TEKST

Sjaj i bijeda modne ideologije (dio II)

 

Ako odlučimo potpuno bojkotirati modne brendove, opet nećemo moći izbjeći sudjelovanje u izrabljivačkoj industriji, jer ćemo biti prisiljeni kupiti, recimo, hranu proizvedenu za kompanije koje su vlasnici i modnih i prehrambenih brendova. Promjene se neće dogoditi ako budemo kvalitetnije kupovali, nego kad se kolektivno organiziramo i izborimo za njih. Iako loši, trenutni uvjeti rada u tvornicama u Hrvatskoj nisu postojali i ranije, nego su postupna poboljšanja izborena mnogim radničkim borbama.

 

 

Zara, Bershka, Pull&Bear, Stradivarius, Massimo Dutti i drugi modni brendovi prisutni su svuda oko nas – s reklamnih panoa, izloga trgovina i društvenih mreža poručuju nam što je u trendu i što trebamo kupiti. Roba se u dućanima mijenja jako brzo, svakih tjedan ili dva stižu nove kolekcije, što je glavna karakteristika industrije brze mode. No, u pozadini blještavih reklama i fotošopiranih fotografija izgladnjelih manekenki ostaju skrivene informacije o tome tko posjeduje modne brendove, u čiji džep odlazi ogromna zarada modne industrije (globalno tržište odjeće vrijedi oko 1.3 trilijuna dolara u maloprodaji na godišnjoj razini), i konačno, tko proizvodi odjeću i u kakvim uvjetima.

Brend ili robna marka oznaka je nekog proizvoda čija je svrha osigurati njegovu prepoznatljivost. Davanje identiteta proizvodu – brendiranje – među najprofitabilnijim je područjima unutar modne industrije (uz marketing i dizajn). Brendovi, stoga, služe velikim multinacionalnim korporacijama, koje u vlasništvu imaju i po nekoliko desetaka marki, i to ne samo modnih, da profit ostvaruju na temelju dodane vrijednosti proizvoda, npr. kvalitete ili ograničene dostupnosti (limited edition) koju kupci povezuju s određenim imenom ili kolekcijom. Zbog toga jedna grupacija nerijetko posjeduje više brendova – kako bi se prilagodila različitim kupcima. Zara i ostali spomenuti brendovi pripadaju internacionalnoj korporaciji Inditex u vlasništvu španjolskog milijardera Amancia Ortege, koji je u prosincu 2019. bio “težak” 68,3 milijarde dolara i prema tome drugi najbogatiji čovjek u Europi. Prvi najbogatiji je Bernard Arnault, “težak” 117 milijardi američkih dolara, vlasnik najvećeg modnog koncerna Moët Hennessy–Louis Vuitton (LVMH). Portfelj koncerna sadrži niz brendova iz područja mode, kozmetike i parfema, pića, nakita i drugih sektora. Christian Dior, Fendi, Louis Vuitton, Bvlgari, Tiffany&Co. samo su neki od njih.

Sve češće modni brendovi postaju sinonim za izrabljivanje djece i radnika diljem svijeta. Top deset modnih brendova po prodajnoj vrijednosti čini 8 posto globalne prodaje odjeće, u vrijednosti od 105 milijardi dolara godišnje. Oni su H&M, Nike, Adidas, Zara, Uniqlo, Levis, C&A, Old Navy, Victoria’s Secret i Ralph Lauren. Svi navedeni (i mnogi drugi) pokazali su svojevremeno mračnu stranu modne industrije te su u medijima objavljeni slučajevi izrabljivanja u tvornicama u kojima se za njih proizvodi. Uz potplaćenost i robovske radne uvjete modnu industriju karakterizira hiperprodukcija i hiperkonzumerizam, koji imaju negativne posljedice za okoliš – puno robe se proizvodi, a puno i odbacuje, bilo prodano ili ne; mnogo se kupuje online, a neki brendovi imaju politiku da robu kupljenu na taj način pa potom vraćenu odmah šalju na deponije. Modna industrija drugi je najveći zagađivač okoliša na svijetu, odmah poslije naftne industrije.

