TEKST

Ekologija bez prirode (I. dio)


Više nema ni čovjeka ni prirode, već samo proces koji proizvodi jedno u drugome i spaja mašine. Posvuda samo mašine koje proizvode ili mašine koje žude, shizofrene mašine, sav generički život: ja i ne-ja, izvanjsko i unutarnje više ništa ne znače…“

– Gilles Deleuze & Felix Guattari, Kapitalizam i Shizofrenija: Anti-edip


Skoro pa je nemoguće upotrijebiti klasičnu podjelu na prirodu potpuno netaknutu ljudskom rukom („prva priroda“) i onu prirodu koju je čovjek direktno ili indirektno proizveo, uključujući društvo, tehnologiju i ostale apstrakcije („druga priroda“). Danas smo u tolikoj mjeri izvršili utjecaj i proizveli našu životnu sredinu i krajobraze urbanizacije, da je gotovo nemoguće izdvojiti ikoji dio planete koji bi spadao u ovu „prvu prirodu“.

Kada pomislimo na prirodu u glavi su nam prizori pitoresknih brda, zelenih dolina, slapova i potoka… No to je slika koju dugujemo romantičarima koji su odnos prirode i čovjeka promatrali u jeku intenzivne industrijalizacije potaknute kategorizacijom i racionalizacijom prosvjetiteljskih mislioca krajem 19. stoljeća. Romantičarski pokušaj pomirenja subjekta i objekta, uz naglasak na osjećaju jedinstva s prirodom, između redaka zapravo počiva na predrasudi da je uopće moguće za čovjeka da je odvojen od prirode. Prvi korak prema produktivnoj filozofiji ekologije, kako bismo spasili naš okoliš, jest napuštanje upravo ovakvog poimanja prirode. Upravo u nezrelom romantičarskom shvaćanju pojma prirode stoji neadekvatan stav prema ekološkoj krizi. Mi ne možemo ići „nazad u prirodu“, kako bi rekao Rousseau, već je naša zadaća da nađemo neki viši identitet koji obgrljuje okoliš u totalu: sve zatečeno i artificijelno, prirodno i tehnološko, povijesno i novo… Neku prirodu s velikim ‘P’, koja predstavlja tehno-organičku sintezu naše sveukupne stvarnosti, koju tek onda možemo tretirati odgovorno kao održivu, ali i vječno promjenjivu cjelinu dinamičkog ekvalibrija.

Kako bi rekao Brunu Latour: „Upravo u trenutku kada je više nego ikad potrebna teorija umjetne konstrukcije, održavanja i razvoja pažljivo dizajniranih prostora, servira nam se neka druga utopija – ovaj put reakcionarna – utopija neke mitske prošlosti u kojoj su priroda i društvo sretno živjeli zajedno „u ravnoteži“. Koristeći se starom dihotomijom ‘prirode i društva’, militaristi ekološkog spasenja obećavaju nam budućnost u kojoj bismo trebali biti još ‘prirodniji’! (…) U potpunosti sam za recikliranje, ali ako postoji jedna stvar koja se ne bi trebala reciklirati, to je pojam “prirode”!“

Osvrnimo se na prožimanje tijela, tehnologije i okoliša, kroz prizmu spoznaja fenomenologije. Martin Heidegger u centar svoje fenomenologije stavlja pojam „Tubitak“ (njem. Dasein) gdje je iz same složenice vidljiv primat kojeg prostorna i tjelesna komponenta igra u određenju bića. U svom antologijskom djelu „Bauen, wohnen, denken“, konstatira kako „biće prožima prostor“, kako „nikada nismo samo ovdje, već uvijek ujedno i tamo, i upravo zato što smo takvi da prožimamo prostor, kroz njega se možemo i kretati“. Maurice Marleau-Ponty proširuje ove teze u Fenomenologiji percepcije, pa između ostalog zaključuje: „Tijelo je naše opće sredstvo za imanje svijeta. (…) Tijelo je vozilo bitka u svijetu, a imati tijelo, to za živo biće znači spojiti se s određenom sredinom…” Svijet je tako prema Marleu-Pontyju „…prirodna sredina i polje svih mojih misli i svih mojih jasnih percepcija. Istina ne ‘prebiva’ samo u ‘unutrašnjem čovjeku’, ili radije, nema unutrašnjeg čovjeka, čovjek je u svijetu, on se spoznaje u svijetu“.

