TEKST

Narkokapitalizam — život na zasadama anestezije


Sada, pod neoliberalnim režimom auto-eksploatacije, ljudi svoju agresiju okreću protiv sebe. Ova autoagresija znači da eksploatirani više nisu toliko skloni revoluciji koliko depresiji. – Byung-Chul Han: Psychopolitics

U širem smislu, narkokapitalizam možemo definirati na dva načina. Onaj doslovan odnosi se na stjecanje profita kroz uvijek prisutno ilegalno tržište drogama. Druga (i zanimljivija) definicija odnosi se na upotrebu droga kao sastavnog oruđa „psihopolitike“ sistema, kako bi se održali uvijek rastući ciklusi proizvodnje i potrošnje u kapitalističkom društvu. Eksploatirani NSS-radnici jugoistočne Azije navučeni na  amfetamine, studenti visokih sveučilišta zapadnog svijeta na Aderallu, geekovi silikonske doline koji za doručak mikro-doziraju LSD, kokainski šefovi s obje hemisfere… Droge su u kapitalizmu na brutalno ironičan način demokratične: prisutne uzduž i poprijeko klasa i rasa, slijepe na spol i dob.

Upravo u kontekstu ove potonje definicije, belgijski filozof Laurent de Sutter piše Narkokapitalizam: život u doba anestezije, a ovaj članak predstavlja svojevrsni osvrt na taj njegov esej. U ovoj provokativnoj studiji, de Sutter nas suočava s pitanjem: kakve subjekte kapitalizam proizvodi kako bi se reproducirao? Konkretnije, na koji način sistem koristi modernu kemiju u svrhu psihopolitičkog hakiranja ljudi, kako bi bili integrirani – tijelom i umom – u dinamiku kapitalističke proizvodnje i potrošnje. Riječima autora, esej govori o trijumfu anestezije kao dispozitiva borbe protiv uzbuđenja u modernosti.“ [i]

Iako je u širem smislu uporaba droga u ljudskim kulturama drevna pojava, početak priče o kemijskom reprogramiranju čovjeka i „dobu anestezije“ de Sutter smješta u sredinu 19. stoljeća, kada je, nakon nekoliko uspješnih operacija uz upotrebu dušičnog oksida i etera, 1846. godine u Massachusettsu održana prva javna demonstracija operacije pod anestezijom. Novinski naslovi tada su glasili: Pozdravite sretan trenutak! Pobijedili smo bol!. [ii] A govoriti o početku doba anestezije, riječima autora, isto je što i govoriti o početku doba ne-uzbuđenja, podjarmljivanja vitalnosti pojedinca i pretvaranju subjekta u jednostavno tijelo podložno ispitivanju i manipulaciji.

 Tako su za razvoj psihijatrije bila bitna otkrića kloral-hidrata i klorpromazina čija je funkcija iznad svega postala anesteziranje uzbuđenja. Manično-depresivan pacijent se ne može izliječiti; jedino što se može uraditi sastoji se u pokušaju da se on umiri – što će reći da se postupa tako da uzbuđenje od kojeg pati bude svedeno na nulu, u korist prinudne ali bezopasne stabilnosti“. [iii] Učinak ravnodušnosti kojeg uzrokuju ovi lijekovi nije važan samo u smislu remećenja mogućnosti osjećanja fizičkog užitka, već i u psihopolitičkom smislu: tamo gdje je kloral-hidrat omogućavao suzbijanje eksplozije bitka, klorpromazin je učinio mogućim obuzdavanje njegove implozije. A ključna činjenica vezana za upotrebu antidepresiva tipa neuroleptika, kakav je klorpromazin, upravo je činjenica da njegovi konzumenti većinom pate od impotencije i anhedonije.

Ključan moment u razvoju narkokapitalizma bilo je otkriće koke kod peruanskih Indijanaca, tj. njen pronalazak puta na stari kontinent sredinom 19. stoljeća. Kako listovi koke ne podnose dobro duga putovanja, malo je Europljana bilo upoznato s njenim čarobnim djelovanjem, sve dok kokain, njihov glavni alkaloid, nije uspješno izoliran te je taj postupak izdvajanja kokaina opisan od strane Alberta Niemanna 1860. godine. Zanimanje za osobine kokaina potaknulo je farmaceutske kompanije da ga lansiraju na tržište. Tako ga je Merck, prvi europski proizvođač kokaina, opisivao kao stimulans koji je osobito pogodan za podizanje radne sposobnosti organizma, bez ikakvog opasnog djelovanja,[iv] a u izvješću Merckovog američkog suparnika opisan je kao sredstvo koje može služiti umjesto hrane, učiniti kukavicu hrabrom, a tihu osobu pričljivom.[v] Među Merckovim najvjernijim mušterijama bio je i Theodor Morell, osobni liječnik Adolfa Hitlera, a tema narkotika u Trećem Reichu zaslužuje esej za sebe.