Diskurs neoliberalnog kapitalizma krivnju za sva zla modne industrije stavlja na potrošače pa se kao rješenje javljaju pokreti poput tzv. spore mode (slow fashion), alternative brzoj modi (fast fashion) koja potiče kupnju odjeće domaćih dizajnera proizvedenu od prirodnih materijala u ekološkim uvjetima, razmjenu odjeće, kupnju u vintage i second hand dućanima te odabir kvalitetnih komada koji će dugo trajati. Spomenute inicijative važne su jer progovaraju o mnogim problemima koje uzrokuje industrija brze mode, no imaju i nekih nedostataka. Upitno je je li moguće nabaviti materijale proizvedene u 100 posto sigurnim uvjetima; ako to i je slučaj – skupi su, što takvu odjeću čini nepristupačnom onima tanjeg džepa; odjeća u second hand dućanima odjeća je modnih brendova proizvedenih u industriji brze mode, a novom kupnjom ili razmjenom ne smanjuje se količina proizvedene robe, jer je industrija brze mode i dalje stabilna. Ako odlučimo potpuno bojkotirati fast fashion brendove, opet nećemo moći izbjeći sudjelovanje u izrabljivačkoj industriji, jer ćemo biti prisiljeni kupiti, recimo, hranu proizvedenu za kompanije koje su vlasnici i modnih i prehrambenih brendova.

Promjene se neće dogoditi ako budemo “kvalitetnije” kupovali, nego kad se kolektivno organiziramo i izborimo za njih. Iako loši, trenutni uvjeti rada u tvornicama u Hrvatskoj nisu postojali i ranije, nego su postupna poboljšanja izborena mnogim radničkim borbama. Na primjer, u prvoj polovici 20. stoljeća radno vrijeme po 9 i 10 sati nije bilo neuobičajeno, a visinu plaće i duljinu radnog vremena određivao je poslodavac. U ofenzivnim štrajkovima u Hrvatskoj organiziranim od 1934. do 1936. radnici su zahtijevali potpisivanje kolektivnih ugovora putem sindikalnih organizacija, ne preko pojedinih predstavnika, kako je do tada bio slučaj, redovito isplaćivanje nadnica, reguliranje radnog vremena, slobodno biranje radničkih povjerenika, slobodu organiziranja i proslave 1. maja. Snagu su pokazivali i kroz štrajkove solidarnosti, organizirane zbog štrajka jednog dijela radnika iz istog poduzeća ili otpuštanja nekih radnika (nerijetko zbog učlanjenja u Savez šivaća – ekvivalent sindikatu). Dio štrajkova pokrenut je zbog hapšenja pojedinih sindikalnih funkcionera, a značajno je i da se za vrijeme štrajkova radnici suprotstavljaju štrajkolomcima organiziranjem štrajkaških straža, a u nekim slučajevima zauzimaju tvornice.

Najveći štrajk u tekstilnoj industriji organiziran je 1936. u tvornici TIVAR – Tekstilna industrija Varaždin, današnjem Varteksu. Povod štrajku bilo je premještanje jedne radnice u pogon u kojemu je imala manju plaću od svojih muških kolega. Kad su čule informaciju da vlasnik tvornice želi uvesti štrajkbrehere kroz kolosijek koji je vodio u tvornicu, radnice su legle na prugu i spriječile ulazak vlaka sa štrajkolomcima. Štrajk s 2000 štrajkača trajao je nešto više od 40 dana, a završio je uspješno, sklapanjem kolektivnog ugovora. Nakon što je većina hrvatske tekstilne industrije rasprodana u procesu pretvorbe i privatizacije devedesetih, a preostalih dvadesetak tisuća radnika uhvaćeno u mlin ovisnosti o trenutnom radnom mjestu i svakodnevnog preživljavanja, štrajkovi su uglavnom defanzivni. Mnoge tvornice uništene su bez borbe, a u ostalim slučajevima borba je počinjala tek kad se tvornica već našla u problemima i kad su plaće počele kasniti. Najčešći zahtjev bio je isplata dugovanja. Neisplate plaća bile su povod štrajkovima u sada ugašenim tvornicama Kamensko i DTR, a štrajkovi su se odvijali na različit način i posljedično imali različite ishode.

