TEKST

Transhumanizam i marksizam u Sovjetskom Savezu — III. dio

Kapitalistički način produkcije života i organizacije društva koristi rezultate pozitivne znanosti kako bi pokorio prirodu pretvarajući je u bogatstvo. Međutim, u takvoj postavci građanskog društva, čovjek je kao prirodno i povijesno biće kroz taj proces reduciran na otuđenog radnika, a njegov rad na robu koju proizvodi. I tako je bujanje kapitala obrnuto proporcionalno siromašenju čovjeka kao slobodnog bića i slabljenju njegovog svjesnog posredništva:

„Marx će pojam rada uzdići, do imanentnog metafizičkog bitka svijeta koji sam sebe stvara. U toj samoreprodukciji rada kao bitka, čovjek je lišen svoje biti – čovječnosti. On je samo moment čistog bitka koji u svom samoostvarenju ne proizvodi bića, jer je on sam svoj predmet i krajnja svrha stvaranja. Sve ostalo što egzistira su samo nedovršeni, u sebi nesmireni predmeti njegove samodjelatnosti bez esencijalnih svojstava. (…) Sam čovjek je poluproizvod – nedovršena stvar – koju treba neprestano poboljšavati u skladu sa zahtjevima produkcije kapitala.“ 1 To što je čovjek „sam svoj predmet i krajnja svrha stvaranja“ ne treba biti shvaćeno kao pesimistično oplakivanje neke izgubljene suštine, već se kritički moment sastoji u tome da je ova ontološka postavka ljudskog bića u kapitalizmu kooptirana u svrhe njegove vlastite reprodukcije, gdje transformacija čovjeka nije svjestan i slobodan čin već prinudna forma transhumanističkog nadilaženja gdje znanstveni rad utire put klizanja prema neljudskom.

Onkraj humanističkih razmišljanja stoji drugi pol kritike (onaj anti-humanizma), koji se, prema Rossi Braidotti, sastoji u raspetljavanju ljudskog posredništva kao univerzalne pozicije: „Drukčiji i oštriji odnosi moći isplivavaju, jednom kada se prethodno dominantan subjekt oslobodi svojih zabluda veličine i kada prestaje navodno biti u kontroli nad povijesnim procesom.“ 1 Anti-humanizam nastao je kao krik generacije filozofa danas poznatih pod krovnim nazivom ‘post-strukturalisti’. Ova post-komunistička generacija nastojala je izaći iz okrilja dijalektičkog razmišljanja opozicija i razviti treći put promišljanja ljudske subjektivnosti. Na njihovoj meti se tako našao i humanizam marksizma, točnije, njegovo arogantno inzistiranje na centralnoj ulozi čovjeka u povijesti. Nekoga bi mogla zaprepastiti ili začuditi sama ideja da je marksizam uopće u filozofskim terminima klasificiran kao ‘humanizam’, budući da je danas društveno obojan kao nehumana i nasilna ideologija. Braidotti na zanimljiv način objašnjava kako je marksizam zapravo normativno humanistički, ali metodološki anti-humanistički, u smislu njegove istančano anti-esencijalističke vizure:

Modernistička era naglašavala je moć tehnologije ne kao izolirani događaj, već ako krucijalni element u asemblažu industrijalizacije, koja je uključivala proizvedene predmete, novac, moć, društveni napredak, maštu i konstrukciju subjektivnosti. Kao kritička analiza ovog povijesnog trenutka, marksizam i njegov socijalistički humanizam naučili su nas kako je uistinu objektifikacija ponižavajuće iskustvo za ljude, utoliko što poriče njihovu punu čovječnost i zato može biti smatrana nehumanom na najosnovnijem društvenom nivou. Sam proces komodifikacije reducira čovjeka na status proizvedenog i zato profitno-orijentiranog tehnološki-potpomognut objekta. Ovaj uvid sačinjava humanističku srž marksizma. Podvezivanje ljudskih odnosa u mrežu novca-moći je za marksizam oblik nehumanosti i ključna društvena nepravda kapitalističkog načina proizvodnje. Ovaj normativni stav je tim više zapanjujuć jer je marksizam, iz metodološkog kuta, anti-humanistički teoretski pokret koji se borio protiv prirodnih esencija i razotkrivao naturalizaciju razlika kao strategiju moći. Marksistički društveni konstruktivizam bio je duboko anti-esencijalistička metodologija, koja je počivala na Hegelovoj filozofiji povijesti, koja je čvrsto vjerovala u tehnološki vođen ljudski napredak.“ 2

