TEKST

Transhumanizam i marksizam u Sovjetskom Savezu — I. dio


U uvodu u seriju tekstova o transhumanizmu i marksizmu, Filip Pračić navodi nekoliko radikalnih primjera transhumanističke misli i prakse u postrevolucionarnom Sovjetskom Savezu.


 „Čovjek će učiniti svojom svrhom ovladavanje vlastitim osjećajima, uzdići svoje instinkte do visine svijesti, učiniti ih prozirnim, protegnuti žice svoje volje u skrivene dubine i tako se uzdići na novu razinu, stvoriti višu društvenu biološku vrst, ili, ako hoćete, nadčovjeka.“
  – Lav Trocki: Književnost i revolucija

Poznata je i često citirana Lenjinova formula u kojoj tvrdi kako je komunizam „sovjetska vlast plus elektrifikacija čitave zemlje“.[i] Lenjin je bio dobro upoznat s Marxovom tezom da su ljudi proizvod okolnosti i odgoja te da su prema tome izmijenjeni ljudi proizvod promijenjenih okolnosti i odgoja. Ideja materijalnog (i ekonomskog) determinizma za jednu od posljedica je imala stvaranje specifičnog brenda sovjetskog tehno-optimizma. Tako je 1913. godine Lenjin govorio o tejlorizmu kao o „porobljavanju čovjeka strojem“ međutim, već pet godina kasnije sugerirao je da bi usvajanje tejlorizma pod socijalističkom organizacijom moglo otvoriti neku novu, progresivnu dimenziju. Ovaj san o „proleterskom tejlorizmu“ imao je za cilj, dakako, minimiziranje rada sovjetskih radnika kroz povećanje produktivnosti, a time i utiranje puta s krajnjim ciljem oslobođenja neradnog vremena unutar kojeg se emancipirani čovjek svestrano razvija.

U idućem odlomku iz knjige Književnost i revolucija inače hladan Lav Davidovič Trocki nije se libio poetičnog izričaja koji frca tehno-optimizmom i revolucionarnim elanom. U svojem maštanju o svijetu u kojem je čovjek ovladao prirodom, kako svojom tako i onom van sebe, Trocki po stranu ostavlja ciničan stav kojeg marksisti često gaje prema futurističkim predviđanjima i svemu što bi ukazivalo na Fourierov utopijski socijalizam, čije su knjige odavno osuđene od Marxa i Engelsa kao „kuharice za bajke“. Trocki tako piše: „Komunistički život neće biti oblikovan slijepo, poput koraljnih grebena, već će biti izgrađen svjesno, testiran mišlju, usmjeren i ispravljen. Život će prestati biti elementaran i, zbog toga, stagnirajuć. Čovjek, koji će naučiti kako micati rijeke i planine, graditi palače na vrhovima Mont Blanca i na dnu Atlantika, neće biti samo u stanju pridodati svom životu bogatstvo, sjaj i intenzitet, nego i dinamičku kvalitetu najvišeg reda. Ljuska života jedva da će imati vremena biti oformljena prije nego nanovo prsne pod pritiskom novih tehnoloških i kulturnih izuma i postignuća. Život u budućnosti neće biti monoton.“[ii]

Futurističkih vizija nije se manuo niti Aleksandar Bogdanov – sovjetski revolucionar, fizičar, pisac i filozof. Bogdanov tako 1908. piše znanstvenofantastični roman Crvena Zvijezda, a priča govori o komunističkom društvu na Marsu. Okosnica romana je priča o Leonidu, ruskom znanstveniku-revolucionaru koji putuje na Mars kako bi naučio i iskusio marsijanski socijalistički sustav i kako bi Marsovce naučio o njegovom vlastitom svijetu, konkretno, o Rusiji u vrijeme revolucije 1905. U tom procesu, Leonid postaje oduševljen tehnološkom učinkovitošću s kojima se susreće u ovom vrlom novom (crvenom) svijetu.

