TEKST
Okusi sudbine Samarkanda i Korjo-sarama
Što nam znači hrana i kako nam hrana može ispričati povijest jednog područja? I zašto Centralna Azija ima veliku korejsku manjinu? Nakon što sam svugdje na području bivšeg Sovjetskog Saveza viđala Koreanke koje prodaju sastojke za tzv. ‘korejsku salatu’ zanimalo me kako je do toga došlo, budući da se taj tip salate može naći od Uzbekistana do Sibira. Ispostavilo se da je na Dalekom istoku Rusije postojala velika korejska manjina, koja je na to područje doselila u 19. stoljeću. Potom ju je, u strahu od japanske invazije i potencijalnih korejskih špijuna, Staljin deportirao u Centralnu Aziju. Međutim, ni ovaj tekst neće proći bez korone jer ona je svugdje oko nas.
Nakon intervjua s novinarom Giovannijem Valom i prevoditeljicom Ivanom Pogačić koji su napravili putopisni vodič kroz nestale države, počela sam razmišljati o hrani (iako, iskreno, ne treba puno poticaja da osoba krene razmišljati o hrani). Oni su svoj putopis nestalim državama zamislili kao nešto što nas spaja, navodeći primjere, recimo, raznih varijacija istog jela koje se mogu naći u brojnim državama. Tako u intervjuu spominju i jelo ‘pastitsado’ , koje je u Dalmaciji poznato kao ‘pašticada’ i verzija čega se jede u velikom broju susjednih nam država. Hrana nekog područja može nam otkriti toliko toga, a jedna salata, primjerice, može nas odvesti od Dalekog istoka Rusije do Sovjetskog saveza 1937. godine i Josifa Visarionoviča Staljina.
Od ‘pašticade’ došli smo do korejske manjine u Centralnoj Aziji. Naime, tijekom putovanja po Centralnoj Aziji i bivšem Sovjetskom savezu gotovo na svakom koraku viđala sam salatu od mrkve poznatu i kao ‘korejsku salatu’. Nakon dosta istraživanja shvatila sam da u Centralnoj Aziji postoji korejska manjina zato što ju je 30-ih godina prošlog stoljeća Staljin s Dalekog istoka Rusije deportirao u strahu od japanske invazije. Daljnje istraživanje hrane tog područja otvara nam vrata zanimljivoj i ukusnoj povijesti toga područja.
‘Melting pot’ ponešto je izlizana fraza, ali uistinu dobro opisuje grad Samarkand, pa i cijeli Uzbekistan. Ovo je grad koji se stoljećima nalazio na raskrižju na kojem su se miješale, susretale i sudarale razne (gastro) kulture. Od Uzbeka, Tadžika, Rusa do Židova i Koreanaca ― njihova hrana miješa se u liniju povijesti koju možemo povući od trgovinskog Puta svile do Staljinovog SSSR-a. Zašto su te stvari bitne? Jer je u današnje vrijeme bitnije nego ikad pričati o zajedničkoj isprepletenosti, o stvarima koje nas povezuju, a ne razdvajaju, kao što to uostalom rade Giovanni i Ivana s početka ove priče.
Daleka putovanja još su dalja
Međutim, što god da se dogodi, korona probija zajedničku svijest, istraživanja i misli o putovanjima, koja se sada čine ne kao daleka prošlost, već nedosanjana budućnost. U ovom trenu putovanja se čine ako ne nemogućima, onda dalekima. Kao nešto čije obrise tek možemo zamisliti. Prošla godina u kojoj sam mjesecima putovala čini mi se tek poput sna, a vrijeme provedeno u vlaku, na kavi ili čaju, čitajući, kao ukradeno vrijeme. Kao nešto što se više ne može ponoviti, ne samo zbog pandemije ili financijskih razloga, već zato što se u jednom trenutku života veliki prozori vremena rezervirani za takav tip pothvata zgusnu u paketiće u koje više ne možemo ugurati sve što želimo ― obitelj, prijatelje, putovanja, same sebe.
Dok čitam i istražujem o Centralnoj Aziji, o Fergani, Uzbekistanu, Hivi, na Twitteru novinarke koja je se bavi tim područjem nailazim na fotogaleriju karantene u Moskvi. Fotografije prozora snimljene izvana voajerski proviruju do ljudi u stanovima i kućama (pa tako i mi skupa s fotografom!), koji zure vani ili u svojim domovima kuhaju, puše, razgovaraju (svađaju se?)… I dok čitam i istražujem o tom području, koronavirus neminovno upada u tekst, u misli. Naši životi kao da su se stisnuli u te prozore, stanove, unutar tih zidova.
