rada nauštrb kapitala. Osim što uključuje daleko veće kapitalne izdatke, Zeleni New Deal ima i daleko teže ostvarivu ambiciju: umjesto da kapitalizam natjera da čini ono što ionako želi, mora ga natjerati da krene putem koji je za vlasnike_ce kapitala dugoročno nedvojbeno loš.

Dok je New Deal samo morao obnoviti rast, Zeleni New Deal mora potaknuti rast i smanjiti emisije. Problem je u tome što su rast i emisije po gotovo svakom mjerilu duboko povezani. Zeleni New Deal stoga riskira da postane vrsta sizifovske reforme koja svakoga dana gura stijenu smanjenja emisija uzbrdo samo kako bi je svake noći sve veća ekonomija gladna energije otkotrljala nizbrdo.

Zagovornici_e zelenog rasta obećavaju “potpuno odvajanje” emisija od rasta, gdje svaka dodatna jedinica energije ne dodaje nimalo ugljičnog dioksida u atmosferu. Čak i da je takvo što tehnološki moguće, čak i da je moguće proizvesti energiju s nula ili malo emisija koja ne samo da zadovoljava već i premašuje trenutačne potrebe, takvo bi odvajanje zahtijevalo daleko više kontrole nad ponašanjem kapitalista_ica nego što je New Deal ikada ostvario.

Franklin Delano Roosevelt i njegova koalicija u Kongresu vršili su skromnu kontrolu nad korporacijama procesom “kompenzacijske moći”, prema riječima Johna Kennetha Galbraitha, oduzimajući kapitalistima_cama dio moći u odnosu na radnike_ce i potrošače_ice te čineći nova ulaganja privlačnijima. Država jest izravno ulagala—u izgradnju cesta, mostova, elektrana, parkova i muzeja—ali to nije činila kako bi zamijenila privatne investicije, nego kako bi uspostavila “vječito mjerilo protiv iznuđivanja”, kako je to grandiozno izrazio FDR. Vladine bi elektrane, primjerice, objavile pravu (nižu) cijenu električne energije, što bi energetske monopole spriječilo u dizanju cijena. 

Pristalice Zelenog New Deala naglašavaju taj aspekt New Deala jer je naoko tako sličan onome što sami_e predlažu. Tennessee Valley Authority, javna elektroprivredna tvrtka koja osamdeset godina kasnije i dalje posluje, najpoznatiji je od tih projekata. Javna infrastruktura, čista energija, ekonomski razvoj—TVA je objedinila mnoge elemente nužne za Zeleni New Deal. Izgradila je brane i hidroelektrane duž rijeke Tennessee te opskrbljivala jednu od ekonomski najdepresivnijih regija zemlje jeftinom strujom. Hidroelektrane su pak povezane s tvornicama nitrata, energetski intenzivnim sirovinama potrebnim za proizvodnju gnojiva, kao i eksploziva. Plaće i prinosi usjeva su se povećali, a troškovi energije smanjili. TVA je donijela jeftinu energiju, jeftino gnojivo i dobra radna mjesta u predio poznat po malariji, lošoj kvaliteti tla, prihodima manjim od polovice nacionalnog prosjeka i uznemirujuće visokoj nezaposlenosti.

Problem s tim scenarijem kao okvirom za Zeleni New Deal jest što obnovljivi izvori energije nisu bitno jeftiniji od fosilnih goriva. Država ne može zacrtati put prema jeftinoj obnovljivoj energiji, zadovoljiti potrošače_ice niskim cijenama i proizvođače_ice prihvatljivim profitima. Nekoć su mnogi_e vjerovali_e da će nas iscrpljivanje zaliha nafte i ugljena spasiti, da će fosilna goriva postati skupljima od obnovljivih izvora energije, što bi prijelaz učinilo ekonomski nužnim. Nažalost, ta se mesijanska cijena odmaknula još dalje u budućnost uslijed novih tehnologija bušenja, uvedenih u proteklom desetljeću, koje su omogućile hidrauličko frakturiranje nafte iz škriljca i oporavak rezervi na poljima za koja se prethodno mislilo da su iscrpljena. Cijena nafte ostala je tvrdoglavo niska, a SAD je danas, na opće iznenađenje, proizvodi više od svih ostalih. Scenariji sudnjeg dana “vrhunca proizvodnje nafte” sada su kuriozitet s prijelaza tisućljeća, poput Y2K-a ili Ala Gorea. Oprostite, pogrešna apokalipsa. 

