TEKST

Žene nose većinu društvenog tereta

Potrebno nam je zakonodavstvo o pobačaju koje djeluje u svim slučajevima. Trebamo pristupačno stanovanje. Trebaju nam pogodnosti koje ljudima omogućuju preživjeti i življenje. Trebamo univerzalno, besplatno čuvanje djece. Samozaposleni i oni koji su na ugovorima od ‘nula sati’ trebali bi biti u mogućnosti tražiti plaće za bolovanje… Ako ne sada, kada? Ovo nije prva globalna pandemija i, nažalost, neće biti ni posljednja. Hoće li Vlada provoditi politike koje ne samo da mogu pomoći ženama tijekom ove krize, već će izjednačiti uvjete za generacije koje dolaze? Hoće li se stvari ovaj put zaista promijeniti ili će samo biti više-manje iste?

“Stvari više nikada neće biti iste.” Ne mogu ni izračunati koliko sam puta čula kako ljudi to govore posljednjih tjedana. Čuli smo to i prije, zar ne? Poslije 9/11 stvari “nikada neće biti iste”. No, usprkos porastu rasizma, i nakon što više nije bilo dopušteno nositi tekućine sa sobom u zračnu luku, malo toga  se promijenilo od dana do dana. Nakon globalnog financijskog pada, stvari “nikada neće biti iste”, ali spasili smo bankare i nametnuli štednju ljudima koji se već bore za preživljavanje.

Hoće li se nakon koronakrize stvari zapravo promijeniti? Pandemija je pokrenula (tj. razotkrila, op.ur.) strukturalnu nejednakost u Velikoj Britaniji. Istaknuto je kako će privatni iznajmljivači, po svoj prilici, moći manje štedjeti od vlasnika kuća i nekretnina; postalo je jasno da su, primjerice, čistačice, radnici/e u supermarketima, dostavljači ili skrbnici o starijima oni koji zarađuju najmanje od svih, ali dok su ih prije samo nekoliko tjedana smatrali ‘nekvalificiranima’, sada su prepoznati kao ljudi koji nastavljaju nositi i održavati državu, tj. sustav. Pandemija nas je podsjetila da žene, kako to često biva, de facto nose većinu tereta društvene nejednakosti.

Čini se da sam virus (po onome što znamo) ima manju stopu smrtnosti među ženama. No, ovo nije samo javno-zdravstvena kriza, već i ekonomska. Kako bi se zaustavilo širenje COVID-19, naše škole, trgovine, barovi, klubovi, kafići i dr. dobili su naredbe da se zatvore, a mnogi su ljudi već izgubili posao ili su itekako osjetili kako im prihodi počinju padati. Svi smo primili Vladinu SMS poruku koja kaže da ne izlazimo vani ako nije potrebno, a stariji ljudi, posebno oni s kroničnim bolestima i uopće lošim zdravstvenim stanjima — neka se izoliraju kod kuće.

Učinak svega toga neizbježno je bio negativan prema rodnoj osnovi, što se, naravno, ispresijeca i s dobi i invalidnošću te klasnim i rasnim faktorima. Ženska proračunska skupina (The Women’s Budget Group) napomenula je da su većina zdravstvenih radnika/ica, koji pružaju njegu, bilo plaćenu ili neplaćenu —žene. One su, stoga, vrlo vjerojatno bile i bit će puno više izložene virusu COVID-19, ali će istodobno na njih znatno više utjecati odluka o zatvaranju škola, vrtća te drugih javnih i zdravstvenih ustanova, kao i odluke o premještanju pacijenata čija skrb u novonastalim okolnostima nije (toliko) hitna iz bolnica natrag u njihove domove, gdje su se o njima trebali nastaviti brinuti obitelj i/ili skrbnici.