Čitav niz uživatelja kroz generacije hvalile su sposobnost kokaina da pojača emotivne, intelektualne i tjelesne kapacitete. Među najpoznatijim i najgorljivijim pobornicima kokaina, tog šampanjca među drogama, bio je i Sigmund Freud, tada bečki student medicine, koji se u ovu drogu zaljubio već nakon nabave prve doze od Mercka. Značajna je i njegova analiza učinka kokaina Über Coca, koja ima više osobina hvalospjeva nego znanstvenog rada. Između ostalog, hvalio je i sposobnost kokaina da pomogne u liječenju najrazličitijih psiholoških smetnji (od histerije i hipohondrije, do letargije i depresije). Freuda je najviše nadahnjivala sposobnost kokaina da pruži osjećaj zadovoljstva i oduševljenja nerazlučivog od zadovoljstva normalne osobe. I upravo to predstavlja najzavodljiviji ali time i najpodmukliji efekt kokaina. Paralelno, Freud se suočavao s izvješćima nuspojava kokaina, u vidu izazivanja psihoze, ovisnosti i delirium tremensa (kakav se dotad pripisivao samo alkoholizmu). Nakon početne faze fascinacije, uskoro je postalo jasno da je koka (baš kao i alkohol) posuđivanje sreće od sutra, te da uzrokuje više problema nego što pruža dobrobiti. Freudova je povezanost s drogom postala neodrživa, a kokain je od 1890-ih došao na loš glas. Stoga si Freud, kao mladi liječnik, nije mogao dopustiti lošu reputaciju zbog uporabe koke te je i sam u jednom trenu priznao kako je kemijski način borbe protiv patnje… iako vrlo moćan, upravo iz tog razloga iznimno opasan“.[vi]

Kokain je gorivo mozga koje mu omogućuje oslobađanje vlastitih kapaciteta onda kada je smetnja (takozvano „tijelo“) stavljena sa strane. On predstavlja radost prepuštanja vlastitom funkcioniranju. De Sutter komentira kako je „…kokain na početku razvoja industrijskog kapitalizma igrao ulogu sličnu onoj koju je trebao igrati kod svojih korisnika: da bude najmoćniji stimulans“.[vii] Novac ostvaren izoliranjem, preradom i trgovinom kokainom uvijek je dodatno pogonio svjetsku ekonomiju, a guranje ove supstance na margine ili u ilegalu nije ništa po tom pitanju uznemirilo. Veza kokaina i moći nije nimalo nasumična ili slučajna: od političara i aktera showbiza do šefova podzemlja i direktora firmi, kokain nije tek jedna od droga unutar tržišta narkotika, već sama supstanca kapitalizma. Kokain je njegovo gorivo i model.

Ono što de Sutterov esej čini naročito zanimljivim jest širina primjera koju autor nudi, daleko izvan granica povijesti medicine i kemije. Droge su kao vid neurokemijskog trans-humanizma u potpunosti apsorbirane u kapitalističku privredu, ali droge nisu jedini vid reprogramiranja naših umova. Od uvođenja sistema javne rasvjete u Parizu kao vida „borbe protiv noći“ ili otvaranja prvih noćnih klubova u SAD-u, do razvoja interesa za terapeutska liječenja korištenjem psihoaktivnih supstanci… Iz svoje filozofske vizure, Laurent de Sutter uviđa široki spektar pojava koje se tiču psihopolitike našeg (raz)bitka gdje, daleko od puko ekonomske sfere, priču o narkokapitalizmu širi na antropološki i sociološki nivo. U tom smislu, čitav zbir pojava, od onih apstraktnih (kao razbijanja dnevno-noćnog ciklusa ili hakiranja hormonalne ravnoteže čovjeka), do onih banalnih (poput tržišta energetskih pića i alkohola), postaju komadi slagalice jednog novog „društva discipline“ u kojem nisu samo biopolitički pokorena naša tijela, već u rastućoj mjeri govorimo o psihopolitičkom podčinjavanju naših umova.