Neki_e će vas pokušati uvjeriti da obnovljivi izvori energije mogu konkurirati fosilnim gorivima na otvorenom tržištu. Energija vjetra, hidroelektrična i geotermalna energija postale su, istina, jeftiniji izvori struje, u nekim slučajevima jeftiniji od ugljena i prirodnog plina. No ipak nisu dovoljno jeftine. Naime, kako bi fosilne kapitaliste_ice doveli do bankrota, obnovljivi izvori energije moraju postići više od cent ili dva prednosti po kilovatnom satu u odnosu na fosilna goriva. U fosilnu su energetsku infrastrukturu uloženi bilijuni dolara i vlasnici_e tih investicija uvijek će se odlučiti za povrat dijela ulaganja kada je alternativa potpuni gubitak. Kako bismo vrijednost te imovine doveli_e na nulu i energetske kapitaliste_ice primorali_e da ulažu u nove tvornice, obnovljivi izvori energije moraju biti ne samo jeftiniji, već daleko jeftiniji, neizmjerno jeftiniji. Tako je barem zaključila skupina inženjera_ki koje je Google okupio kako bi proučili_e taj problem. Postojeće tehnologije nikad neće biti dovoljno jeftine da elektrane na ugljen dovedu do bankrota: za to bi bile potrebne stvari koje su još na razini znanstvene fantastike, poput hladne fuzije. Ne samo zbog problema nepovratnih troškova, već i stoga što struju iz solarne energije i energije vjetra nije moguće isporučiti na zahtjev. Dostupna je samo onda i ondje gdje Sunce sja i vjetar puše. Ako želimo da bude dostupna na zahtjev, moramo je pohraniti (ili transportirati tisućama kilometara), što povisuje cijenu.

Većina će vam ljudi reći da je odgovor na taj problem oporezivanje prljave energije ili izravna zabrana, uz subvencije za čistu energiju. Razborita primjena ugljičnog poreza može stvar prevagnuti u korist obnovljivih energija dok same ne budu u stanju direktno istisnuti fosilne energije. Novi izvori fosilnih energija i infrastruktura mogu se zabraniti, a prihodi od poreza upotrijebiti za financiranje istraživanja novih tehnologija, unapređenje učinkovitosti i subvencije za potrošače_ice. No tu je riječ o nečemu drugačijem od New Deala, o zacrtavanju puta prema produktivnijem kapitalizmu u kojem profiti i plaće zajedno mogu rasti. Po nekim računicama, na planetu ima 1,5 bilijuna barela dokazanih naftnih rezervi—oko 50 bilijuna dolara ako uzmemo vrlo nisku prosječnu cijenu od 35 dolara po barelu. To je vrijednost koju naftne kompanije već ubrajaju u svoju računicu. Ako ugljični porezi ili zabrane deseterostruko smanje tu svotu, fosilni_e kapitalisti_ce učinit će sve što je u njihovoj moći kako bi ih izbjegli_e, potkopali_e ili ukinuli_e. Opet nailazimo na problem nepovratnih troškova. Ako poništimo vrijednost tih rezervi, mogli_e bismo, što je perverzno, smanjiti cijenu fosilnih goriva i time pospješiti potrošnju i ispuštanje emisija te potaknuti proizvođače_ice nafte da pohrle u zemlje bez ugljičnog poreza kako bi prodali_e višak zaliha. Radi usporedbe, na planetu ima oko 300 bilijuna dolara ukupnog bogatstva, uglavnom u rukama vlasničke klase. Globalni bruto domaći proizvod, vrijednost svih dobara i usluga proizvedenih u jednoj godini, iznosi oko 80 bilijuna dolara. Ako želimo poništiti 50 bilijuna dolara, šestinu bogatstva na planetu, ekvivalent dvije trećine globalnog BDP-a, možemo očekivati da će nas vlasnici_e tog bogatstva napasti svime što je u njihovoj moći, a to je manje-više sve.

Poput romana s tisuću stranica i MacGuffinom ili stilističkom podvalom na svakoj stranici, Zeleni New Deal predstavlja izazov za kritičare_ke. Naprosto ima toliko razina na kojima nikad neće uspjeti. Bezbroj je mogućih svjetova u kojima Zeleni New Deal zakazuje—dok milijun predsjednika Sandersa ili, s još većom urgentnošću, predsjednica Ocasio-Cortez predsjedava katastrofom. Mogli_e bismo napisati cijeli esej, na primjer, o tome kako je politički neostvariv s obzirom na potpunu zasićenost SAD-ova državnog aparata korporativnim interesima te na stranački sustav i podjelu moći koja snažno pogoduje desnici. Drugi esej o tome kako bi, čak i da je politički provediv, izdaci od nekoliko bilijuna dolara godišnje najvjerojatnije uništili dolar, povećavajući predviđene troškove. Esej o interesnim skupinama i ratu koji bi vodile protiv ZND-a. Esej o tome kako, čak i kad bismo savladali_e obje te prepreke, povijest nedavnih monetarnih intervencija u ekonomiju—4,5 bilijuna dolara ubrizganih u ekonomiju kvantitativnim popuštanjem od strane FED-a tijekom Obamina mandata, 1,5 bilijuna dolara za Trumpove rezove—pokazuje da bi Zeleni New Deal teško mogao potaknuti korporacije da taj novac troše na željen način, na ulaganje u zelenu infrastrukturu, umjesto da ga usmjeruju direktno u nekretnine i dionice, kao što su činile u svim prethodnim slučajevima.