Marx je tvrdio kako je radna snaga jedina roba koja generira višak vrijednosti, a kapital – kao „pokretna kontradikcija“ – ovisi o istoj toj radnoj snazi za ostvarivanje viška vrijednosti, dok istovremeno neprestano teži zamjeni živog rada mašinskim. Oštećen građanskim ratom i u nedostatku naprednih tehnologija, novi komunistički režim u Rusiji bio je prisiljen oslanjati se na „živu“ radnu snagu. Razmak između devastirajuće stvarnosti i želje da se prisvoje i upregnu kapitalističke tehnologije kao sredstvo za stvaranje novog komunističkog društva u kontekstu tehnološki nazadne ruralne Rusije proizvelo je kontradikciju: sovjetski kult mašine imao je svoje podrijetlo kao ironični iskaz tehnološkog nedostatka, tako da se čak i brutalnost stroja može čitati kao element koji posjeduje utopijsku kvalitetu.

Primjer ove transhumanističke vizije očit je u poeziji Alekseja Gasteva – revolucionara i pionirskog teoretičara znanstvenog menadžiranja rada. Njegova poezija energično je slavila industrijalizaciju, najavljujući eru novog tipa čovjeka, modeliranog sveukupnom mehanizacijom svakodnevnog života. Prema riječima kazališnog redatelja i proroka biomehanike Vseveloda Meyerholda bilo je to vrijeme za stvaranje „novog čovjeka velike brzine“. Gastevljeve utopijske fantazije o mašinizmu i inženjeringu duša prisutne u njegovim pjesmama, a nakon Oktobarske revolucije dobile su zamah i poligon da budu provedene u praksi. Njegovi heroji bili su Frederick Taylor – sa svojim tehnikama znanstvenog menadžmenta, te Henry Ford – zbog stvaranje pokretnih traka za masovnu proizvodnju. Fuzija ovog dvojca postaje uzor za novi komunistički ustroj rada. Gastevljeva futuristička vizija bila je duboko antihumanistička: njegov cilj je bio unaprijediti radnika u formu svojevrsnog „ljudskog robota“, budući da je otvoreno smatrao strojeve superiornijim u odnosu na ljudska bića, tako da mehanizacija i automatizacija ljudskog bića predstavlja napredak čovječanstva. (Naravno, sama etimološka veza ruske riječi ‘rabotnik’ sa robot nije nimalo slučajna.)

Benjamin Noys, u svojoj izvanrednoj kritici akceleracionizma „Kobne Brzine“, napominje kako Gastovljeva vizija: „…nije zasnovana na mobilizaciji i brutalizaciji rada, kao ona koju nalazimo u korištenju robovskog rada pod staljinizmom. Daleko od toga da je stroj, životinja ili robot, Gastevljev je radnik aktivan, osjećajan i kreativan dio produktivnog procesa. U duhu Lenjinovih nadanja u proleterski tejlorizam, potpuna podređenost radnika radu ima za cilj osloboditi radnika da sanja na poslu i da pobjegne od stege rada što je prije moguće, u korist aktivnog života. Nespojivost Gastevljeve vizije sa staljinizmom uskoro će postati brutalno očigledna.“ 3

Noys sugerira da se komunistički tehno-optimistični zanos spram mašina može shvatiti kao pokušaj odgovora na kapitalističku dinamiku u kojoj se „živi“ (ljudski) rad istiskuje „mrtvim“ (mašinskim) radom. Prema Marxu, strojni rad u kapitalističkom društvu podređuje čovjeka mašini umjesto da je ona podređena njemu: tako se prvenstveno akceleracionizam tiče pokušaja izvrtanja ovisnost ljudskog rada o mašinskom radu. Komunistički akceleracionizam tako odgovara kiborškom fantazijom integracije čovjeka i stroja, drugim riječima, umjesto da bude sveden na puki dodatak stroja, radnik bi trebao biti taj koji kontrolira i usmjerava stroj, tako podređujući kapitalističku tehnologiju u komunističke svrhe. Nadalje, stroj će se koristiti kao kompenzacija za živi rad, ali ne u kapitalističkom obliku koji vodi do nezaposlenosti ili bijede kroz podčinjenost stroju. Povezivanje živog i mrtvog rada ne znači da mrtvi rad naprosto zamjenjuje živi, već da oni doživljavaju sintezu kroz koordinirani i zajednički rad.

