TEKST

Jugoslavenski novi val — I. dio

Ovo je prvi dio dužeg teksta u kojem ću analizirati značaj jugoslavenske novovalne glazbene scene i društveno-povijesnog konteksta koji je okružuje, sagledavajući način na koji je ona reprezentirana na stranicama Poleta, službenog tjednika Saveza socijalističke omladine Hrvatske, i rock časopisa Džuboks, koji je izlazio u Beogradu. Ono što Polet čini jedinstvenim jest to što je svojim pristupom, stilom i sadržajem podsjećao na subverzivni underground fanzin, ali ga je, zapravo, financirao i kontrolirao strogi komunistički režim. To je, prema mojim sadašnjim saznanjima, globalno bez premca. Džuboks je pak bio prvi rock časopis u nekoj socijalističkoj zemlji.

POLET - hrvatski polumjesečni slikovni časopis, god. I ...
Izvor: superknjizara.hr

Analizirala sam brojeve Poleta i Džuboksa od 1980. do 1985. jer je to vrijeme kada je objavljen gotovo svaki značajni jugoslavenski novovalni album. Pojam ‘novi val’ koristim u širem smislu, ne podrazumijevajući toliko jedan jedinstven žanr, već scenu koja obuhvaća punk, post-punk kao i (strogo govoreći) novovalni žanr. Uvriježeno mišljenje kaže da je scena dosegla vrhunac oko 1980. godine, a zatim je počela opadati, ali po mom mišljenju, velika većina najboljih albuma objavljena je nakon ‘zlatnog doba’.

Ispitivanjem sadržaja dvaju časopisa, fokusirajući se prvenstveno na intervjue s članovima benda, kao i na sekundarnu literaturu, analizirat ću načine na koje je jugoslavenska omladina prisvajala zapadnjačke glazbene stilove kako bi artikulirala lokalne brige, govorila o lokalnim snovima, željama i potrebama . Ispitat ću povećanu vidljivost jugoslavenske omladinske kulture i analizirati složene pregovore između vladajuće ideologije nametnute odozgo i neslužbenih popularnih ideja i praksi koje izviru ‘odozdo’. Naglašavajući živost lokalne glazbene scene i kulture oko nje, kao i liberalni, progresivni etos Džuboksa i Poleta, pokušat ću osporiti stereotipni pogled na komunistička društva kao kulturno stagnirajuća, izolirana, zatvorena za vanjske utjecaje i nesposobne proizvesti išta zanimljivo u kulturi osim propagande. Jugoslavija osamdesetih bila je u mnogočemu antiteza ovom stereotipnom prikazu. Kako Todorova primjećuje, nije postojala jedinstvena praksa ili ideja komunizma/socijalizma; komunističko iskustvo bilo je raznoliko.

Moja fascinacija glazbom Jugoslavije osamdesetih proizlazi iz neizlječive nostalgije koju osjećam za tim vremenom i mjestom. Ta nostalgija, koju dijelim s mnogim mojim prijateljima, nostalgija je prve generacije Hrvata bez osobnih sjećanja na Jugoslaviju, nostalgija za onim što nikada nije doživljeno. Nostalgija nije za autokratskim režimom, već za aktivnostima običnih ljudi koji su nastali uz, a često i usprkos, službenoj propagandi. Nostalgija je i za zajedničkim (multi)kulturnim prostorom, kojim nisu dominirale tržišne sile i koji nije bio podijeljen po etničkim linijama, u kojem su se razmjenjivale ideje i stvarale veze, kojeg je režim omogućio, ali čiji stvarni sadržaj nije mogao predvidjeti i kontrolirati. Jedna od najtragičnijih posljedica rušenja komunizma bila je nestanak ovog prostora.

Opisat ću prvi kontakt bendova s ​​punkom, reakcije i recepciju bendova u medijima kao i reakcije bendova jedni na druge, načine na koje je zagrebačka novovalna scena djelomično bila projekt kojeg je osmislio Polet, novi val kao erupciju urbane svijesti jugoslavenske omladine, novi val kao ‘glokalni’ fenomen, ulogu i kritiku službene komunističke omladinske organizacije, jugo-rock kao katalizator društvene kritike, međuigre i pregovaranja ‘iznad’ i ‘ispod’, zajednički multikulturalni prostor kao okruženje scene, analizu supkultura, kao i scene u ostatku istočne Europe.