The Women’s Budget Group također ističe veću vjerojatnost da su žene te koje su zaposlene u uslužnim djelatnostima, koje su pak najteže pogođene mjerama socijalne distance, te je prilično sigurno pretpostaviti kako su upravo one ucijenjene nesigurnim ugovorima o radu i/ili uopće ugovorima bez radnog vremena, a prijeti im i nesigurna stambena situacija zbog zakazivanja institucija socijalne države. Kao što je objavljeno u izvješću početkom ove godine, u Britaniji trenutno ne postoji nijedno mjesto u kojem je ženama pristupačan ili dostupan najam ili kupnja kuću, dok si samohrane majke i generalno samohrani roditelji (među kojima su 90% žene) već ionako teže mogu priuštiti smještaj, pa ako njihovi prihodi pate zbog krize, mnogo su teže pogođene. Žene također rade oko 70% poslova pri kojima radnici/e nemaju pravo na zakonski propisanu plaću.

Nadalje (kao da nije dovoljno), dom nije sigurno mjesto za sve. Dok neki na Instagramu veselo objavljuju kako rade od kuće, kod drugih, koji su prisiljeni biti u kućnoj samoizolaciji (kako upozorava Women’s Aid), povećava se mogućnost nasilja i zlostavljanja u obitelji. Sve je to bilo moguće spriječiti, sve smo to već znali i to nikoga ne čudi, ponajmanje one koji/e su time najviše pogođeni/e. Nisu to nove informacije, svi smo znali da je naše društvo neuravnoteženo, znali smo da previše žena živi nesigurno. Znali smo i da im državne potpore jedva mogu pokriti stanarinu i režije, da su cijene najma nekretnina porasle daleko iznad cifri mjesečnih prihoda dok broj ugovora na ‘nula sati‘ raste.

Pandemija nam je nedvosmisleno pokazala koliko je rodna nejednakost ozbiljan problem Ujedinjenog Kraljevstva, jer ono se nastavlja oslanjati na nebrojene žene koje ga i dalje pokreću — bilo držanjem djece kod kuće, bilo osiguravanjem prehrane, radom u bolnicama ili skrbi o starima i nemoćnima.

Vlada UK dosad nije uspjela prepoznati ništa od toga u svojim paketima za pomoć hitnim slučajevima, koje nam je isporučio naš izvanredno uviđavan kancelar dok stoji iza svog “ostani kod kuće” podija. Kako bi još i dodatno uvrijedio žene, nekako je uspio objaviti zakon u kojem je pisalo da će ženama biti na raspolaganju tablete za pobačaj, prije nego što je pak misteriozno izjavio kako se radilo o pogrešci. Ministar zdravstva Matt Hancock na to je replicirao kako “nema promjena u zakonu o pobačaju“.

Pitamo se: kako je moguće da se takva greška naprosto dogodi? Britanska savjetodavna služba za trudnice od Vlade traži odgovore i tek ih treba dobiti. Mora li žena kojoj je pobačaj potreban u narednim tjednima ili mjesecima riskirati zarazu i/ili širenje koronavirusa jer nema pristup tabletama koje bi mogla koristiti kod kuće, unatoč tome što se stručnjaci slažu da bi to bilo potpuno sigurno?

Potrebno nam je zakonodavstvo o pobačaju koje djeluje u svim slučajevima. Trebamo pristupačno stanovanje. Trebaju nam pogodnosti koje ljudima omogućuju preživjeti i življenje. Trebamo univerzalno, besplatno čuvanje djece. Moramo pravilno plaćati njegovatelje/ice i sve nezaobilazne sencijalne radnike/ice. Samozaposleni i oni koji su na ugovorima od ‘nula sati’ trebali bi biti u mogućnosti tražiti plaće za bolovanje. Ako ne sada, kada? Ovo nije prva globalna pandemija i, nažalost, neće biti ni posljednja. Hoće li Vlada provoditi politike koje ne samo da mogu pomoći ženama tijekom ove krize, već će izjednačiti uvjete za generacije koje dolaze? Hoće li se stvari ovaj put zaista promijeniti ili će samo biti više-manje iste?

Tekst: Vicky Spratt
Prijevod: Darija Bokulić
Izvor: Refinery29.com

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2020. godinu.