Lako je izgubiti se u detaljima i zaboraviti na ono što je glavno. U svakom od tih svjetova, na svakom od tih tužnih, zagrijanih planeta, Zeleni New Deal zakazuje zbog kapitalizma. Zato što je u kapitalizmu mala klasa vlasnika_ca i menadžera_ica, u natjecanju sama sa sobom, prisiljena donositi niz ograničenih odluka o tome gdje i u što uložiti novac, što pak određuje cijene, plaće i druge okosnice ekonomije. Čak i da nas ti_e vlasnici_e žele poštedjeti potopljenih gradova i milijarde migranata_kinja 2070. godine, oni_e to ne bi mogli_e. Drugi_e bi ih istisnuli_e nižim cijenama i doveli_e do bankrota. Ruke su im svezane i odluke ograničene time što mogu ili prodavati po prevladavajućoj stopi ili propasti. Klasa u cijelosti ta je koja donosi odluke, a ne njezini_e pojedini_e pripadnici_e. Zato markisti_kinje (i Marx) u svom pisanju tako često tretiraju kapital kao agenta, a ne kao objekt. Poriv za nemilosrdnim rastom, kao i s njime povezan rast potrošnje energije, nije izbor, nego prisila—uvjet profitabilnosti u kontekstu u kojem je profitabilnost uvjet postojanja.

Uvedete li porez na naftu, kapital će je drugdje prodati. Povećate li potražnju za sirovinama, kapital će nadmetanjem podići cijenu robe i žurno izbacivati na tržište materijale na najrastrošniji i energetski najintenzivniji način. Ako su za postavljanje solarnih ploča, farmi vjetrenjača i uzgoj biogoriva potrebni milijuni kvadratnih kilometara zemljišta, kapital će nadmetanjem povisiti cijenu nekretnina. Pljusnete li tarife na potrebne uvozne sirovine, kapital će se otputiti u potragu za boljim tržištima. Pokušate li odrediti maksimalnu cijenu koja ne omogućava profit, kapital će naprosto prestati ulagati. Odsiječete li hidri jednu glavu, suočeni ste s drugom. Uložite li bilijune dolara u infrastrukturu SAD-a, morat ćete se uhvatiti ukoštac sa zapanjujuće rastrošnom, sporom i neproduktivnom građevinskom industrijom, gdje polaganje milje tračnica podzemne željeznice može biti dvadeset puta skuplje i trajati četiri puta duže. Morat ćete se suočiti sa zemljinim čudovištima Bechtelom i Fluor Corp.-om, naviknutima na sisanje iz državnog proračuna i naplaćivanje vijaka po 50 dolara. Ako vam to nije dovoljno, sjetite se svjetskohistorijske neučinkovitosti vojske SAD-a, najvećeg potrošača nafte na planetu i, neće vas iznenaditi, najvećeg naftnog policajca na planetu. Pentagon je računovodstvena crna rupa, u koju se ulijeva bogatstvo nacije i iz koje ništa ne izbija na svjetlo dana. Njegova je bilanca prazna.

Pretpostavljam da su mnogi_e pristalice Zelenog New Deala svjesni_e svega toga. Nije da zaista vjeruju da će se ostvariti i znaju da, čak i kad bi se ostvario, ne bi bio učinkovit. Vjerojatno zato prijedlog i oskudijeva detaljima. Rasprava se zasad uvelike vrtjela oko pitanja budžetiranja, pa su zagovornici_e Moderne monetarne teorije tvrdili_e da nema ograničenja na državnu potrošnju za zemlju poput SAD-a, dok su im ljevičari_ke koji_e zastupaju fiskalnu konsolidaciju odgovarali_e raznim protuscenarijima. Zagovornici_e MMT-a tehnički su u pravu, no zanemaruju mjeru u kojoj vlasnici_e SAD-ova duga mogu utjecati na vrijednost dolara, pa prema tome i cijena i profita. U međuvremenu, kritičari_ke Zelenog New Deala isključivo se bave njegovim najmanje problematičnim aspektima. Nemojte me pogrešno shvatiti, proračunske stavke u vrijednosti desetaka bilijuna dolara velika su stvar. No osiguravanje sredstava nije najveći problem. Implementacija je razina na kojoj prijedlog stvarno ne drži vodu, a malo zagovornika_ca ima što reći o takvim detaljima.