Od Dalekog istoka Rusije do Centralne Azije
Narančasti se tako narezana mrkva na tržnicama, a mene je zanimalo ― kako je došlo do toga? Priča počinje početkom 19. stoljeća, kada se siromašni Koreanci u potrazi za bar malko boljim životom (taj motiv je vječno isti) naseljavaju bliže Rusiji, budući da je Kina tada bila zatvorena. Tako su na ruskom Dalekom istoku krenula nicati korejska sela, nerijetko u dogovoru s lokalnim pokrajinskim vladama i vojskama, kojima je često bila potrebna jeftina radna snaga kako bi razvili taj dio zemlje. Bez obzira na prvotnu netrpeljivost, broj Koreanaca na tom području rastao je ― tako je početkom 20. stoljeća ta brojka narasla na gotovo 30.000 ljudi od izvorne nekolicine koja je došla na to područje. Nakon revolucije, svi su postali građani Sovjetskog Saveza, dok su većinu svojih aktivnosti poput kazališta, škola, novina imali i održavali na svom jeziku.
No 1937. godine, kada prema nekim izvješćima postoji mogućnost da će se Japanci infiltrirati u Daleki istok Rusije i to putem korejskih špijuna, Staljin i Molotov naređuju deportaciju, tj. izgon. I to gdje? U Centralnu Aziju. Deportirano je skoro 200.000 ljudi, a vjeruje se da ih je oko 40.000 izgubilo život u deportaciji, putujući vlakovima u Centralnu Aziju, za sibirske zime.
Miks kultura i hrana
Iako se hrana tih područja opisuje uglavnom pridjevima ‘masna’ i ‘teška’, hrana Centralne Azije, pa i Uzbekistana (poznato je da se za dobrom hranom ide, primjerice, u Istanbul ili Gruziju, ali ne i Rusiju ili Centralnu Aziju), može ponuditi toliko toga, samo ako se usudimo kopati malo dublje, zažutiti i zacrveniti prste začinima, napuniti nos mirisima. Tako su, primjerice, na grad Samarkand ostavili svoj gastro (ali i drugi trag) trag Tadžici, Rusi, Židovi, spomenuti Korejci i naravno sami Uzbeci. Jedan od većih ostavili su, naravno, Rusi, čiji veliki broj i dalje živi na tom području, sa svojim kiseljenjem povrća, borščevima i piroškama koje se još uvijek prodaju diljem uzbečkih tržnica i restorana.
Turci su odavno putovali i trgovali u ovoj regiji i turska kuhinja je poznata diljem ovoga područja. Šafran, pečeno meso, pistacija, bademi, pilaf s grožđicama, nar i razne juhe. Nar kao motiv prekriva izvezene prekrivače, desertne tanjure i one za serviranje. Obožavam činjenicu što se ovdje miješa toliko utjecaja, budući da su stoljećima Uzbekistan i Centralna Azija bili dio trgovinskog Puta svile. Hrana i putovanja te hrana i ljudi neraskidivo su povezani.
U Buhari i Samarkandu žive i Židovi koji tvrde da su direktni potomci deset izgubljenih plemena Izraela te čvrsto čuvaju svoje kulinarske tradicije, iako ih je danas u Uzbekistan tek oko tisuću. Njihova kuhinja kombinacija je utjecaja perzijskih pilafa prepunih povrća i teških ruskih jela prepunih mesa. Karakteriziraju ih lagani začini ― malo kumina, kurkume, papra, čilija… Azerbajdžanci, Armenci, Gruzijci ― svi s Kavkaza ― duboko su povijesno povezani s Centralnom Azijom. Narodi Centralne Azije nisu nikada razvili nepce za jako začinjenu hranu, ali ona dolazi od one korejske manjine koju je Staljin deportirao onamo. Njeno ime je i Korjo-saram.
Za kraj, i dalje razmišljam o onim fotografijama karantene. Podsjećaju me na prošlu godinu putovanja Rusijom, koja se čini kao da je bila prije deset godina, u nekom vremenu koje se više ne može vratiti. Pisanje, pa čak i razmišljanje o putovanju, čini se kao nevjerojatan luksuz. Zazidani unutar zidova svojih stanova ― ako smo dovoljno sretni da ih imamo ― možemo li uopće zamisliti neki drugačiji svijet? Iako trenutno s druge strane sija sunce, sprema se teška jesen. A onda opet mislim da možemo, da ova promjena ― iako nedovoljno snažna ili korjenita da dovede to nečeg tektonskog ― daje bljesak, brzi pogled u nešto što bi tek moglo doći.
M.G.
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2020. godinu.