TEKST
MICHAEL COLBORNE: Hrvatska je Azovu mostobran za normalizaciju u EU
Michael Colborne je kanadski novinar koji već godinama živi u različitim zemljama Istočne Europe. U posljednje vrijeme fokus njegove pažnje su nacisti i općenito ekstremna desnica u ovim prostorima. Njegov predan istraživački rad domaćoj je javnosti omogućio da sazna kako paravojna organizacija Azov, koja istodobno djeluje kao dio ukrajinskog MUP-a i politička organizacija ekstremne desnice, ove jeseni u Zagrebu planira održavanje konferencije. Tim povodom, razgovarali smo s Michaelom o značenju tog događaja i drugim pitanjima.
Nikola Vukobratović: Početkom 2015. godine, više je medija objavilo kako se nekoliko desetaka Hrvata uputilo na ratište u Ukrajinu. Kasnije se ispostavilo kako su se priključili bataljonu Azov preko međunarodne nacističke mreže Misanthropic Division. Kada su je novinari pitali o tome, tadašnja ministrica vanjskih i europskih poslova Vesna Pusić odgovorila je kako nema razloga za brigu jer se ti koji su otišli bore “na našoj strani”. Je li Azov na našoj strani?
Michael Colborne: To je tipični način na koji te grupe ekstremne desnice u Ukrajini pokušavaju skrenuti kritiku sa sebe: “Ako nas kritiziraš, to sigurno znači da radiš za Kremlj”. Nažalost, ta metoda im se po mom mišljenju pokazala dosta uspješnom u ograničavanju kritika ekstremne desnice kojoj pripada i Azov. Previše je ljudi olako pristalo na to da ograniče svoju kritiku i da pristanu na tu retoriku “naše strane” dobrim dijelom zato što se brinu da će svaka kritika ukrajinske ekstremne desnice omogućiti Kremlju da to iskoristi za svoju propagandu. Ali trebam biti pošten pa reći da sam i sam nekada spadao među te koji su pazili što govore sve dok nisam počeo shvaćati razmjere i dimenzije ukrajinskog problema s ekstremnom desnicom.
NV: Mnogi komentatori ipak tvrde kako u Ukrajini ekstremna desnica nije ni blizu tako opasna kako se često tvrdi. Kao dokaz navode relativno slabe izborne rezultate za takve stranke ili ih uspoređuju s rezultatima izbora npr. na zapadu Europe. Ali može li se u ovom slučaju snaga ekstremne desnice procjenjivati rezultatima izbora?
MC: Ne može. Snaga ekstremne desnice u Ukrajini treba se procjenjivati na temelju onoga što rade izvan parlamenta. Koncentrirati se na rezultate parlamentarnih izbora znači potpuno promašiti ključnu stvar. U kojoj to drugoj europskoj zemlji ekstremna desnica ima socijalni centar na tri kata u neposrednoj blizini glavnog trga, što je u Kijevu Majdan nezaležnosti? To je ono što je u Zagrebu Trg bana Jelačića. Gdje ekstremna desnica ima svoje sportske barove u kojima organizira MMA treninge i borbe ili svake godine ugovara neonacističke koncerte za koje je moguće javno kupiti kartu i za koje su lokacije poznate unaprijed? Koja ekstremna desnica ima svoje vojno krilo nazvano Nacionalna garda ili Nacionalnu miliciju, “paravojnu strukturu” za mlade, za štandovima za regrutaciju na ulici. Uz sve to imaju i svoje novine a organiziraju i međunarodne konferencije za ekstremnu desnicu i u zemlji i izvan nje. Zbog svega toga besmisleno je pokazivati kako su na izborima dobili svega oko 2% glasova i reći da zbog toga “nemaju nikakav utjecaj”.
NV: Jedan od Hrvata koji je otišao u Azov je nekada bio istaknuti vođa lokalne navijačke grupe. Posljednjih godina su vidljive brojne “nogometne veze”, tj. kontakti između desničarskih huligana u Ukrajini i Hrvatskoj. Jesu li tribine prostor nacistima za regrutaciju?
MC: Da, vjerujem da jesu. Navijači kijevskog Dinama povezani s Azovom su vrlo aktivni u događanjima ekstremne desnice u Ukrajini. U biti baš oni organiziraju neonacistički koncert 14. rujna na kojem nastupa i njemački bend Kategorie C [kojem je zbog veze s nacističkim nasiljem zabranjeno nastupanje u Njemačkoj]. Pojedini huligani i navijači kijevskog i zagrebačkog Dinama su također stvorili neka prijateljstva, što vjerojatno i nije toliko iznenađujuće. Kao što sam i ranije ove godine upozorio, u veljači su predstavnici Bad Blue Boysa bili gosti kijevskoj grupi White Boys Club. Tom prilikom su zajedno na kijevskom olimpijskom stadionu skandirali “Ubij Srbina”.
