TEKST

Hrvatko i neradnici: uspješna priča sindikalizacije

Mogu reći da sam prošla dobar broj kafića, restorana i kuhinja i vjerujem da svi, koji su prošli rad u ugostiteljstvu, znaju da je krvav. Mnogo ugostiteljskih objekata ne nudi svojim radnicima pravi tretman, nego ih drže na mizernoj plači i nepodnošljivim radnim uvjetima. Smatraju ih samo teretnim magarcima, koji magično unose novac u njihov džep. Najveće razočaranje doživjela sam radeći u dva objekta, slastičarnici Pingu Gelato i restoranu Tip Top, oba istog vlasnika – Hrvatka Šimunića. 

Hrvatko Šimunić je izgradio svoje carstvo firmi preuzimanjem poljoprivredne tvrtke Lipovac u stečaju prije dva desetljeća, čime ubrzo postaje dobavljač velikih trgovačkih lanaca. Nekoliko godina kasnije u stečaj će – s pozicije direktora – sam poslati firmu Hrvatko nekretnine, i to s oko 40 milijuna kuna duga. Od toga je Erste banci dužan 26.8 milijuna kuna, a poreznoj upravi 1.5 milijuna kuna. Inače, u zagrebačkoj Dubravi trenutno ima nekretnine ukupne zemljišne vrijednosti od nešto iznad 2 milijuna kuna. Službeni suosnivač toga nekretninskog biznisa bio je Ante Gucić, sin poznatog te odbjeglog tajkuna Josipa Gucića, ali Šimunićeva blistava poslovna karijera nastavlja se širenjem na razna druga područja, prvenstveno ugostiteljstvo. Uz ime Ante Gucića u sudskom registru navodi se još gotovo 30 tvrtki u kojima je bio ili još uvijek jest direktor, osnivač, član uprave ili nadzornog odbora. Zapravo nevjerojatan uspjeh za tako plitkog čovjeka. Nalazimo ga i danas u posjedu hotela Residence u zagrebačkoj Dubravi, spomenute slastičarnice u Tkalčićevoj, kao i legendarnog restorana Tip-top u Gundulićevoj ulici, itd. Hrvatkovo ime i njegova otmjena viška vila Silente, poznata je i po slučaju prijave u kojoj se navodilo kako je u njoj boravila bivša predsjednica Kolinda Grabar Kitarović. Hrvatko, vjerni zagovornik HDZ-a, 2013. ušao je u mjesni odbor četvrti Gornji grad, baš kao i njegova supruga iliti partnerica u biznisu, ona pak s liste SDP-a. Svoja tadašnja dugovanja prema čak 54 radnika pokušava u medijima opravdati kao posljedicu “spore i nesposobne državne administracije”. Srećom pa je sada tijekom pandemije kroz pola godine dobio oko četvrt milijuna kuna od države. Ta se suma odnosi samo na njegove dvije tvrtke – Tip Top i Pingu Gelato. Ako ga do sada niste dovoljno zamrzili, nastavite čitati.

To je čovjek, koji svoje dužnosti jednoga vlasnika, kao što je potpisivanje ugovora, prepušta svojoj ženi kako bi se odmarao od svojih dugova opijajući se u birtijama. On smatra kako je sasvim prihvatljivo ne isplatiti sedmero radnika iz samo jednog od njegovih mnogih ugostiteljskih objekata. I ima pravo, najčešće radnici to i prihvaćaju, jer nažalost živimo u državi, koja sigurno ne potiče radničko zajedništvo i borbu za ispravno. No ovaj put, Hrvatko je naletio na nekoliko upornih radnika i još uporniju organizaciju Mreža Anarhosindikalista (MASA), koji su se odlučili zajedničkim snagama izboriti za svoja prava i prosvjedovati ispred lokala, makar ih koštalo nekoliko živčanih slomova ili prehlade. Da, prehlade. Dobro ste me čuli. 

Sve je počelo je 12. svibnja kada smo se okupili u grupi na WhatsAppu i počeli dogovarati zajedničku prijavu slučaja “Hrvatko” na državni inspektorat. Poslali smo sve nužne dokaze devetero neisplaćenih radnika. Kako to obično biva s državnim službama, mjesecima nismo dobivali nikakav odgovor. Shvatili smo da je potrebna direktnija borba s malo konkretnijim ishodom. S vremenom su neki od radnika otpali iz grupe iz straha da će im ovakva akcija uskratiti budući rad u ugostiteljskim objektima Zagreba. Zapitali smo se kako to da državni inspektorat još nije reagirao i postoji li mogućnost da se Hrvatko pak zaštitio od takvih napada. Ipak, netko tko je u toliko velikom dugu, ne bi trebao moći nesmetano i dalje voditi svoje carstvo ugostiteljskih objekata. Jedna radnica je čula za dosta aktivnu i upornu organizaciju ratobornih ljudi, koji bi nam mogli pomoći povratiti pare. Odlučili smo sazvati sastanak s Masom, i malo detaljnije proučiti slučaj Hrvatka Šimunića. 

