TEKST

Kapitalizam na hrvatski način

 

Kapitalističke ekonomije periferije integrirane u monetarnu uniju i zajedničko tržište ne mogu se nositi sa superiornim industrijskim regijama i ekonomijama jezgre poput Njemačke. Unutar takvog okvira, njemački kapital je uvijek konkurentniji i u prednosti zbog tehnološke superiornosti koja osigurava veću razinu profita koji se potom dalje može ulagati u stručno obrazovanje radnika te istraživanje, razvoj i unapređivanje novih tehnologija. Njemački kapital radnicima osigurava relativno siguran i pristojno plaćen posao, iako je sigurnost narušena radom preko agencija i nesigurnim oblicima rada (tzv. mini i midi poslovi) dok je pristojna plaća posljedica klasnog kompromisa između njemačkog kapitala i rada budući da rast plaća ne prati rast produktivnosti što je tendencija i u ostalim razvijenim kapitalističkim ekonomijama. Radnici danas proizvode više proizvoda i usluga u jedinici vremena nego prije nekoliko desetljeća, međutim plaće im stagniraju, a razlika u produktivnosti završava na računima kapitalista čije bogatstvo se konstantno povećava.

Hrvatska i ostale zemlje europske periferije (poput Španjolske, Grčke, Portugala) koje “žive na dug” unutar zadanih okvira i strukturnih uvjeta ne mogu promijeniti i nadoknaditi zaostatak za centrom Europe budući da nemaju jednake početne uvjete te ne posjeduju nikakve instrumente uz pomoć kojih bi mogle promijeniti odnos snaga. Kamatne stope na kredite (koji su motor i pokretač razvoja u kapitalizmu) u zemljama jezgre su redovito za nekoliko postotaka manje nego u zemljama periferije što već na samom startu periferne ekonomije stavlja u nepovoljan položaj. Hrvatska unutar ovakvih strukturnih okvira ne posjeduje polugu s kojom bi mogla smanjiti tehnološku zaostalost za Njemačkom uz pomoć koje bi se pretvorila u konkurentnu ekonomiju u kojoj bi se radna mjesta temeljila na tehnološkoj renti iz proizvodnje sofisticiranih proizvoda. Zbog toga ne iznenađuje činjenica da Nijemci u prosjeku rade manje od Hrvata ili Grka (1), no to je zato što je njemački kapital produktivniji i ta razlika se u Hrvatskoj pokušava nadoknaditi fleksibilizacijom radnog zakonodavstva i smanjivanjem radničkih plaća. O uspješnosti takve politike dovoljno govore podaci o masovnom iseljavanju radnika iz Hrvatske pa je tako Hrvatska jedan od šampiona unutar Europske Unije po postotku ugovora na određeno (2), a velika većina radnika zarađuje neto plaću koja je manja od prosječne plaće koja iznosi 6425 kn (3).

Da bi se održala razina potrošnje koja zadovoljava uvjetno rečeno normalne životne potrebe raste potreba za kreditima. No, tu je riječ o kreditima koji uglavnom pokrivaju tekuće troškove te služe za održavanje ekonomske aktivnosti “na aparatima” te kakve-takve razine potrošnje. Upravo iz tog razloga u Hrvatskoj imamo veliki broj blokiranih građana koji su se prije krize zaduživali kako bi financirali tekuće životne potrebe da bi nakon krize ostali bez radnih mjesta s blokiranim računima.

Gotovo svi kreditni plasmani u Hrvatskoj dolaze od banaka koje su u vlasništvu kapitala podrijetlom iz centra Europe kojem nije u interesu da kreditira hrvatsku proizvodnju koja bi tako postala direktna konkurencija proizvođačima iz evropske jezgre. Njihov interes je da plasiraju potrošačke kredite s kojima se kupuju nekretnine i uvozna roba. Količina kreditnih plasmana u kapitalizmu ovisi o toku poslovnog ciklusa. U vrijeme krize, plasmani privatnom sektoru se smanjuju zbog smanjene mogućnosti naplate prethodno odobrenih kredita što utječe na sklonost banaka da se izlažu riziku. Smanjivanje kreditnih plasmana uzrokuje pad ekonomske aktivnosti, a posljedično i manje porezne prihode te kronični proračunski deficit koji potom financiraju te iste poslovne banke koje bi trebale financirati privatni sektor. Rast zaduživanja od strane države na taj način utječe na poboljšanje poslovnih rezultata banaka. Poslovnim bankama je mnogo sigurnije da se kod njih zaduži država koja redovito podmiruje svoje obveze (koje porezima iscijedi od radnika) nego poduzetnik iz privatnog sektora koji započinje s djelatnošću i ulazi na nesigurno tržište.