Yurchak (2005) opisuje strategije koje su ljudi u SSSR-u osmislili kako bi se nosili sa životom u komunizmu – ne toliko odupiranje državnoj moći, koliko evaziju, ignoriranje i/ili izbjegavanje i izdvajanje značajnih društvenih prostora od nje; reinterpretiranje, odbijanje i prekoračenje određenih normi; tumačenje socijalističkih vrijednosti na načine koje nije diktirala država. Kasnosovjetska neslužbena kultura, umjesto da se pozicionirala u otvorenoj opoziciji režimu i službenim strukturama, postojala je ‘vnye’ – unutar njih, ali u vječnom, apolitičnom ‘negdje drugdje’, nominalno sudjelujući u konvencionalnim ritualima i praksama, dok je u isto vrijeme živjela izvan ovih konvencija. Neslužbeni diskursi u kasnom socijalizmu temeljili su se na pokušajima ispunjenja i ‘normalnog’ života unatoč ugnjetavanju. Ispitat ću u kojoj se mjeri Yurchakov model može koristiti za analizu jugoslavenskog konteksta.

Stuart Hall i drugi teoretičari povezani s Centrom za suvremene kulturne studije (CCCS) Sveučilišta u Birminghamu postavljaju kulturu mladih u dijalektiku između ‘hegemonijske’ dominantne kulture i podređene radničke ‘roditeljske kulture’, kojoj mladi pripadaju. Ova dijalektika se sastoji od otpora i inkorporacije. Ranije postojeći kulturni obrasci tvore povijesni rezervoar – polje mogućnosti – koje će različite skupine razvijati i transformirati. Podređene kulture neće uvijek biti u otvorenom sukobu s dominantnom kulturom. Mogu koegzistirati , pregovarati s njom. Hall i suradnici ne vide potrošače kao ljude ispranog mozga (u potpunoj suprotnosti s Adornovim gledištima, koji ih je smatrao konformistima, izmanipuliranim masama) i ukazuju na načine na koje se potrošački predmeti i roba (kao što su moda i glazba) mogu prisvojiti i koristiti u oblicima otpora hegemonijskom poretku. Supkulture su kolektivna, ‘čarobna rješenja’ određenih problema, poput klasnih proturječnosti. Supkulture izražavaju i simbolički rješavaju klasne proturječnosti koje ostaju zamagljene ili nerazriješene u matičnoj kulturi. Ispitat ću može li se ova vrsta klasne analize kulture mladih primijeniti na jugoslavenski kontekst. Osvrnut ću se i na Perasovićevu analizu najistaknutijih jugoslavenskih omladinskih subkultura – hašomane (jugoslavenska varijanta hipija), šminkere, pankere i darkere, i analizirati kako su životni stilovi ovih supkultura bili predstavljeni na stranicama Džuboksa i Poleta. Slijedeći Johna Storeyja, popularnu kulturu shvaćam ne kao kulturu nametnutu odozgo, kako je opisuju teoretičari masovne kulture, niti kao izranjajuću odozdo, spontanu opozicionu kulturu potlačenih, već kao teren međuigre i pregovaranja između ova dva ekstrema, koji uključuje i otpor i inkorporaciju, ‘komercijal(izira)no’ i ‘autentično’, strukturu i djelovanje.