Upravo bi ta sinteza trebala dovesti do ostvarenja vizije svestranog emancipiranog čovjeka koji razvija svoje kapacitete tako što (da parafraziram) ujutro lovi, popodne ribari, a navečer kritizira, bez da ikada postane lovac, ribar ili kritičar. Ironično, ova Marxova bukolička vizija trebala bi biti realizirana upravo kroz ishode temeljite industrijalizacije i pribjegavanja mašinama u svrhu regulacije i minimiziranja ljudskog rada. U takvoj viziji, tehnike učinkovitosti radnog mjesta Fredrika Taylora dovest će do fourierističke vizije emancipiranog rada i slobodnog vremena ili, kako kaže Noys šaljivo parafrazirajući Lenjinovu već spomenutu formulu: „Komunizam = Taylor + Fourier“. Rezultat takvog razmišljanja bio je u najmanju ruku tragičan, a ironično se ispostavilo kako sovjetski sistem nije bio sustav koji živu radnu snagu štedi, već upravo sustav koji ju gomila. Stvaranje „živih strojeva“ tako predstavlja san o prekidu postojećih odnosa proizvodnje i akceleraciju preko granica kapitala: krajnji test komunizma da nadvlada i prestigne kapitalizam. Ovaj san „inženjera ljudske duše“ ubrzo je postao noćna mora koja je pobrala najgore od oba svijeta: usvajanje dehumanizirajućih kapitalističkih tehnika menadžmenta i njihove implementacije u diktatorskom, autoritativnom obliku.

Da ukratko rekapituliramo, Marxova ideja da „čovjek proizvodi čovjeka“ ne odnosi se tek na biološku reprodukciju, već na činjenicu da ljudi stvaraju svijet u kojem svaki predmet ima izvjesnu količinu ljudske uključenosti. U svakom trenutku način na koji ljudi poimaju sebe proizvod je društvenih i materijalnih uvjeta koje su postavile prethodne generacije ljudi. Ljudska „bit” je, dakle, povijesni fenomen, što ne znači da ljudima nedostaje prava „suštinska“ priroda. To što je priroda ljudske prirode povijesna i društvena nije isto što i reći da ona ne postoji: ona jednostavno ne postoji u smislu bezvremenske protežne supstance. Suština čovjeka se s vremenom mijenja jer nije nekakva statična forma. Ona je, prije, samo-transformacijska funkcija ili proces u vječnom razvoju i odmotavanju. Drugim riječima, čovjek je životinjski organizam čija je priroda promijeniti vlastitu prirodu, baš kako drži transhumanizam. Za marksizam – podjednako kao i za transhumanizam – upravo je zato nezamisliva točka povijesti u kojoj ćemo reći: dosta, ljudska je esencija sada u potpunosti ostvarena! Takvo bi fiksiranje lišilo ljudsko biće njegovog ključnog atributa: moći samoostvarenja i razvoja. Nemoguće je postaviti idealan završetak priče o ljudskoj povijesti jer bi to ograničilo slobodu čovjeka i samu prirodu našeg samoodređenja.

Iako su sličnosti značajne, upečatljiva razlika između ove dvije filozofije svodi se na pitanje društvenosti. Naime, većina transhumanističkih mislioca stavlja premali naglasak na društvenu prirodu čovjeka – i upravo ovdje bi transhumanisti trebali posuditi pokoju poantu od Marxa. Čini se da većina transhumanista smatra transformaciju čovjeka procesom koji prolaze atomizirani pojedinci od kojih svaki postoji u nekoj vrsti izoliranog mjehura, u najboljem slučaju tek u labavom suodnosu s drugima. Za većinu se znanstveno-tehnoloških transhumanista transformacija sebstva, pretpostavlja kao sebična transformacija od sebe i za sebe. Jasno je da takvim vizijama često izostaju bitne ekonomsko-političke komponente i nužna sistemska kritika: Tko bira smjer transformacije? Tko su arbitri, a tko objekti tih procesa? Tko ih plaća i tko će si ih moći priuštiti? Predstavlja li transhumanističko samonadilaženje svjestan, dobrovoljan proces ili okrutnu nuždu potaknutu prinudnom asimilacijom čovjeka tržištu rada?

