TEKST

Čija je to domovina?

 

Korištenje sintagme “Domovinski rat” u javnosti otporno je na kritičko preispitivanje i vrlo često se koristi kada se nastoji objasniti ratni sukob na teritoriju Republike Hrvatske početkom devedesetih godina. Samo njezino značenje problematično je iz više perspektiva, što uključuje definicije u pravnim i političkim aktima te historiografsku preciznosti njegovog trajanja i područja djelovanja.

Domovinski rat u pravnim i političkim aktima

Ustav Republike Hrvatske u Izvorišnim osnovama navodi sljedeće: Izražavajući tisućljetnu nacionalnu samobitnost i državnu opstojnost hrvatskog naroda, potvrđenu slijedom ukupnog povijesnog zbivanja u različitim državnim oblicima te održanjem i razvitkom državotvorne misli o povijesnom pravu hrvatskog naroda na punu državnu suverenost, što se očitovalo: (…) – u novom Ustavu RH (1990.) i pobjedi hrvatskog naroda i hrvatskih branitelja u pravednom, legitimnom, obrambenom i oslobodilačkom Domovinskom ratu (1991. – 1995.) kojima je hrvatski narod iskazao odlučnost i spremnost za uspostavu i očuvanje Republike Hrvatske kao samostalne i nezavisne, suverene i demokratske države.

Zakonom o pravima žrtava seksualnog nasilja za vrijeme oružane agresije na Republiku Hrvatsku u Domovinskom ratu definira se seksualno nasilje u Domovinskom ratu u vrijeme oružane agresije na Republiku Hrvatsku, utvrđene Deklaracijom o Domovinskom ratu, u razdoblju od 5. kolovoza 1990. do 30. lipnja 1996. na području Republike Hrvatske ili tijekom zatočeništva u neprijateljskom logoru ili zatvoru izvan područja Republike Hrvatske te status i prava žrtava seksualnog nasilja u Domovinskom ratu.

Zakonom o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji pod sudjelovanjem u obrani neovisnosti, teritorijalne cjelovitosti, suvereniteta Republike Hrvatske, odnosno vrijeme neposredne ugroženosti suvereniteta Republike Hrvatske (…), podrazumijeva se oružani otpor agresoru i djelovanje u izravnoj svezi s tim otporom (odlazak u postrojbu, na borbeni položaj i povratak te obuka i priprema za odlazak na bojište) u vremenu od 5. kolovoza 1990. do 30. lipnja 1996.

Deklaracija o Domovinskom ratu navodi ističući da su pobjedom u Domovinskom ratu (1991.–1995.) hrvatski narod i građani potvrdili svoju odlučnost i spremnost za uspostavu i očuvanje Republike Hrvatske kao samostalne i nezavisne suverene i demokratske države te potvrđujući da je na Republiku Hrvatsku oružanu agresiju izvršila Srbija, Crna Gora i JNA s oružanom pobunom dijela srpskog pučanstva u Republici Hrvatskoj te da je Republika Hrvatska vodila pravedan i legitiman, obrambeni i osloboditeljski, a ne agresivni i osvajački rat prema bilo kome u kojem je branila svoj teritorij od velikosrpske agresije unutar međunarodno priznatih granica.

Analizom samo ova četiri dokumenta, Ustava, dvaju zakona i Deklaracije o Domovinskom ratu koje u svojim odredbama osim opisa o karakteru rata navode i njegovo trajanje, vidljivo je da, kad govorimo o trajanju spomenutog rata, ne postoji jedinstvena definicija od strane hrvatskog zakonodavca.

Kad govorimo o opisu rata onda su epiteti koji ga uokviruju isključivo sljedeći: pravedan, legitiman, obrambeni, osloboditeljski, otpor agresoru odnosno oružana agresija, velikosrpska agresija, dok su žrtve u Zakonu o obilježavanju mjesta masovnih grobnica žrtava iz Domovinskog rata definirane ovako: žrtvama smatra hrvatske branitelje i smrtno stradale civile u masovnim pogubljenjima tijekom srpsko – crnogorske četničke agresije i agresije Jugoslavenske narodne armije na Republiku Hrvatsku. 