U to sam vrijeme trebala potpisati dobrovoljan pristanak na otkaz te sam se našla pod velikim pritiskom od strane Hrvatka Šimunića i njegove žene Maje Šimunić, koji su me nagovarali da potpišem sporazumni otkaz. Nisam to htjela, jer smo se razišli svakako, samo ne sporazumno. Nakon što me Hrvatko nekoliko puta pokušao nagovoriti da potpišem, pritisak je nastavila Maja Šimunić, uz prigovor da si uvijek uzimam previše vremena za čitanje ugovora prije nego što ih potpišem. S obzirom na to da je ta cijela neugodna situacija u meni izazvala fizičku reakciju zvanu treskavica, potpisala sam ugovor samo da mi se skinu s vrata. To sve je u meni ostavilo gorak okus i još veću želju da im vratim još snažnije, njima i svima koji svoje radnike tako tretiraju. MASA Zagreb je nakon sastanka s nama Hrvatku uručila pismo, kojime ga informira da, ako ne plati radnike u roku od 15 dana nakon uručenja pisma, počinju direktne akcije istjerivanja dugova prema radnicima. 

Iako je Hrvatko u više navrata pismeno i usmeno kontaktiran u vezi svojih dugovanja, ignorirao je upite i molbe. Posljednji poziv za ispunjavanje radničkih potraživanja uručen je ovo ljeto, a zakonski rok u kojem su državne institucije trebale reagirati po prijavi radnika također je prošao. Meni je odgovorio tek nakon 20 poslanih poruka tijekom dva tjedna i to s vrlo pismenom porukom. Kako bih još bolje dočarala osobu jednog Hrvatka, prepisala sam njegovu poruku s mobitela : “Vi ste u skladu s ugovorom sve dobila i za svu štetu koju na no nosite tvrtci u kojoj ste radila Naravno iče zahtjev za isplatu štete na sud kao i kazneno gonjenjen za ni istine Naravno čim se odvjetnici vrate s GO I naravno po prsvoljeku suda će te to i plaćati POZDRAV HRVATKO ŠIMUNIĆ”. Ajde dobro, bar je svoje ime dobro napisao. Uglavnom, jako pametan tip. Pod “štetom”, koju nanosim referira se na akcije koje slijede. 

S tom novom motivacijom krenula sam u “ratni pohod” s kolegicama i organiziranim akcijama MASA Zagreb. Izradili smo transparente s natpisom “Ovdje ne plaćaju radnike”, i letke koje smo dijelili ispred slastičarnice Pingu Gelato i gostionice Tip Top u prosvjednim akcijama (tzv. piketima) i akcijama informiranja.
Piket je organizirano sastajanje pred (ugostiteljskim) objektom, koje se ne može nazvati prosvjedom, jer je ispod određene brojke ljudi. U teoriji zvuči vrlo bezopasno – sastajanje od oko desetak “piketaša”, koji su se odlučili zadržati pred objektom dok ne izazovu šefa. Pravila su da se ne ulazi unutra i ne oštećuje se objekt ni u kojem smislu. Umjesto toga, širi se na sav glas informacija o šefu, koji ne plaća radnike, pomoću letaka i velikih transparenata s natpisima. Molili smo prolaznike da na Facebooku i Googleu ostave negativnu ocjenu tih lokala, što su i napravili te smo mu srozali ocjenu na 3.6 na Googleu. Većina piketa prošla je bez neugodnosti, sve dok se na jednom nije pojavila supruga bivšeg poslodavca s genijalnom idejom. 