Materijalni uvjeti u obliku mašina i tehnoloških aparata zasigurno su bitan aspekt transhumanističke revolucije. Međutim, čini se kako materijalni aspekti društvenih struktura obično ne uzimaju u obzir ono političko, osim ispraznih tvrdnji koje gravitiraju oko naivne ideje „slobode” liberalne demokracije. Oni se, dakle, ne dotiču društvenih hijerarhija koje su u osnovi trenutnog kapitalističkog poretka. Ukratko, transhumanisti trebaju uzeti u obzir činjenicu da, iako tehnologija evidentno restrukturira društvo, same strukture društva također povratno utječu na primjenu tehnologija. Ako je konačni cilj transhumanizma procvat čovječanstva, a ne tek nekog pojedinačnog (imućnog) čovjeka, trenutni socio-ekonomski odnosi ne mogu biti stavljeni u zagrade. Društvo je skup individua, točnije – „društvenih individua“ (Marxovim rječnikom). Društvo nije i ne može glumiti neutralan prostor u kojem će tehnološki razvoj donijeti pozitivne promjene ljudskog stanja samo od sebe, a transformacija pojedinca ne može se odvojiti od transformacije društva u cjelini. Tako marksizam suštinski počiva na transhumanističkoj ontologiji u svojem inzistiranju na „stvaranju novog socijalističkog čovjeka“, međutim, transhumanizam nipošto nije marksistički niti je nužno političke prirode uopće.

Ukratko, izgleda kako puki znanstveno-tehnološki transhumanizam promašuje odgovoriti na pitanje svih pitanja politike – onog koje se tiče produkcije subjekta – tj. pitanja koje se tiče toga kakvi ljudi želimo biti. Imajući u vidu navedene propuste, kontradikcije i izuzetne tragedije sovjetskog eksperimenta, ne bismo trebali jednostavno odbaciti marksističke teze o generičkom biću i njihov metodološki tranhumanizam, već ga kritički preispitati i pronaći njegovo mjesto u 21. stoljeću i aktualnom kasnom digitalnom kapitalizmu. Baš danas, drugim riječima, kada je naše biće tehnologizirano više nego ikad, kada možda više nismo toliko prikovani za tvorničke mašine, već naše okove nosimo sa sobom – u vidu prijenosnih računala i pametnih telefona. TRANSMARX je poziv na duboko propitivanje prirode, tehnologije i prirode tehnologije. Poziv na politizaciju tehnologije i utiranje puta tehno-optimističnoj ljevici koja kategorički ne odbacuje ideju tehnološkog razvoja, već nastoji vidjeti svijet u apstraktno-materijalnim terminima. Jedino si takva ljevica pred sebe može postaviti pozitivan projekt zamišljanja alternativne post-kapitalističke budućnosti, putem onog već spomenutog Gramschijevog upita: „što čovjek može postati?“

1 Braidotti, Rossi: The Posthuman, Polity Press, Cambridge, UK, 2013., str.23.

2 Ibid, str.106.

3 Noys, Benjamin: Malign Velocities – Accelerationism and Capitalism; ZERO BOOKS, Winchester, UK, 2014., str.30

Filip Pračić

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2021. godinu.

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na korištenje kolačića. Više informacija.

Da bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo prilikom pregledavanja stranica, te kako bi ona radila ispravno, ova stranica na vaše računalo sprema malu količinu informacija zvanih kolačići (cookies).

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na njihovu upotrebu.

Ako odlučite blokirati kolačiće i dalje ćete moći pregledavati stranicu, no neke njezine funkcionalnosti neće Vam biti dostupne.

Što su kolačići?

Kolačići su male tekstualne datoteke sastavljene od niza znakova spremljene na Vaše računalo od strane web stranica koja ste posjetili.

Kolačići omogućavaju stranici da prikaže informacije prilagođene Vašim potrebama. Oni obično spremaju Vaše postavke (session token) i postavke za web stranice. Nakon što ponovo posjetite istu web stranicu Internet preglednik šalje natrag kolačiće koji joj pripadaju.

Kolačići nam također omogućavaju da pratimo posjećenost i promet na našim web stranicama (pomoću Google Analytics i sličnih alata). Sve informacije koje na taj način kolačići prikupljaju se akumuliraju i anonimne su i ne dijele se s bilo kojim drugim subjektima.

Sve ove informacije mogu biti spremljene jedino ako Vi to omogućite – web stranice ne mogu dobiti pristup informacijama koji im Vi niste dali i ne mogu pristupiti drugim datotekama na Vašem računalu.

Close