Zbog kontinuiranog pada izvozne industrijske proizvodnje (uništavanje brodogradnje, naftne industrije, metalne industrije) smanjuje se dotok stranog kapitala. Strane investicije koje se vrlo često spominju kao spas za hrvatsku ekonomiju su već dobrim dijelom prisutne u obliku stranih trgovačkih lanaca, banaka, hotelskih lanaca, telekoma, osiguravajućih društava i sl. Svi smo mnogo puta čuli onu staru kapitalističku floskulu kako tvrtke koje su u državnom vlasništvu samo gomilaju gubitke i propadaju, međutim čim prijeđu u ruke stranog ili domaćeg kapitalista odmah čudesno procvjetaju i imaju odlične poslovne rezultate. Hrvatski telekom je tako u dva kruga privatizacije prodan Deutsche Telekom-u koji je na taj način stekao većinsko vlasništvo nad tvrtkom i infrastrukturom koju su financirali hrvatski radnici. Danas imamo situaciju da je broj radnika drastično smanjen, sve veći broj poslova odrađuju studenti za mizernu satnicu, imamo najsporiji internet u Europskoj Uniji, a Deutsche Telekom svake godine ostvaruje profit koji se iznosi van države te se ne reinvestira u domaće gospodarstvo. Sličan rasplet pogodio je i Plivu, nekad regionalnog i farmaceutskog diva koji je prodan američkom Barru za vrijeme Sanaderove vladavine. Barr je uredno dobit izvlačio van zemlje do trenutka kada isti posao preuzima izraelska Teva. Na taj način smo od tvornice koja je bila domaći tehnološki i znanstveni vrh, u čijem je istraživačkom centru kroz povijest apsorbirano tisuće znanstvenih radnika dobili tabletaru u kojoj radnici stvaraju profit stranim kapitalistima. Kada se čitava ekonomska politika države (a to uključuje sve vlade od samostalnosti) svodi na privlačenje stranih investicija i pripremanje terena za iste ne treba se čuditi što većina profita kojeg zarade radnici u Hrvatskoj na kraju završi u rukama kapitalista iz inozemstva.

Kako funkcionira ekonomska politika kapitalizma na periferiji?

1. Postaviti ‘stručnjake’ iz kapitalističkog miljea u javno poduzeće i dati im velike plaće
2. Namjestiti javne natječaje za prijateljske kapitaliste uz pomoć ‘stručnjaka’
3. Preplaćivati poslove i podijeliti novac te zapošljavati stranački podoban kadar na izmišljene upravljačke pozicije
4. Poslovati s gubitkom te neisplaćivati plaće radnicima
5. Najaviti privatizaciju, otpuštanje radnika ili gašenje poduzeća radi poslovanja s gubitkom
6. Prodati kapitalistima poduzeće da ostvaruju profit umjesto države ili ugasiti poduzeće i prodati zemljište
7. Demonizirati čitav javni sektor kao ‘uhljebljivački’ radi proizvodnje pristanka javnosti te daljnjeg nastavka provođenja iste ekonomske politike

 

(1) Više informacija na ovoj poveznici: http://appsso.eurostat.ec.europa.eu/nui/show.do?dataset=lc_nnum2_r2&lang=en (posjećeno 15.12.2019.)

(2) Više informacija na ovoj poveznici: http://www.poslovni.hr/hrvatska/gotovo-373000-graana-hrvatske-radi-na-odreeno-vrijeme-349142 (posjećeno 15.12.2019.)

(3) Više informacija na ovoj poveznici: https://www.dzs.hr/Hrv_Eng/publication/2019/09-01-02_02_2019.htm (posjećeno 15.12.2019.)

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2019. godinu.