Tijekom jedne od mnogih naših akcija ispred slastičarnice, na jedan hladni jesenski dan, Maja Šimunić je kriomice prišla iza leđa meni i kolegici Nikolini te nas zalila kantom vode kako bi prekinula prosvjed. Zatim je pozvala policiju, koja naravno nije ustvrdila nikakav prijestup s naše strane. Iako je bilo neugodno stajati u hladnoći mokar nasred Tkalčićeve ulice, odlučili smo ostati tvrdi i ne mrdnuti s mjesta dok ne dobijemo što nam pripada. Tu su krenule i svakakve uvrede, da smo “glupi ko kurac” da nismo radnici, nego neradnici, da usred radnog vremena mazimo pse gostiju na terasi te da je to nehigijenski. Tu je naravno bilo i fizičkih napada s njene strane – jednom dečku iz Mase je grubo istrgnula transparent, lupala po transparentu, i urlicima i prijetećim tonom pokušavala spriječiti “teror na njezin lokal”. Kasnije smo saznali da neki od radnika nisu prijavljeni na obavezno mirovinsko osiguranje i da nam Šimunići nisu predali ispis obračuna dugovane plaće. Nažalost, kad si mlad, a i kad si star, ne očekuješ da ćeš naići na tako pokvarenog šefa i pristaješ na rad bez da si se informirao za koga radiš. Puno toga smo naučili iz ove situacije.

S obzirom na to da sam htjela napisati članak u kojem ću skupiti sve dostupne informacije o Hrvatku, sada bih htjela upozoriti na još jedan incident, koji je javnosti zapeo za oko. Radi se o požaru podmetnum u njegovom restoranu Tip Top po noći, a slijedi citat Hrvatka: “Bio je to klasičan pokušaj razbojništva, najvjerojatnije je nekakav narkoman teglom za cvijeće razbio prozor, ušao u restoran i pokušao doći do utrška što mu nije uspjelo”. Ta ga je vijest zatekla na godišnjem odmoru. I doista je godišnji, jer ga nema cijele godine. Pa kaže dalje: Tip Top već radi 110 godina i sada neće prestati”. Istina, neće prestati makar radnici ne bili plaćeni. Ne, ne, nije tako lako smaknuti mafiju staru stotinu godina (ili barem 30) i to su nam bome i dokazali. Jednu od ranijih akcija radili smo pred Tip topom u isto vrijeme kada je bio organiziran program u povodu godišnjice smrti poznatog pjesnika Tina Ujevića. Nažalost, domjenak nije bio spriječen organiziranim piketom pred restoranom. Bi li Tin Ujević mogao tako mirno sjediti i pijuckati vino dok su vani radnički nemiri? 

Moram priznati, na trenutke me bilo trta. Nakon svega što sam pročitala o Hrvartku i njegovoj bandi, palo mi je na pamet da bi mogao poslati privatnog ubojicu da nas zgotovi. Vjerojatno ni takva tragedija ne bi pobijedila kriminal i korupciju u Hrvatskoj i sličnim zemljama. Tužno. Na kraju balade, nas smo tri radnice isplaćene, ali ostali nisu dobili novac, jer su tijekom procesa odustajali. Neki od njih vode pravne sporove za obranu svojih prava još i sada, ali nažalost potiho, jer ih vode putem državnih službi. Ovo je samo dokaz o tome kako ne treba šutjeti kada se radi o tako bitnim životnim stavkama kao što je novac za preživljavanje. Jedino što nam preostaje je širiti svijest o ovakvim iskustvima kako bi se situacija promijenila na bolje. Samo mi jedna stvar nije jasna. Kako hrana jednog takvog jebivjetra može biti tako fina? Je li moguće da radnici imaju svoje ruke u tome i ne bi li bilo onda pametno platiti ih? 

Laura Pascu

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2021. godinu.

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na korištenje kolačića. Više informacija.

Da bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo prilikom pregledavanja stranica, te kako bi ona radila ispravno, ova stranica na vaše računalo sprema malu količinu informacija zvanih kolačići (cookies).

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na njihovu upotrebu.

Ako odlučite blokirati kolačiće i dalje ćete moći pregledavati stranicu, no neke njezine funkcionalnosti neće Vam biti dostupne.

Što su kolačići?

Kolačići su male tekstualne datoteke sastavljene od niza znakova spremljene na Vaše računalo od strane web stranica koja ste posjetili.

Kolačići omogućavaju stranici da prikaže informacije prilagođene Vašim potrebama. Oni obično spremaju Vaše postavke (session token) i postavke za web stranice. Nakon što ponovo posjetite istu web stranicu Internet preglednik šalje natrag kolačiće koji joj pripadaju.

Kolačići nam također omogućavaju da pratimo posjećenost i promet na našim web stranicama (pomoću Google Analytics i sličnih alata). Sve informacije koje na taj način kolačići prikupljaju se akumuliraju i anonimne su i ne dijele se s bilo kojim drugim subjektima.

Sve ove informacije mogu biti spremljene jedino ako Vi to omogućite – web stranice ne mogu dobiti pristup informacijama koji im Vi niste dali i ne mogu pristupiti drugim datotekama na Vašem računalu.

Close