Zeleni New Deal predlaže dekarbonizaciju najvećeg dijela ekonomije u roku od deset godina—izvrsno, ali nitko ne spominje kako. To je zato što je za mnoge njegova vrijednost prvenstveno retorička; svrha mu je promijeniti raspravu, okupiti političku volju i istaknuti urgentnost klimatske krize. Više je stvar stava nego plana. Mnogi_e socijalisti_kinje uviđaju da je nemoguće ublažiti klimatske promjene unutar sustava proizvodnje za profit, no smatraju da je projekt poput Zelenog New Deala ono što je Lav Trocki nazivao “tranzicijskim programom”, koji se temelji na “tranzicijskom zahtjevu”. Za razliku od minimalnog zahtjeva koji kapitalizam lako može ispuniti i maksimalnog zahtjeva koji nikako ne može, tranzicijski je zahtjev nešto što bi kapitalizam potencijalno mogao ispuniti—kada bi bio racionalan i human sustav—ali u praksi ne može. Agitacijom oko tranzicijskog zahtjeva, socijalisti_kinje razotkrivaju kapitalizam, prokazujući ga kao neizmjerno rastrošnog i destruktivnog koordinatora ljudske aktivnosti, koji nije u stanju ostvariti vlastiti potencijal i koji je, u ovom slučaju, odgovoran za nezamisliv broj budućih smrti. Nakon što ga se ogoli, postat će moguće ukinuti kapitalizam. Usprkos otporu kapitalističke klase i ukorijenjene državne birokracije, dužnosnici_e izabrani_e na temelju Zelenog New Deala mogli_e bi sigurno, uz podršku masa, krenuti u eksproprijaciju kapitalističke klase i preustrojiti državu po socijalističkim principima. Barem tako glasi narativ.

Oduvijek sam prezirao koncept tranzicijskog programa. Kao prvo, smatram da je snishodljivo pretpostavljati da je “masama” potrebno reći jedno da bi ih se prije ili kasnije uvjerilo u nešto drugo. Također smatram da je takvo što opasno i da se lako može ozbiljno obiti o glavu. Revolucije često počinju kada reforme podbace. No problem je što tranzicijski zahtjev poziva na izgradnju institucija i organizacija oko jednog seta ciljeva u nadi da će ih se moći rapidno preobratiti na drugi kad za to dođe vrijeme. Međutim, institucije su izrazito inertne strukture. Utemeljite li stranku i druge institucije na ideji suzbijanja klimatskih promjena unutar kapitalizma, nemojte se iznenaditi ako se oveća frakcija suprotstavi pokušajima da je preobrazite u organ revolucije. Povijest socijalističkih i komunističkih partija razlog je za oprez. Čak i nakon što su vođe Druge internacionale izdali svoje članove_ice šaljući ih da se međusobno kolju u Prvom svjetskom ratu, čak i nakon što se golema frakcija odvojila kako bi osnovala revolucionarne organizacije u jeku Ruske revolucije, mnogi_e su je nastavili_e podržavati, iz navike i zato što je bila izgradila čvrstu mrežu kulturnih i socijalnih struktura za koju su bili vezani_e milijun i jednom niti. Pripazite da u borbi za tranzicijski program ne izgradite snage svoga budućeg neprijatelja.

Umjesto toga, recimo ono što znamo da je istina. Put prema stabilizaciji klime ispod dva Celzijeva stupnja koji nudi Zeleni New Deal je iluzoran. Jedina su zasad moguća rješenja unutar okvira kapitalizma sablasni, riskantni oblici geoinženjeringa, kemijskog trovanja oceana ili neba s ciljem upijanja ugljika ili ograničavanja Sunčeve svjetlosti, očuvanja kapitalizma i njegova domaćina ljudske vrste po cijenu neba (lišenog vremena) ili oceana (lišenog života). Za razliku od smanjenja emisija, za takve projekte nije potrebna međunarodna suradnja. Svaka bi zemlja mogla odmah početi s geoinženjeringom. Što će zaustaviti Kinu ili SAD od ispumpavanja sumpora u nebo čim se stvari dovoljno zagriju ili pogoršaju?

