TEKST

Socijaldemokracija i Oktobarska revolucija na prostoru Hrvatske II. dio – Revolucija ili evolucija


Do izbijanja Oktobarske revolucije u Europi desetljećima nije bilo značanijih pokušaja provođenja socijalističke revolucije. Većina europskih socijalističkih stranka s vremenom je odbacila revolucionarne težnje u korist reformističkih. Slično je učinila i Socijaldemokratska stranka Hrvatske i Slavonije koja od kraja devetnaestog stoljeća kao temeljni dokument svog djelovanja koristi prilagođenu verziju Erfurtskog programa. Tim se programom, izvorno sastavljenim od strane njemačkih socijaldemokrata, i dalje poziva proletarijat na potpuno rušenje kapitalističkog društva, ali do tog rušenja više ne mora nužno doći revolucionarnim putem, već se ostavlja prostor za reformističko djelovanje.[i]


Tekstovi predratnih socijaldemokrata Hrvatske i Slavonije pokazuju kako su oni s vremenom prestali promišljati revoluciju kao moguću metodu  ostvarivanja socijalističkog društva. Međutim, s izbijanjem Oktobarske revolucije dolazi do radikalne promjene te pitanje odnosa prema revoluciji postaje jedno od temeljnih pitanja razlikovanja lijeve od desne frakcije socijalista, odnosno, komunista od socijaldemokrata.

U prethodnom tekstu naveo sam kako je desna frakcija na oštar način pokušavala diskreditirati zagovornike revolucionarnog djelovanja tvrdeći kako su oni „duševno labilni“. Daljnja analiza socijaldemokratskog diskursa potvrđuje kako je desna frakcija stranke bila čvrsto antirevolucionarno opredijeljena. Na to jasno ukazuje već citirani uvodni članak u prvom broju Novog društva u kojem uredništvo piše:

„Svakoj fazi ovako elementarno silne revolucije bezuvjetno slijedi faza poriva proturevolucije. […] To je zakon socijalnog razvitka; dinamika socijalnih sila i snaga ne odstranjuje se ni najvećim socijalnim prevratima; ona se samo modificira prema novim materijalnim uvjetima, na koje je društveni opstanka vezan. A razvoj tih materijalnih uvjeta, razvoj sredstava proizvodnje, pomoću kojih se društvo ljudsko bori s prirodom za svoj opstanak, taj razvoj ne poznaje zastoja, pa prema tome ni skokova. Tek ideološki život, što se temelji na tom ekonomskom razvoju, a uslijed tromosti ili jake perciptivnosti ljudskog duha, ili uslijed materijalnih interesa pojedinih klasa, on tek poznaje zastoje i skokove. U njemu nije svagda miran tečaj evolucije, već dolaze i faze revolucija i proturevolucija. […] otidje li revolucija u skokovima predaleko, eto bezuvjetno kontrarevolucije, što opet u skokovima hrli natrag; njihova medjusobna borba ipak ruši sve staro, i revolucionarci i reakcijonarci se moraju prilagoditi novim prilikama; konačno se, dakle, ipak ide stalno napred.“[ii]

Desna će frakcija, odnosno, socijaldemokrati, opetovano isticati kako je njihov krajnji cilj jednak cilju komunista, potpuno ekonomsko i socijalno oslobođenje potlačenih kroz stvaranje socijalističkog društva. Međutim, jasno je iz citiranog ulomka kako oni smatraju da je taj cilj moguće ostvariti postepenim uvođenjem reformi. Štoviše, oni potpuno odbijaju svaku mogućnost pozitivne promjene revolucijom tvrdeći kako postoji „zakon socijalnog razvitka“ prema kojem se materijalni uvjeti života mijenjaju samo neprekinutim i neizbježnim evolucijskim napretkom, a nikako „skokovima“, odnosno revolucijama koje mogu utjecati samo na ideološki život, ali i to tek privremeno jer će njihov utjecaj nužno biti negiran kontrarevolucijom. Taj se stav ponavlja u više članak objavljenih u Novom društvu. Slično smatra i Vitomir Korać u članku „Programi i stranke“ kada konstatira da su mladi ljudi, a jednako tako i mlade stranke, u „pravilu radikalniji, odlučniji, revolucijonarniji“, a zatim te osobine odbija tvrdeći kako se s vremenom i iskustvom ljudi i stranke „olinjavaju svog prvobitnog radikalizma, pa usuprot svojoj radikalnosti u programima postaju popustljive u praksi, u taktici.“[iii]

