TEKST

11.9. — Između terorizma i imperijalizma

Najsnažnija asocijacija na 11. rujna, barem u suvremenom kolektivnom sjećanju na Zapadu, svakako je teroristički napad na njujorške Blizance i Pentagoni koji se dogodio prije točno dvadeset godina, 2001. Međutim, na isti dan, 1973. godine, u Čileu je pod dirigentskom palicom SAD-a, srušena socijalistička vlada Salvadora Allendea te uspostavljena fašistička vojna hunta.

Prije dvadeset godina, pripadnici ekstremističke islamističke skupine Al-Qaede otetim su avionima izvršili napade na Sjedinjene Američke Države. Ciljevi su im bili zgrade Svjetskog trgovinskog centra u New Yorku, tada najprepoznatljiviji simboli vizure tog velegrada, te Pentagon, sjedište američkog Ministarstva obrane. U tim je napadima poginulo 2 997 osoba, a mnogo više ih je ozlijeđeno. Ovo je bio povod (ili izlika) za početak Rata protiv terora koji je zapravo niz vojnih intervencija SAD-a i zemalja saveznica. Rat koji je počeo 2001. godine intervencijom u Afganistanu, u naredna se dva desetljeća proširio u još jedan opći sukob na Bliskom Istoku. Tijekom tog rata stotine tisuća civila ubijeni su zbog djelovanja raznih terorističkih grupa, ali i zapadnih saveznika predvođenih SAD-om i Ujedinjenim Kraljevstvom.

Danas, kada su se vojne snage zapadnih zemalja potpuno povukle iz Afganistana, ostavljajući zemlju u rukama Talibana, američka administracija, komemorirajući njujorške žrtve, tvrdi kako je Rat protiv terora bio uspjeh jer je Al-Qaeda gotovo slomljena, a njeni su nekadašnji vođe ubijeni. Ostavljajući sada po strani pitanje kako današnji kaos Bliskog Istoka može biti uspjeh Zapada, možemo sa sigurnošću tvrditi kako su napadi na SAD čvrsto afirmirani kao centralna točka historijskog poimanja 11. rujna, tog važnog datuma suvremenosti.

Međutim, istovremeno postoji i važno kontra-sjećanje, odnosno kontra-narativ koji je vezan uz ovaj datum. To je narativ američkog imperijalizma koji je posebno dobro fokusiran u jednoj točci, vojnom puču u Čileu 11. rujna 1973. godine.

U jeku Hladnog rata američka vanjskopolitička doktrina bila je (a ona je takva i danas) sprječavanje stvaranja i rušenje socijalističkih ili pro-socijalističkih vlada, posebno onih uspostavljenih na području Sjeverne ili Južne Amerike. Jedna takva vlast uspostavljena je u rujnu 1970. godine u Čileu kada je na izborima pobjedu odnijela Unidad Popular, široka koalicija ljevice prevođena Salvadorom Allendeom.

Nova socijalistička vlada u Čileu, iako suočena s nizom poteškoća i otvorenim neprijateljstvom političke desnice, uvela je niz progresivnih reformi i socijalnih mjera te je uživali premoćnu potporu naroda, posebno nižih slojeva. Međutim, Allendeova vlada na vlasti se zadržala samo tri godine. Ona je srušena vojnim pučem 11. rujna 1973., a na vlast je došao pro-fašistički neoliberalni režim Augusta Pinocheta koji je diktatorski vladao Čileom sve do 1990. godine. Sam Allende smrtno je stradao u oružanom sukobu s pučistima (vjerojatno počinivši samoubojstvo), a Pinochetov je režim odmah po stupanju na vlast pokrenuo val progona, mučenja i ubojstava. U danima nakon puča, samo u Santiagu na gradskom stadionu, zatvoreno je oko 40 000 pristaša Unidad Popular. Brojni od njih su mučeni i ubijeni, a neki se i danas vode kao nestali. U prve tri godine svoje vlasti vojna je hunta ubila oko tri tisuće ljude, deseci tisuća su protjerani iz Čilea, a oko 130 000 ih je uhićeno.

Desetljećima nakon puča u Čileu smatralo se kako je u njegovu provođenju važnu ulogu odigrao SAD, odnosno CIA, no to nije bilo sa sigurnošću potvrđeno. Međutim, prošle je godine, otvaranjem određenih arhiva, prema zakonu Freedom of Information Act, na svijetlo došla razina uključenosti CIA-e u puč u Čileu. Naime, prema dokumentima koje je objavio National Security Archive, američka administracija, predvođena Nixonom i njegovim savjetnikom za nacionalnu sigurnost Kissingerom, već 1970. godine pokrenula niz tajnih operacija koje su imale cilj destabilizirati Allendeovu vladu i stvoriti uvjete za vojni udar. Tri godine američka je CIA gradila pučističke strukture u čileanskoj vojsci i priprema ih za rušenje demokratski izabrane vlasti.

Nakon što su 1973. napori CIA-e urodili plodom te je uspostavljen diktatorski režim, Čile je pretvoren u glavnog južnoameričkog saveznika Sjedinjenih Američkih Država, no uz to Čile je pretvoren i u svojevrsno igralište neoliberalnih ekonomista čikaške škole. Progresivne politike Allendeove vlade su ukinute te je okosnica države postao neobuzdani kapitalizam koji je kroz naredna desetljeća prouzročio iznimno socijalno i ekonomsko raslojavanje stvarajući malen sloj iznimno bogatih i osiromašujući većinu stanovništva. Radilo se o ekonomskim praksama koje su uvelike i danas aktualne u Čileu, ali koje su ublažene posljednjih godina zbog masovnih prosvjeda, odnosno zbog narodnog otpora.

Rušenje Allendea ima posebno mjesto u historijskom sjećanju ljevice, no ono nije samo tragičan događaj, ono je još uvijek primjenjiva pouka o imperijalizmu u doba kapitalizma. Pouka koja zorno pokazuje prirodu američke vanjske politike prema zemljama koje, barem dijelom, odbijaju djelovati u skladu s diktatom “prve supersile svijeta”. Jer kakva je razlika između tadašnje američke politike prema Čileu i današnje prema Kubi, Boliviji ili Venezueli? Gotovo nikakva, samo uspješnost. Upravo je to razlog zašto 11. rujna ne smije biti obilježen jednim isključivim narativom, onom o terorizmu Al-Qaede. Time bi se iz vida izgubilo da “vrijednosti Zapada” nisu jednoznačno pozitivno širenje demokracije i slobode, već i beskrupulozna zaštita političkih i ekonomskih interese čak i kada to znači podjarmljivanje stranih naroda pro-fašističkim diktaturama.

K. D.

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2021. godinu.