TEKST

Ni najgori, ni najbolji od svih svjetova

Ova godina, 2020., niže udarce jedan za drugim ― od globalne pandemije (kao da samo to nije dovoljno), smrti najbližih, pa onda i onih ne tako bliskih ljudi. Sve nas to može navesti na tugu i očajanje te na pomisao da živimo u najgorem od svim mogućih svjetova. Ne živimo, ali čini nam se da nismo ni daleko od tog scenarija. I dok nam je mašta zavezana, privezana i obuzdana, otputovat ćemo u vremena kad su se neki drugi ljudi odvažili sanjati nove svjetove, ali i kritizirati ovaj postojeći.

Započet ćemo s dvije anegdote ― jedna je povijesna, a druga osobna.

Nikita Hruščov bio je 30-ih godina prošlog stoljeća vođa Komunističke partije u Moskvi, čime je de facto bio gradonačelnik Moskve te time zadužen za izgradnju moskovskog Metroa. Nekoliko desetljeća kasnije, u svojim memoarima piše: “Bilo smo uistinu nesofisticirani. Na podzemnu željeznicu smo gledali kao nešto nadnaravno. Mislim da je vjerojatno jednostavnije danas razmišljati i o letu u svemir, nego što je nama tada bilo o izgradnji moskovskog Metroa tih ranih 1930-ih.”

Druga anegdota. Jednom, kada sam živjela u gradu koji nije Zagreb, ponekad sam išla na tjedni SF book club. Koncept je bio jednostavan ― netko predloži knjigu ili kratku priču o kojoj se taj tjedan vodi diskusija. Jednom prilikom smo tako pričali o kratkoj priči koja je bila nešto a la Sluškinjina priča ― radilo se o virusu koji napada žene, ništa spektakularno. Ali ono što me najviše prvo osupnulo, a onda i dobrano naljutilo bila je činjenica što su ljudi ― kada se rasprava usmjerila na rješenja problema ― domislili uglavnom stavljanju žena u zatvore, torove, logore. Nalazili smo se u domeni književnosti, u prostoru gdje smo mogli izmaštati i smisliti bilo što ― lijekove, cjepiva, heroje, revolucije čak, a jedino što se uspjelo jest ponavljanje istih obrazaca koje ponavljamo desetljećima, stoljećima. Zatvaranje, odricanje, barikadiranje.

Što da se radi?

Od svih stvari koje nam je ovaj sustav ukrao i oduzeo najgora je ta da više kao da nemamo sposobnost maštanja i sanjanja novog svijeta. Stoga se često vraćam ruskoj znanstvenofantastičnoj književnosti jer ona ― pogotovo u svojim najboljim inačicama (ne vrijedi to samo, doduše, za ruski SF) ― daje uvid u svijet kakav bi mogao biti, ali uvijek progovara i o ovom, našem svijetu u kojem živimo. Usprkos kritikama o eskapizmu, SF može i ukazuje na pukotine društva u kojem živimo. Kada govorimo o ruskom (sovjetskom) SF-u, nećemo ga promatrati kao odijeljenog od društva i historijskih okolnosti u kojima je nastao.

Uzusi jednog članka ne dozvoljavaju da prođemo svako djelo sovjetskog SF-a, stoga ćemo tek proći neke od zapaženijih djela, ali započet ćemo zapravo s jednim napisanim ranije, a to je Što da se radi? Nikolaja Černiševskog. To djelo imalo je nevjerojatno značajnu ulogu ne samo iz književnog aspekta, nego i povijesnog. Napisano u tamnici Petropavlovske tvrđave, djelo, koje su nazivali i “priručnikom radikalizma” inspiriralo je revolucionare u Rusiji, nihiliste, marksiste, između ostaloga i Petra Kropotkina i Rosu Luxemburg te, možda i najpoznatije, Lenjina, koji je svoj pamflet iz 1902., naslovljen također Što da se radi? (Chto delat?), nazvao upravo po djelu Černiševskog. Černiševski je zbog svojih radikalnih ideja osuđen na sedam godina robije i doživotno prognan u Sibir. U knjizi glavna junakinja Vera Pavlovna traži slobodu i (ekonomsku) emancipaciju od konzervativne diktature carskog režima, a kako Darko Suvin piše u svojim Metamorfozama znanstvene fantastike, Černiševski je u djelo “oprezno prokrijumčario ideal kooperativnog i komunalnog slobodnjačkog socijalizma, u kojem će lične prosvijetljene interese svih ljudi jamčiti slobodan razvoj sviju, utemeljen na oslobođenju rada”. Četrdeset godina ovo djelo bilo je zabranjeno, toliki je bio njegov revolucionarni potencijal, a ‘oslobođen’ je tek u revoluciji 1905. godine, kad se skida cenzura i započinje njegovo ponovno tiskanje.

Iza revolucije snovi o novom svijetu

Rusija ima jaku tradiciju znanstvenofantastične književnosti. Međutim, SF u Rusiji svoj procvat doživljava nakon revolucije 1917. godine, dok žanr buja 1920-ih. Atmosfera anticipacije, industrijalizacije i razvoja plodno su tlo za razvoj SF-a ili, kako piše Suvin, “u Rusiji je ovo bilo jedno od onih razdoblja kada nova Nebesa dodiruju staru Zemlju, budućnost aktivno savladava sadašnjost, a trom i razjedinjeni tok vremena odjednom je užlijebljen u divlji vodopad koji na bliskome obzorju stvara dugu te može pružati svjetlost i toplinu iz mnoštva dinama”. Uistinu je to bilo zlatno doba SF-a, a ruski su pisci uživali u slobodi i inovativnosti, bez ograničenja koja je nešto kasnije počela nametati cenzura. Ideje utopije šire se i na druge žanrove, pa tako, iako nije bio znanstvenofantastični pisac, već jedan od najboljih pjesnika (revolucije), i Vladimir Majakovski u svojim pjesmama poput O tome ili 150 000 000 govori o novom svijetu, utopiji; napetosti između utopizma i teške stvarnosti u kojoj se živjelo. Njegovo samoubojstvo 1930. rezultat je neuzvraćene ljubavi, ali i gubitka vjere u revoluciju.