Da, mislim da su nogometni stadioni stvarno mjesto za regrutaciju ekstremno desnim pokretima. Mladi muškarci u subkulturama ili u grupama koje promoviraju desničarske poglede na svijet, a cijene i promiču nasilje, su nažalost stvarno savršena publika za ekstremnu desnicu. Oni za početak pokušavaju nuditi neki osjećaj solidarnosti i smisla mladim ljudima koji dolaze na utakmice sa grupom ili “bandom”, a kojima takve stvari trebaju. Ali onda to brzo pretvaraju u nešto više.
NV: Iz tvojih odgovora i drugih stvari koje znamo o Azovu jasno je zašto Ukrajina toliko privlačna europskim nacistima. Ali što Azov privlači Hrvatskoj? Zašto planiraju svoju konferenciju ovdje?
MC: Nedavno sam, između ostalog, o tome pričao za Al Jazeeru Balkans. Ukratko, Azov privlači Hrvatska jer ju vide kao zemlju koja je već prošla ono što oni sada prolaze: rat s većim i povijesno jačim susjedom, zemlju u kojoj je (kako to oni vide) bivši socijalistički sustav zabranjivao nacionalizam i zemlju koja je do 1991. svoju jedinu “nezavisnost” ostvarila u kolaboraciji s nacistima. Azov pokušava povući paralele između rata u Hrvatskoj 1990-ih i trenutnog rata u istočnoj Ukrajini protiv snaga koje uživaju potporu Rusije. Također, po mom mišljenju, oni vide Hrvatsku kao zemlju u kojoj je postalo normalno imati ekstremno desničarske stavove ili barem normalno sudjelovati u javnom životu, a istodobno negirati prošle zločine (npr. ustaške zločine), promovirati i kao heroje uzdizati ratne zločince i nasilne ekstremno desničarske ličnosti ili čak suradnike nacista. To je razlog zašto Azov vidi Hrvatsku kao mjesto u kojem može izgraditi mostobran za svoj pokret unutar Europske unije.
NV: Moramo li biti zabrinuti zbog najavljene konferencije koja se treba održati u Zagrebu? I koji bi, prema tvojem mišljenju, bio najbolji odgovor demokratske javnosti na to?
MC: Zabrinuti, da. Zato što je to još jedan primjer normalizacije grupe ekstremne desnice, njezinih aktivnosti i njezine ideologije. Naravno, posljedica ove konferencije neće biti marševi paravojnih postrojbi kroz Zagreb ili nešto slično. Ali u tome nije ni poanta. Konferencija je sastanak ljudi s ekstremne desnice koji pokušavaju prikriti svoju ideologiju kroz riječi i fraze koje zvuče relativno bezazleno i tako širiti svoje ideje. Najbolji način za demokratsku javnost da reagira je, po mom mišljenju, da glasno i jasno obznani tko su točno te grupe i ti ljudi, za što se oni zalažu i što je to točno što oni prikrivaju. O tome postoje brojni izvještaji (čemu sam i ja naravno pridonio) koji pokazuju koliko su Azov i njihovi prijatelji zapravo ekstremni. To bi se trebalo koristiti kako bismo se suprotstavili tvrdnjama koje će dolaziti od organizatora konferencije kako su oni samo normalan, mainstream politički pokret.
Pitajte ih zašto prodaju privjeske sa svastikom u svom socijalnom centru u Kijevu. Pitajte ih zašto promoviraju naciste kao što su [osnivač rumunjskog fašističkog pokreta] Corneliu Codreanu, [francuski kolaboracionist] Pierre Drieu La Rochelle ili [belgijski fašist i SS-ovac koje je nakon rata ostao važna figura neonacističkog pokreta] Léon Degrelle. Pitajte ih zašto postoje snimke njihovih istaknutih vođa i članova kako salutiraju s nacističkim pozdravom i viču nacističke slogane. Pitajte ih zašto svake godine sudjeluju u organizaciji koncerta na kojem je prošle godine nastupio bend čija se pjesma zove “Hrpa svinjskih glava u sinagogi”. Pitajte ih zašto koriste nacističku simboliku kao što je “crno sunce”. Pitajte ih zašto se njihovi vodeći članovi po konferencijama u Europi druže s poznatim neonacističkim figurama. Pitajte ih zašto je jedan od rukovodećih ljudi u njihovom pokretu sudjelovao u organizaciji “Führernachta” u svibnju, tijekom čega je za Hitlera napravljen oltar s njegovom slikom. Pitajte ih zašto očekuju da javnost povjeruje da oni nisu ekstremno desni pokret sa simpatijama prema nacistima, kada sve što rade samo malo izvan pogleda javnosti pokazuje upravo suprotno.
Razgovarao: Nikola Vukobratović
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2019. godinu.