Kada pričamo o tom sveopćem prožimanju s okolišem, razmotrimo i problematiku dihotomije prirode i tehnologije. U pomoć nam može priskočiti Peter Sloterdijk koji iznosi iduću tezu u svom eseju Arhitektura kao umjetnost uranjanja: „Ono što oblikovani prostor ima zajedničkog s prirodom jest to da on preuzima ulogu totalnog okoliša. Međutim, budući da je temeljito izrađen od čovjeka, on je istovremeno i potpuna antiteza prirode“. Dakle, nije tako da je oblikovanje i transformacija zatečenog okoliša, ili bilo koja forma transformacije materije u oblikovani svijet, nama ‘neprirodna’, niti se mi možemo vratiti nekom idealnom stanju praiskonske prirodne harmonije, jer tehnologija i dizajn (u najširem smislu) su upravo dokazi da nama u takvoj prirodi nije ugodno, da ju smatramo nedovršenom, da je ona za nas ontološki otvorena i da očekuje našu doradu. I tako postepeno mijenjajući zatečenu prirodu – mijenjamo sebe. Dapače, to je jedino što mi aktivno činimo tisućama godina, od pojave anatomski suvremenog čovjeka.


Umjetnost je tako specifičan način proizvođenja i prisvajanja svijeta, a „praktično proizvođenje predmetnog svijeta, prerada anorganske prirode, jest potvrđivanje čovjeka kao svjesnog generičkog bića…“ – piše Marx. On shvaća da je nastanak čovjeka progresivni povijesni proces i da je čovjek najmanje ‘čovjek’ na nižim stupnjevima razvitka, dok je njegovo biće još u potpunosti uvaljeno u prirodno stanje, a da postepeno postaje tim više čovjek što više nadvladava i nadilazi neposredni odnos s prirodom. Uostalom, povijest, prema Marxu, niti nije ništa više nego nadilaženje zatečenih uvjeta, stalno savladavanje prirodne (i društvene) nužnosti prema sve većim stupnjevima slobode. U tom smislu čovjekova je praksa upravo glavna ontološka odrednica ljudskog bića, a ne nekakva nepromjenjiva spiritualna esencija inherentno prisutna u njemu.

Spomenuto stapanje arhitekture i prirode može biti doslovno, postignuto međusobnim fizičkim prožimanjem. Ali zapravo svaka vrsta nametnutog reda već svjedoči o ljudskom prisustvu, čak i kada je korišteni materijal priroda sama (npr. drvo, svjetlo, voda…). Sama formacija daje naznaku artificijelnog. Geometrija višeg reda sama je po sebi naznaka konstruiranog, a arhitektonski artikulirana struktura može biti podloga za neki prirodni proces. Same strukture mogu imitirati forme i principe prirode. Isto tako, arhitektura je nekada samo minimalan okvir za neku „prirodnu“ pojavu. Budući da predstavlja opnu, ona stvara mikroklime te razgraničenje vanjskog i unutarnjeg svijeta. Neovisno o mjerilu, ona štiti unutarnji svijet čineći ga dovršenim i autonomnim. Kroz probijanje opne, oprečni svjetovi unutarnjeg i vanjskog dolaze u fuziju. Vlaga, atmosferiliji, hladnoća, toplina, zrak, smog, vjetar… Ova fuzija stvara nove situacije, mikroklime i okolnosti, kroz prožimanje vanjskog i unutarnjeg.