U ovom smislu značajna je i kritika Byung-Chul Hana, koji u svojoj proslavljenoj knjizi Burnout Society piše kako Današnje društvo više nije Foucaultov disciplinski svijet bolnica, ludnica, zatvora, vojarni i tvornica. Odavno ga je zamijenio drugi režim, naime društvo fitnes studija, uredskih tornjeva, banaka, zračnih luka, trgovačkih centara i genetskih laboratorija. Društvo u 21. stoljeću više nije disciplinarno društvo, već društvo postignuća. Također, njegovi dionici više nisu „subjekti poslušnosti“ već „subjekti postignuća“. Oni su poduzetnici vlastitog sebstva.” [viii]

Takav poredak jedino može dovesti (i uporno dovodi) do psihički bolesnih pojedinaca, a upravo privatizacija psihičkih problema postaje naredni dio slagalice. Shvaćanje mentalnih poremećaja kao individualnog neurokemijskog problema, kako primjećuje Mark Fisher u Kapitalističkom realizmu, pruža ogromne beneficije za sistem, čime ga samo uspješno dalje perpetuira. S jedne strane, takvo shvaćanje pojačava težnju kapitala za atomskom individualizacijom (jer bolestan si zbog kemije vlastitog mozga), a s druge strane, ono otvara put iznimno unosnom multinacionalnom tržištu u kojem farmaceutske kompanije mogu profitirati od svojih lijekova.

Fisher piše kako je „… potrebno preoblikovati rastući problem stresa u kapitalističkim društvima. Umjesto da ga tretiramo kao obvezu pojedinaca da razriješe vlastitu psihološku nedaću, umjesto toga da, drugim riječima, prihvatimo ogromnu privatizaciju stresa koja se dogodila u posljednjih trideset godina, moramo se zapitati: kako je postalo prihvatljivo da je toliko ljudi, a osobito toliko mladih ljudi, psihički bolesno? Ova „kuga mentalnog zdravlja“ u kapitalističkim društvima sugerira da, daleko od toga da je jedini društveni sustav koji funkcionira, kapitalizam zapravo inherentno disfunkcionalan i da je cijena privida njegove funkcionalnosti vrlo visoka.“[ix]

Kritička poruka trebala bi biti kako je razlog zašto se od nas sve više očekuje da smo high, taj što je suvremeni kapitalizam izrazito low. Kapitalistička ekscitabilnost je tek manično naličje depresije koju ne prestaje izazivati, istovremeno se predstavljajući kao lijek za nju.[x] Kapitalizam je nužno NARKO, a„bitak je mjesto psihopolitike“[xi]. Kao alternativu narkokapitalističkoj anesteziji autor nudi etiku raz-bitka, vitalnu snagu uzbuđenja i svega onoga što je u nama nestabilno, disfunkcionalno, nekonzistentno, labilno… Suprotno ideji da je politika neka racionalna stvar, politika kao uzbuđenje je polje koje zahtjeva dezidentifikaciju i nadilaženje bitka. I upravo zato se svaki pokušaj raskrštavanja s uzbuđenjem mora čitati kao pokušaj raskrštavanja s politikom.


[i] De Sutter, Laurent. NARKOKAPITALIZAM – život u doba anestezije. Prevela Olja Petronić. MEDITERRAN PUBLISHING, 2019.

[ii] Plant, Sadie. Pisanje na drogama. Prevela Snježana Ćirić. CELEBER, 2004.

[iii] Idem, 2.

[iv] Idem, 3.

[v] Ibid.

[vi] Ibid.

[vii] Idem, 2.

[viii] Han, Byung-Chul. Burnout Society. Stanford University Press, 2015.

[ix] Fisher, Mark. Capitalist realism: Is there no Alternative?Zero Books, 2008.

[x] Idem, 2.

[xi] Ibid.


Filip Pračić


Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2021. godinu

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na korištenje kolačića. Više informacija.

Da bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo prilikom pregledavanja stranica, te kako bi ona radila ispravno, ova stranica na vaše računalo sprema malu količinu informacija zvanih kolačići (cookies).

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na njihovu upotrebu.

Ako odlučite blokirati kolačiće i dalje ćete moći pregledavati stranicu, no neke njezine funkcionalnosti neće Vam biti dostupne.

Što su kolačići?

Kolačići su male tekstualne datoteke sastavljene od niza znakova spremljene na Vaše računalo od strane web stranica koja ste posjetili.

Kolačići omogućavaju stranici da prikaže informacije prilagođene Vašim potrebama. Oni obično spremaju Vaše postavke (session token) i postavke za web stranice. Nakon što ponovo posjetite istu web stranicu Internet preglednik šalje natrag kolačiće koji joj pripadaju.

Kolačići nam također omogućavaju da pratimo posjećenost i promet na našim web stranicama (pomoću Google Analytics i sličnih alata). Sve informacije koje na taj način kolačići prikupljaju se akumuliraju i anonimne su i ne dijele se s bilo kojim drugim subjektima.

Sve ove informacije mogu biti spremljene jedino ako Vi to omogućite – web stranice ne mogu dobiti pristup informacijama koji im Vi niste dali i ne mogu pristupiti drugim datotekama na Vašem računalu.

Close