Međutim, znanstvenofantastična književnost nije, naravno, bila ispunjena samo optimizmom. Recimo, Zamjatinovljev Mi, kojega je pisac dovršio 1921. godine,je distopijski roman koji se bavi društvom u budućnosti gdje ljudi, bezimeni, poznati samo po brojevima, žive u strogo kontroliranim uvjetima, vječno nadgledani. No, iako se njegov roman može čitati kao kritika staljinističke kontrole i iako Zamjatinov jest bio disidentski pisac koji je napustio Sovjetski Savez, ovaj pisac također je bio kritičar i zapadnjačkog kapitalizma. Čak se i Mihail Bulgakov, najpoznatiji po svom remek-djelu Majstor i Margarita, okušao u ovom žanru, pa je napisao dvije (satirične) novele ― Pseće srce i Kobna jaja. I njegova su djela bila kritika Sovjetskog Saveza i Revolucije.

Jedno od poznatih djela iz tog razdoblja je također Aelita (1922.) Alekseja Tolstoja, koje opisuje ljubavnu, međuplanetarnu romansu između ruskog inženjera i lijepe Marsovke koja sudjeluje u marksističkoj revoluciji.

Tridesetih i četrdesetih, pak, dolazi do eutanazije žanra i jačanja cenzure, djelomično zbog ekonomskih poteškoća koje dolaze s Drugim svjetskim ratom, ali i jačanja Staljinova utjecaja koji je bio jedini koji je mogao sanjati drugačije svjetove.

Ponovno oživljavanje

Žanr ponovo oživljava 1950-ih godina objavom djela Andromedina maglica (Tumannost’ Andromedy, 1957.) Ivana Efremova, sovjetskog paleontologa i spisatelja.

Taj roman o budućnosti čovječanstva pohvala je budućem, razvijenom komunističkom društvu u kojem su iskorijenjene materijalne nejednakosti i svaka se osoba može razvijati kako hoće i u kojem god smjeru. Objavljen iste godine kada je lansiran i prvi satelit Sputnik-1, odraz je optimizma i istraživanja tih 50-ih godina prošlog stoljeća kada se, u jednom kratkom razdoblju, činilo da će Sovjetski Savez i prestići Sjedinjene Američke Države. Vrijeme je to “crvenog obilja” kad se činilo da je Savez tik do ispunjena svoje komunističke utopije, kad raste i razvija se najbrže na svijetu (jedino ekonomija Japana raste brže) i kada Zapad s čuđenjem u očima gleda što se događa.

Krajem 50-ih razvija se uz ekonomiju i sovjetski SF. Paralelno se tiskaju i popularni SF časopisi poput Znanije-sila (Znanje je moć), a tema je sve više, pa se tako SF bavi i vanzemaljcima, kibernetikom, robotima, putovanjem u svemir, a čitatelji se upoznavaju s djelima pisaca poput Lema, Bradburyja, Asimova, C. Clarkea i drugih.

Duhovni vođe sovjetskog SF-a od 50-ih do 80-ih godina prošlog stoljeća zasigurno su bili braća Arkadij i Boris Strugacki. Nekoliko prvih knjiga (romani Zemlja purpurnih oblaka iz 1958., Put u Amalteju iz 1960. i zbirka Šest šibica iz 1960.) jako se naslanjaju na Jefremovljev optimizam, dok u kasnijim djelima braća postaju kritičari Sovjetskog Saveza, zbog čega su se često borili s cenzurom, pa su Boris i Arkadij morali smišljati razne načine da izbjegnu cenzore. Zreli Strugacki igraju se s ironijom, pesimizmom, apsurdnim, a jedno od najpoznatijih njihovih djela je i Piknik na rubu puta (1972.) koji govori o posljedicama boravka izvanzemaljaca u zabranjenoj ‘zoni’ i prema kojem je redatelj Andrej Tarkovski snimio slavni i genijalni film Stalker (1979.).

Boris Strugacki, koji je umro 2012. godine (njegov brat Arkadij ovaj svijet je napustio 1991. godine), bio je veliki kritičar Vladimira Putina koji je na vlast došao 2000. U jednom od posljednjih intervjua koje je dao, Boris je Putina optužio da Rusiju pokušava vratiti na početak 20. stoljeća (kako stvari stoje, nije puno omašio). Kritizirao je, između ostalog, rastući nacionalizam i kontrolu od strane vladajućih. Gle čuda, izgleda da problemi nisu nestali padom Sovjetskog Saveza. Međutim, ono što SF piscima Sovjetskog Saveza (ali i ranije) nije nedostajalo jesu vjera i borba, mašta. Stoga, čitajte, sanjajte i zamišljajte novi i drugačiji svijet. Jer on je moguć, koliko god nas uvjeravali da nije. Jer, kako je netko nedavno napisao, izbjegavajmo očajavanje, iako je svijet u kojem živimo ― uistinu očajan.

M.G.

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2020. godinu.