Tehno-organika ima svoju estetiku i ljepotu. Iako na prvu ono što je hi-tech stoji u najradikalnijoj opreci s prirodnim, upravo ono može služiti poboljšanju, brizi, čuvanju i potpomaganju prirodnih bića, procesa i pojava. Tehnosfera otvara nove veze i neviđene odnose između čovjeka i prirode. Tehnologija našem odnosu s prirodom poklanja dimenzije za koje prethodno nismo bili svjesni da postoje ili da su uopće mogući. Priroda može biti u cijelosti tehnološki replicirana, a zatim stavljena u nove kontekste, s novim funkcijama i mogućnostima. Tehnološka reprodukcija prirodnih pojava omogućava nam neke nove, uzbudljive i neviđene situacije i iskustva. Ona rasplamsava maštu i budi osjetila, svjedočeći koliko daleko može ići stvarnost i naša transformacija iste. Imitacija prirodnih procesa otkriva i naše fantazije oko mogućnosti same znanosti. Ona svjedoči o našoj želji za humanizacijom tehnologije, ali i tehnologizacijom ljudskosti. Uostalom, ljepota tehnologije je upravo u tome da ona nema fiksni identitet, njezina kvaliteta leži u našoj uporabi, kontekstu i međuigri. Njena magija je u našoj aproprijaciji.

Na putu prema konstruktivnom rješenju, koje leži u redefiniciji podjele između prirode i društva te spomenutoj tehno-organičkoj sintezi, svaki regresivni i konzervativni pogled, zajedno sa svojim tehnofobnim mentalitetom, predstavlja korak unazad u odnosu na shvaćanje sadašnje situacije. Arhitektura, dizajn i tehnologija trebale bi adresirati rastući problem zagađenja okoliša i klimatskih promjena. Bez ideje ‘prirode’ koje bi nam pomogla probaviti žalost nad našim raspadajućim planetom, izgleda kako nam niti ne preostaje ništa drugo nego promijeniti okoliš nabolje u apstraktno-materijalnim terminima koji nam pomažu da u smetlištu vidimo isto što i u šumi hrasta lužnjaka ili staništu vjeverica.

Upravo tehno-organika i prihvaćanje „ekologije bez prirode“ poziva nas da u rastućim krajobrazima smeća naučimo vidjeti neke nove estetske i funkcionalne dimenzije. Umjesto da ga odbacujemo ili ignoriramo, naša je suvremena zadaća da upravo u smeću prepoznamo istinski odraz naše ljudske civilizacije i prirode. Jedino tako u njemu možemo pronaći nova rješenja. Riječima Slavoja Žižeka: „Naći ljepotu u ovoj dimenziji – u samome smeću… To je prava ljubav prema svijetu“.


Filip Pračić


Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2021. godinu.

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na korištenje kolačića. Više informacija.

Da bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo prilikom pregledavanja stranica, te kako bi ona radila ispravno, ova stranica na vaše računalo sprema malu količinu informacija zvanih kolačići (cookies).

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na njihovu upotrebu.

Ako odlučite blokirati kolačiće i dalje ćete moći pregledavati stranicu, no neke njezine funkcionalnosti neće Vam biti dostupne.

Što su kolačići?

Kolačići su male tekstualne datoteke sastavljene od niza znakova spremljene na Vaše računalo od strane web stranica koja ste posjetili.

Kolačići omogućavaju stranici da prikaže informacije prilagođene Vašim potrebama. Oni obično spremaju Vaše postavke (session token) i postavke za web stranice. Nakon što ponovo posjetite istu web stranicu Internet preglednik šalje natrag kolačiće koji joj pripadaju.

Kolačići nam također omogućavaju da pratimo posjećenost i promet na našim web stranicama (pomoću Google Analytics i sličnih alata). Sve informacije koje na taj način kolačići prikupljaju se akumuliraju i anonimne su i ne dijele se s bilo kojim drugim subjektima.

Sve ove informacije mogu biti spremljene jedino ako Vi to omogućite – web stranice ne mogu dobiti pristup informacijama koji im Vi niste dali i ne mogu pristupiti drugim datotekama na Vašem računalu.

Close