Sredinom 1918., kada su citirani tekstovi objavljeni, protivljenje revolucionarnom djelovanju bila je dugogodišnja politička praksa dominantnih struja većine europskih socijaldemokratskih pokreta i stranka. Do Oktobarske revolucije takva se politička praksa do te mjere uvriježila da uglavnom nije ni bilo potrebe da se stranke ovako jasno određuju prema njoj. Ipak, iako možemo sa sigurnošću zaključiti kako se desna frakcije Socijaldemokratske stranke Hrvatske i Slavonije izrazito protivila ideji revolucionarnog prevrata, čime se našla na dijametralno suprotnom polu od lijeve frakcije, u diskursu vidljiva je u ovim primjerima blaga nevoljkost da se eksplicitno odbije ideja revolucije. Naime, sam pojam „revolucija“, koji je bez obzira na tradiciju reformizma zauzimao važno mjesto u socijalističkoj teoriji, izbjegnut je i zamijenjen „skokovima“, a Korać se protivi samo revolucionarnosti kod mladih, ali ne govori da njenoga frakcija gubi revolucionarnost, već radikalizam.

Pitanje revolucionarnosti dovodi nas do razmatranja još jedne važne, za jugoslavenske socijaliste možda i najvažnije, točke sukoba socijalističke ljevice i desnice. Ta je točka oportunizam, ideja opravdanosti suradnje socijalista s vladajućim klasama u interesu poboljšanja položaja proletarijata. Kulminacija te suradnje zbila se pred sam rat kada je većina europskih socijaldemokrata odlučila pružiti potporu svojim vladama glasajući u parlamentima za uzimanje ratnih kredita. Tijekom godina krvavih ratnih sukoba proširilo se shvaćanje kako su ovime socijaldemokrati pogazili svoja proklamirana načela internacionalizma i čvrstog protivljenja ratu, a Oktobarska revolucija i boljševička vlast u Rusiji, odbijanjem suradnje s vladajućim klasama, dodatno su aktualizirale potrebu da se socijalisti jasno odrede za ili protiv suradnje. Sam je Lenjin još u vrijeme rata pisao o oportunizmu:

„Socijalni šovinizam i oportunizam jednaki su u svojoj političkoj esenciji; klasna suradnja, odbacivanje diktature proletarijata, odbijanje revolucionarnog djelovanja, podložnost buržoaskim zakonima, nepovjerenje u proletarijat i povjerenje u buržoaziju. Politički, ove su ideje identične, a takav je i sadržaj njihovih taktika.“[iv]

Koliko je negativno Lenjinovo mišljenje o oportunizmu, dovoljno govori činjenica kako ga on gotovo izjednačava sa socijalnim šovinizmom, odnosno agresivnim patriotizmom kojem se, pod parolama o obrani domovine, za vrijeme rata okrenula većina europskih socijalističkih stranaka. Desna frakcija na kraju i nakon Prvog svjetskog rata doista je u svom zastupala sve karakteristike oportunizma koje je Lenjin istaknuo. Međutim, u svom oportunističkom djelovanju desna frakcija nije vidjela ove negativnosti. Oni su, u posljednjim mjesecima rata, svoj oportunizam uglavnom opravdavali potrebom da se jugoslavenski proletarijat zajedno s buržoazijom izbori za izlazak iz Austro-Ugarske i za državnu samostalnost. To je vidljivo u članku potpisanom pseudonimom ABDITUS:

„Dokle se buržoazija kakvog naroda bori za slobodu i političko sjedinjenje svog naroda, radnička je klasa isto tako nacijonalna. U tom slučaju su klasne opreke među obima još slabe i bez većih posljedica.“[v]

Oportunizam kao prihvatljiva taktika socijalističkih stranaka zagovara se u većem broju članaka objavljenih u Novom društvu. U jednom od njih Korać piše:

„Moderne socijalističke stranke su tako reći programatski prihvatile taktiku kompromisa. N. pr. za nas dosad vazda mjerodavni erfurtski program sam se sastoji iz jedne načelne deklaracije, t. zv. konačnog cilja našeg nastojanja i niza praktičnih – nazvanih i taktičkih – zahtjeva, t. j. zahtjeva, koji već sami po sebi znače kompromis s današnjim društvenim poretkom.“[vi]

Ovi citati ukazuju kako je desna frakcija svoj oportunizam vidjela kao potrebnu taktiku koja odgovara historijskim uvjetima djelovanja. Ti historijski uvjeti, u prvom redu, označavaju težnju za postizanjem državne samostalnosti napuštanjem omražene Monarhije, a ta je težnja povezivala socijaliste s gotovo svim buržoaskim strankama. Ipak, za socijaldemokrati tvrde kako je za njih samostalnost, koju žele postići po modelu samoodređenja naroda, samo jedan od ciljeva na putu do socijalističkog društva, a da je oportunizam tek taktika koja nikako ne utječe na spomenuti krajnji cilj. To potvrđuje i pisanje uredništva već u prvom broju časopisa:

„Oportunizam i principjelnost tako se medjusobno nadopunjuju u sasma skladnu harmoniju. Jer izmedju opurtunizma i dogmatizma nema oštrog prelaza, već prelijevanje u nuancama; to su tek razlike mišljenja o tome, što je momentalno moguće ili nemoguće. Nije zato svaki oportunizam beznačelno vrludanje, kao što ni svaki dogmatizam nije sterilno fraziranje.“[vii]

Desna frakcija tvrdila je kako se svi socijalisti slažu u svojem krajnjem cilju, a da je oportunizam samo taktika postizanja tog cilja i stoga manje važno pitanje. Oni inzistiraju kako ta taktika ne znači odstupanje od socijalističkih principa. Međutim, upravo se oportunizam pokazao kao ključna točka razlaza desne i lijeve frakcije Socijaldemokratske stranke Hrvatske i Slavonije, ali i podjele jugoslavenskih socijalista na socijaldemokrate i komuniste. Naime, oportunistička suradnja desne frakcije s buržoaskim strankama u nekoliko narednih godina pretvorila se u ministerijalizam, odnosno, u sudjelovanje socijaldemokrata u samim buržoaskim vladama. Ministerijalizam, kao vrsta oportunizma, bio je praksa socijaldemokrata koju ljevica nikako nije mogla prihvatiti. On je bio razlog zašto su komunisti odbili socijaldemokratske pozive za suradnjom i ujedinjenjem koji su im više puta upućivani u poratnim godinama. Tako je oportunistička taktika desne frakcije, neprihvatljiva zagovornicima revolucije po boljševičkom modelu, bila jedno od glavnih uzroka diferencijacije socijalista Hrvatske i Slavonije na socijaldemokrate i komuniste.




[i] „The Erfurt Programme“, Marxist Internet Archive (https://www.marxists.org/history/international/social-democracy/1891/erfurt-program.htm, posjećeno 21.3.2020.).

[ii] Novo društvo, svezak 1., knjiga 1. (Zagreb: 1918.), 2-3.

[iii] Vitomir Korać, „Programi i stranke“, u: Novo društvo, svezak 3., knjiga 1. (Zagreb: 1918.), 89.

[iv] Vladimir I. Lenin, „Opportunisma, and the Collapse of the Second International“, Marxist Internet Archive (https://www.marxists.org/archive/lenin/works/1915/dec/x01.htm, posjećeno 21.3.2020.).

[v] ABDITUS, „Jugoslavenstvo i proletarijat,“ u: Novo društvo, svezak 4., knjiga 1. (Zagreb: 1918), 105.

[vi] Vitomir Korać, „Nacionalna koncentracija i socijalna demokracija,“ u: Novo društvo, svezak 4., knjiga 1. (Zagreb: 1918), 109.

[vii] Novo društvo, svezak 1., knjiga 1. (Zagreb: 1918.), 5.


Karlo Držaić


Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2021. godinu.

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na korištenje kolačića. Više informacija.

Da bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo prilikom pregledavanja stranica, te kako bi ona radila ispravno, ova stranica na vaše računalo sprema malu količinu informacija zvanih kolačići (cookies).

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na njihovu upotrebu.

Ako odlučite blokirati kolačiće i dalje ćete moći pregledavati stranicu, no neke njezine funkcionalnosti neće Vam biti dostupne.

Što su kolačići?

Kolačići su male tekstualne datoteke sastavljene od niza znakova spremljene na Vaše računalo od strane web stranica koja ste posjetili.

Kolačići omogućavaju stranici da prikaže informacije prilagođene Vašim potrebama. Oni obično spremaju Vaše postavke (session token) i postavke za web stranice. Nakon što ponovo posjetite istu web stranicu Internet preglednik šalje natrag kolačiće koji joj pripadaju.

Kolačići nam također omogućavaju da pratimo posjećenost i promet na našim web stranicama (pomoću Google Analytics i sličnih alata). Sve informacije koje na taj način kolačići prikupljaju se akumuliraju i anonimne su i ne dijele se s bilo kojim drugim subjektima.

Sve ove informacije mogu biti spremljene jedino ako Vi to omogućite – web stranice ne mogu dobiti pristup informacijama koji im Vi niste dali i ne mogu pristupiti drugim datotekama na Vašem računalu.

Close