Ono što očigledno nedostaje za potpuno razumijevanje konflikta, žrtava i počinitelja, ratni su zločini počinjeni na teritoriju Republike Hrvatske od strane pripadnika Hrvatske vojske i vojnih jedinica pod kontrolom Republike Hrvatske poput onih za vrijeme VRA Oluja, u Medačkom džepu, Pakračkoj poljani ili Vojno istražnom centru Lora u Splitu. Osim na teritoriju RH, Republika Hrvatska je i na agresivan način sudjelovala u ratu u Bosni i Hercegovini 1993. i 1994. što je kroz godine utvrđivano presudama Međunarodnog kaznenog tribunala za bivšu Jugoslaviju. 

Što je domovina? 

U sintagmi “Domovinski rat” najzanimljiviji dio usmjeren je na definiciju domovine. Značenje pojma nema uporište u zakonima i propisima već koncept domovine s velikim D predstavlja plutajući označitelj koji je moguće proizvoljno ispunjavati sadržajem. Za neke on može značiti zajednicu definiranu po etničkom principu pripadnosti utemeljenu na tradiciji i/ili jeziku. Za druge domovina može predstavljati društvenu strukturu zasnovanu na vladavini prava, demokraciji i solidarnosti.

Ako malo bolje promotrimo cjeloviti spektar činjenica o djelovanju političkog vodstva Republike Hrvatske u razdoblju prve polovine devedesetih dobit ćemo vrlo jasnu sliku o tome kakvoj se to domovini iz naziva ovog rata teži. Iako je riječ o ratu koji je dominantno obrambeni, realnost ima i svoj mračni dodatak. Za hrvatsku domovinu u ratu su se između ostalog činili sustavni zločini, kršili zakoni, protjerivali, mučili i ubijali civili, sabotirale istrage te osvajali teritoriji u Bosni i Hercegovini uz etničko čišćenje. Domovina iz “Domovinskog rata”, kojoj tadašnji politički vrh predvođen HDZ-om teži, ima granice približne onima Banovine Hrvatske iz 1939., autoritaran režim vlasti u čijem odlučivanju sudjeluje vrlo uski broj ljudi, sustav vrijednosti utemeljen na nacionalizmu, patrijarhatu i isključivosti što dovodi do pljačke državne imovine i kršenja ljudskih prava prema svim drugačijima, posebno nacionalnim manjinama. Domovina koju dominantno definira vladajuća politička struktura nosi simboličko značenje koje je usmjereno na nacionalističku interpretaciju društva unutar koje se pripadnici i neprijatelji definiraju prema konceptu krvi i tla. Suvremena apologija zločinaca i protuzakonitog djelovanja iz doba devedesetih pokazuje da se takva definicija i dalje vrednuje, gura u mainstream te nameće svim građanima. Osim toga domovina se prikazuje kao ultimativna svetost i dogma kojoj su podređena sva pravila, norme i zakoni. 

Takva domovina je gotovo isključivo usmjerena na određene pripadnike zajednice koja služi isključivanju drugih i drugačijih. Ovakva interpretacija domovine predstavlja impulzivan i iskrivljen mitski moment nacionalističke zajednice koja je suprotna ideji države čime negira viziju društva koje se temelji na uključivosti, sudjelovanju i poštivanju.

Domovina ne mora bit nacionalistički imperativ koji u svojoj ideji nosi isključenje drugog, već može uključivati ljubav i solidarnost, ona bi se trebala ponositi svojim mirotvorcima i mirovnim aktivistima i aktivistkinjama koji su također obilježili devedesete, bar jednom godišnje.

Mnogi koji su u ratu sudjelovali borili su se za sasvim drugačiju viziju domovine, one koja je utemeljena na vladavini prava, jednakosti, slobodi i solidarnosti, a veliki broj građana danas ne želi živjeti u društvu koje izvorište pronalazi u nacionalizmu, isključivosti, apologiji zločina i kršenju ljudskih prava.

Zbog svih navedenih razloga potrebna je redefinicija i reinterpretacija pojmova kojim označavamo sukobe devedesetih godina na području Hrvatske i susjednih država. Trenutno korištenje pojma „Domovinski rat“ kao i njegova zakonska objašnjenja puna su kontradikcije, neusklađenosti s činjenicama, isključivih simboličkih vrijednosti, iskazuju nedovoljno poštovanje prema svim žrtvama i u krajnjoj liniji nerazumljiva su za bilo kakav međudržavni dijalog o ratnim sukobima devedesetih godina.

 

Nikola Puharić i Branka Vierda

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2019. godinu.