Problem sa Zelenim New Dealom jest što obećava da će se sve promijeniti, ali i da će sve ostati isto. Obećava da će zamijeniti energetski temelj modernog društva kao što se mijenja automobilska baterija. I dalje ćete moći kupiti nov iPhone svake dvije godine, ali emisija neće biti. Svijet Zelenog New Deala isti je ovaj svijet, samo bolji—isti ovaj svijet, ali s nula emisija, univerzalnom zdravstvenom skrbi i besplatnim fakultetom. Naravno da je ideja privlačna, ali ta kombinacija nije moguća. Ne možemo nastaviti živjeti u istom ovom svijetu. Kako bismo očuvali_e ekološku nišu u kojoj su naša i nama srodne vrste živjele proteklih jedanaest tisuća godina, morat ćemo potpuno preustrojiti društvo, promijeniti gdje, kako i, što je ključno, zašto živimo. S obzirom na postojeću tehnologiju, nikako ne možemo nastaviti trošiti više energije po osobi, više zemlje po osobi, više svega po osobi. To ne mora značiti sumoran svijet stroge oskudice, iako nas to čeka ako se nejednakost i razvlašćivanje nastave. Emancipirano društvo u kojemu nijedna osoba ne može temeljem vlasništva drugu osobu prisiliti na rad moglo bi nam pružiti radost, smisao, slobodu, zadovoljstvo, pa čak i neku vrstu obilja. Lako možemo imati dovoljno svega što je bitno—štedeći energiju i druge resurse za hranu, smještaj i zdravstvene potrebe. Kao što je očito svakome tko na dobrih trideset sekundi pogleda oko sebe, polovina toga što nas u kapitalizmu okružuje bespotreban je otpad. Povrh temeljnih potreba, najvažnije obilje jest obilje vremena, a vrijeme je, srećom, ugljično neutralno, možda čak ugljično negativno. Ako su revolucionari_ke u društvima koja su koristila četvrtinu energije koju mi sada trošimo mislili_e da je komunizam iza ugla, onda nema potrebe da se okovima vežemo za jezive imperative rasta. Društvo u kojemu je svatko slobodan posvetiti se učenju, igri, sportu, zabavi, druželjubivosti i putovanju, u tome vidimo zaista vrijedno obilje.

Možda su revolucionarne dekarbonizirajuće tehnologije ili tehnologije s nula emisija iza ugla. Bilo bi naivno zanemariti tu mogućnost. Ali iščekivanje udarca munje nije politička strategija. Prošlo je gotovo sedamdeset godina od izuma zadnje paradigmatski transformativne tehnologije; tranzistori, nuklearna energija, genomika—sve to potječe iz sredine 20. stoljeća. Usprkos iluzijama perspektive i stalnom priljevu novih aplikacija, tehnološke su se promjene zapravo usporile, a ne ubrzale. U svakom slučaju, ako kapitalizam odjednom bude u stanju ublažiti klimatske promjene, možemo se prebaciti na jedan od drugih deset razloga zašto ga trebamo ukinuti.

Ne možemo ostaviti sve kako jest i pritom sve promijeniti. Potrebna nam je revolucija, raskid s kapitalom i njegovim ubilačkim porivima, iako je upitno kako to izgleda u 21. stoljeću. Revolucija koja želi omogućiti blagostanje svim ljudima svakako bi značila hitnu dekarbonizaciju, ubrzano smanjenje potrošnje energije na globalnom Sjeveru, ništa betona, vrlo malo čelika, gotovo nikakva putovanja avionom, pješačiva ljudska naselja, pasivno grijanje i hlađenje, potpunu transformaciju poljoprivrede te smanjenje životinjskih pašnjaka barem za red veličine. Sve je to izvedivo, ali ne ako nastavimo bacati polovicu bogatstva proizvedenog na planetu u ždrijelo kapitala, ne ako nastavimo žrtvovati dio svake generacije rudnicima, ne ako nastavimo dopuštati onima čiji je jedini cilj profit da određuju kako živimo.

Revolucije na horizontu zasad nema. Uhvaćeni_e smo između vraga i Zelenog New Deala i ne krivim nikoga tko se zalaže za nadu umjesto da se prepušta ambijentalnom očaju. Možda će rad na zakonskim reformama značiti razliku između nezamislivog i samo nepodnošljivog. No nemojmo zavaravati jedni_e druge. 

 

Napisao: Jasper Bernes

Tekst je izvorno objavljen 25.04.2019. na portalu časopisa Commune.

S engleskog prevela Veronika Bauer. 

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2019. godinu.