Radnice Kamenskog slušale su savjete žutog sindikata koji je u firmi više godina dozvoljavao neisplate doprinosa za zdravstveno i mirovinsko osiguranje, a u trenutku kada su plaće počele kasniti, izvjesni sindikat odgovarao ih je od štrajka. To je rezultiralo samoranjavanjem dijela radnica u obliku štrajka glađu. Unatoč dugotrajnoj i hrabroj borbi one nisu uspjele izboriti isplatu zaostalih plaća i drugih dugovanja. Za razliku od radnica Kamenskog, radnice Domaće tvornice rublja (DTR) bile su organizirane u dva sindikata – Republički sindikat radnika Hrvatske i Novi sindikat. Zahvaljujući dobroj organiziranosti i taktici vršenja pritiska na ključnim mjestima uspješno su izborile pobjedu u dva štrajka. Prvi, dvotjedni štrajk organiziran 2006. godine, završio je potpisivanjem kolektivnog ugovora s određenim materijalnim pravima, a uporna borba u dvomjesečnom štrajku 2013. rezultirala je time da su radnicama danas isplaćena sva dugovanja i otpremnine. Nakon pustošenja 90-ih otvoren je prostor za tzv. strane investitore, vlasnike globalnih modnih korporacija, kojima su zemlje evropske periferije (Hrvatsku, Srbiju, Makedoniju, BiH…) zanimljive zbog zarade na jeftinoj radnog snazi. U Hrvatskoj su utočište u najvećem dijelu našle talijanske i njemačke tvrtke. Jedna od njih, Calzedonia, ostvarila je u 2018. 237 milijuna eura čiste zarade, a plaće radnica u Hrvatskoj bile su oko 500 eura.

Prema Tansy Hoskins, autorici knjige Zašiveno do bola, unutar modne industrije postoji dovoljno novca da svi radnici budu razumno plaćeni i dobro tretirani ako se zarada reinvestira i prioriteti preslože, no to se neće dogoditi unutar kapitalističkog sistema u kojemu nekolicina divova posjeduje veći dio svjetskog bogatstva i kontrolira značajan dio naših života – što jedemo, pijemo, nosimo, u kakvim uvjetima radimo.

Manje od jedan posto kompanija kontrolira 40 posto bogatstva cijele mreže. Boriti se protiv divova može se činiti besmisleno, no multinacionalne kompanije ranjive su upravo zato što su toliko isprepletene. Ako jedna kompanija propadne velike su šanse da po domino efektu povuče ostale za sobom. Ključ za njihov slom je rad radničke klase zbog kojega i stječu ogroman profit. Kompanije treba udariti ondje gdje ih najviše boli i uskratiti im ono što im najviše treba – sredstva za proizvodnju. Ako nema proizvoda nema ni prodaje, reklama, sponzorstava i drugih načina stjecanja profita. To ćemo postići organiziranjem radničke klase, povezivanjem na nacionalnom i internacionalnom nivou i masovnim otporom sistemu vođenom logikom profita, a ponajprije učenjem iz iskustva dosadašnje radničke borbe.

 

Autorica: Aca Vragolović

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2020. godinu.

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na korištenje kolačića. Više informacija.

Da bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo prilikom pregledavanja stranica, te kako bi ona radila ispravno, ova stranica na vaše računalo sprema malu količinu informacija zvanih kolačići (cookies).

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na njihovu upotrebu.

Ako odlučite blokirati kolačiće i dalje ćete moći pregledavati stranicu, no neke njezine funkcionalnosti neće Vam biti dostupne.

Što su kolačići?

Kolačići su male tekstualne datoteke sastavljene od niza znakova spremljene na Vaše računalo od strane web stranica koja ste posjetili.

Kolačići omogućavaju stranici da prikaže informacije prilagođene Vašim potrebama. Oni obično spremaju Vaše postavke (session token) i postavke za web stranice. Nakon što ponovo posjetite istu web stranicu Internet preglednik šalje natrag kolačiće koji joj pripadaju.

Kolačići nam također omogućavaju da pratimo posjećenost i promet na našim web stranicama (pomoću Google Analytics i sličnih alata). Sve informacije koje na taj način kolačići prikupljaju se akumuliraju i anonimne su i ne dijele se s bilo kojim drugim subjektima.

Sve ove informacije mogu biti spremljene jedino ako Vi to omogućite – web stranice ne mogu dobiti pristup informacijama koji im Vi niste dali i ne mogu pristupiti drugim datotekama na Vašem računalu.

Close