Život Marsovaca Bogdanov opisuje kao socijalističko, besklasno i tehnokratsko društvo, a protagonisti priče gledaju na socijalizam kao na vrhunac ljudskog društvenog poretka. Kao dio ovog socijalističkog idealizma, Marsovci priznaju jednakost za sve, a spolne razlike su nadiđene time što su postali androgena rasa bez razlikovanja spola i roda. Malo je reći da za knjigu objavljenu početkom 20. stoljeća, odsutnost rodnih uloga predstavlja izuzetno progresivno i futurističko poimanje. Marsovsko društvo također je iznimno napredno u znanosti i tehnologiji. Poseban naglasak stavljen je na visoko-tehnološku medicinu, a čitatelj je upoznat s opisima bolnica, složenih operacija i liječenja živčanih poremećaja. Zanimljiv je detalj da bolnice također sadrže sobu za umiranje (naime, stanovnici Marsa mogu se odlučiti za samoubojstvo ili potpomognuto samoubojstvo sve dok taj čin nema veliki utjecaj na društvo). Odjeća je uniseks, jednostavna i udobna. Postoji samo jedan marsovski jezik koji se govori na cijelom planetu a, u skladu s prethodno spomenutim post-rodnim narativom, taj jezik nema gramatički rod za riječi, Marsovci govore aseksualnim esperantom. Za pretpostaviti je kako Bogdanov precizno modelira marsovsko društvo prema svojem idealnom post-kapitalističkom svijetu.

Kada nije pisao znanstveno fantastične romane o hi-tech, unisex, luksuznom komunizmu na Marsu, isti ovaj Aleksandar Bogdanov bavio se pokusima transfuzije krvi, u nadi da će postići vječnu mladost ili barem djelomično pomlađivanje. Među mnogim dobrovoljcima koji su se javili da sudjeluju u Bogdanovljevim eksperimentima potrage za besmrtnosti bila je i Lenjinova sestra Marija Uljanova. Bogdanov je kasnije osnovao Zavod za hematologiju i transfuziju krvi, no jedna ga je transfuzija 1928. godine koštala života, kada je prema navodima uzeo krv studenta koji je bolovao od tuberkuloze i malarije. U slično ovo razdoblje, točnije u veljači 1926., ruski biolog Ilija Ivanov uputio se za Gvineju, gdje je planirao izvesti jedan od najsenzacionalnijih eksperimenata na svijetu. Ivanov je naime bio stručnjak za umjetnu oplodnju i koristio je svoje revolucionarne metode za stvaranje raznoraznih hibridnih životinja. Međutim, put za Gvineju imao je za cilj nešto još radikalnije: pokušaj križanja majmuna i čovjeka. Njegovo putovanje u Afriku bilo je vrlo skupo i vrlo upitne svrsishodnosti, no boljševička vlada ne samo da ga je odobrila nego ga je i financirala.

U svojoj knjizi Totalna Umjetnost Staljinizma, iskaz ovog tehno-optimističnog zanosa komentira i Boris Groys idućim riječima:  „Slogan epohe postao je ‘Ništa nije nemoguće za boljševika’. Bilo kakvo ukazivanje na činjenice, tehničku stvarnost ili objektivna ograničenja tretirao se kao čin ‘kukavičluka’ i ‘nevjere’ nedostojne pravog staljinista. Mislilo se kako snaga volje sama po sebi može nadići sve što bi se birokratskom formalističkom oku pričinilo kao nepremostiva prepreka“.[iii]

Spomenuto razmatranje dovodi nas do promišljanja filozofskih poveznica između marksizma i transhumanizma. Transhumanisti neke aspekte ljudske prirode smatraju negativnim i teže njihovom odstranjenju, a dio njih takvu eliminaciju vide kao etičku dužnost prema budućim generacijama i smatraju da je moralno neodgovorno ne ublažiti patnju (ili čak smrt) što je više moguće. No, stati na tome značilo bi da je transhumanizam samo vrsta negativnog projekta. Transhumanisti ne traže samo ublažavanje uočenih ljudskih nedostataka, već također imaju za cilj i širenje ljudskih sposobnosti i kapaciteta te dostizanje novih razina postojanja koje ljudima trenutno nisu dostupne.  Sam termin ‘transhumanizam’ skovao je Julian Huxley 1951. godine za gledište prema kojem bi se ljudi trebali poboljšavati kroz znanost, tehnologiju i eugeniku, ali i kroz poboljšanje društvenog okruženja:

“Ljudska vrsta može, ako želi, nadići samu sebe — i to ne samo sporadično, pojedinac ovdje na jedan način, pojedinac tamo na drugi način, već u cijelosti, kao čovječanstvo. Trebamo ime za ovo novo vjerovanje. Možda transhumanizam može poslužiti: čovjek ostaje čovjek, ali nadilazi samog sebe, shvaćajući nove mogućnosti svoje ljudske prirode i za svoju ljudsku prirodu. “Vjerujem u transhumanizam”: kad bude dovoljno ljudi koji to uistinu mogu reći, ljudska vrsta će biti na pragu nove vrste postojanja, različite od naše kao što je naša od one pekinškog čovjeka.“[iv]

U svojoj srži, cilj je transhumanista proaktivno poboljšanje i usmjeravanje tijeka evolucije putem tehnike i znanosti. U širem smislu, ovo poboljšanje ne odnosi se samo na ljudsku rasu, već i na neljudska živa bića, umjetnu inteligenciju, modificirane forme života i druge vrste inteligencije do kojih bi tehnološki napredak eventualno doveo. Američki izumitelj i futurist Ray Kurzweil tako opisuje transhumanistički osjećaj ljudske suštine idućim riječima: „Suština biti ljudi nisu naša ograničenja – iako ih imamo mnogo – već naša sposobnost da ih prekoračimo“.[v] Dakle, ljudi su priroda koja takoreći izlazi iz sebe same i transformira se. Ukratko, čovjek je proces. I baš na ovom mjestu transhumanizam konvergira sa izrazito anti-esencijalističkom ontologijom kakvu iznosi Marx u svojim ranim radovima, a naročito Ekonomsko-filozofskim rukopisima, prema kojoj čovjek kao društvena i povijesna individua ne posjeduje trajnu i nepromjenjivu srž, već biva na stalnom putu transformacije, mijenjajući svijet koji ga potom mijenja zauzvrat.


[i] Krstić, Branimir (ur.), Marks, Engels, Lenjin – Čovek, priroda i ljudska naselja; Beogradski izdavačko-grafički zavod, Beograd, 1979.

[ii] Trocki, Lav, Književnost i revolucija (1924.) Izvor: https://www.marxists.org/archive/trotsky/1924/lit_revo/

[iii] Groys, Boris, The Total Art of Stalinism – Avant-Garde, Aesthetic Dictatorship and Beyond; VERSO BOOKS, 2011., str.60.

[iv] Huxley, Julian, New Bottles for New Wine. Chatto & Windus, London, 1957.

[v] Kurzweil, Ray, The Singularity Is Near: When Humans Transcend Biology, Viking Publisher, 2005., str.311.



Filip Pračić

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2021. godinu.

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na korištenje kolačića. Više informacija.

Da bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo prilikom pregledavanja stranica, te kako bi ona radila ispravno, ova stranica na vaše računalo sprema malu količinu informacija zvanih kolačići (cookies).

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na njihovu upotrebu.

Ako odlučite blokirati kolačiće i dalje ćete moći pregledavati stranicu, no neke njezine funkcionalnosti neće Vam biti dostupne.

Što su kolačići?

Kolačići su male tekstualne datoteke sastavljene od niza znakova spremljene na Vaše računalo od strane web stranica koja ste posjetili.

Kolačići omogućavaju stranici da prikaže informacije prilagođene Vašim potrebama. Oni obično spremaju Vaše postavke (session token) i postavke za web stranice. Nakon što ponovo posjetite istu web stranicu Internet preglednik šalje natrag kolačiće koji joj pripadaju.

Kolačići nam također omogućavaju da pratimo posjećenost i promet na našim web stranicama (pomoću Google Analytics i sličnih alata). Sve informacije koje na taj način kolačići prikupljaju se akumuliraju i anonimne su i ne dijele se s bilo kojim drugim subjektima.

Sve ove informacije mogu biti spremljene jedino ako Vi to omogućite – web stranice ne mogu dobiti pristup informacijama koji im Vi niste dali i ne mogu pristupiti drugim datotekama na Vašem računalu.

Close