U svojoj knjizi o Poletu, Polet – Igraonica za Odrasle (2015.), Željko Krušelj se ponajviše bavi zakulisnom, unutarnjom politikom novina i načinima na koje ga je kontrolirala socijalistička omladinska liga. Nastojat ću ne zanemariti potpuno ovaj aspekt priče, ali će moj fokus biti negdje drugdje. U jesen 1978. Poletovi novi urednici radikalno mijenjaju raniji koncept lista, želeći postati ‘pravi i autentični glas mladih’. Tijekom 80-ih, časopis je iznosio plan liberalizacije; bio je na prvim linijama borbe za ženska i LGBT prava, osporavao seksualne tabue, naveliko i sa simpatijama pisao o problemima delinkvenata i ovisnika, kritizirao birokraciju i sistem, ismijavao vlast. Polet je napravio styling i snimio fotografije anonimnih punkera, i tako su rođene prve zvijezde hrvatske punk scene. Neki veliki bendovi bili su djelomično projekti koje je osmislio Polet. Na neki način, zagrebačka novovalna scena bila je Poletova zamisao. Tijekom osamdesetih Polet je nosio i promicao uglavnom nevidljivu liberalizaciju društvenih vrijednosti za koje se u samostalnoj Hrvatskoj trebalo desetljećima ponovno boriti. Polet nikada nije objavio eksplicitne antirežimske članke. No, gotovo svaka analiza, komentar i intervju su implicirali da sustav ne funkcionira, da postaje sve rigidniji, da sputava kreativnost i da su promjene nužne. Polet je stvorio svojevrsnu urbanu mitologiju od rocka, književnosti, filma, kazališta, sporta, aktivnosti u kafićima i omladinskim klubovima, na marginama društva.

U usporedbi sa sovjetskim blokom, Jugoslavija je nudila znatno više slobode izražavanja, tiska, više prostora i tolerancije prema neortodoksnim političkim mišljenjima. Knjige Rocking the State Sabrine Ramet, Youth and Rock in the Soviet Bloc Williama Jay Rischai Rock around the Bloc Timothyja Rybacka analiziraju glazbene scene u istočnoj Europi. Jugoslavija je bila najliberalnija od komunističkih zemalja po pitanju rock glazbe, posebno u usporedbi sa Sovjetskim Savezom koji je prije Gorbačova imao službenu anti-rock politiku, DDR, gdje je punk bio ilegalan do kraja osamdesetih, i Čehoslovačkom, gdje su rock glazbenici koji su htjeli profesionalno nastupati morali položiti pismeni ispit iz marksizma-lenjinizma, a borba protiv punka bila je prioritet tajne policije. Međutim, neki drugi režimi, posebice poljski i mađarski, povremeno su pokazivali toleranciju, a ne samo represiju i cenzuru. U Poljskoj je sigurnosna služba zaključila da punkeri nisu bili uključeni u eksplicitnu političku aktivnost i bili su u određenoj mjeri tolerirani.

Frances Pine tvrdi da kada ljudi evociraju ‘bolju’ socijalističku prošlost, to je, više nego nostalgija, prizivanje prošlosti kako bi se kritizirala sadašnjost; oni ne da poriču negativne aspekte, već se odlučuju usredotočiti na druge – ekonomsku sigurnost, univerzalnu zdravstvenu zaštitu, besplatno obrazovanje. Po Boyerovu mišljenju, postsocijalistička nostalgija se ne tumači kao želja za povratkom državnom socijalizmu kao takvom. Shvaća se kao želja da se povrati ono što je život bio u to vrijeme, bezazlen, euforičan, siguran… Svetlana Boym tvrdi da postkomunistička nostalgija pruža korektiv službenom sjećanju. Označava pokušaj povratka one povijesti koja se nalazi u sjećanjima ljudi, a ne u službenim zapisima ili udžbenicima. Boym identificira glazbu kao jedan od mogućih nostalgičnih trigera.

Koliko su novinari Džuboksa i Poleta te novovalni glazbenici bili kritični prema dominantnoj ideologiji i kakvu su kritiku postavljali? Koliko su se glazbenici u intervjuima osjećali slobodnima kritizirati mentalitet, birokraciju, ‘sustav’, režim? Postavlja se i pitanje zašto su se tolerirali i/ili podržavali Dzuboks i Polet i glazbena scena i što nam ta tolerancija/podrška govori o režimu. Slijedeći Yurchaka, pitat ću se kakve su strategije osmislili novinari i rock glazbenici da se nose sa životom u komunizmu. Također ću ispitati složeno pregovaranje između službene ideologije i spontanih praksi koje izranjaju odozdo. Sveobuhvatno pitanje koje sam stalno imala na umu tijekom istraživanja bilo je: kakav je to točno bio društveno-povijesni kontekst u kojem je toliko snažna, bogata glazbena scena uspjela procvjetati? Ne fokusiram se na samu glazbu, svjesno se držim prilično daleko od glazbene teorije i glazbene kritike. Umjesto toga, moj fokus je na društveno-povijesnom kontekstu.

Moja početna ideja bila je intervjuirati bivše članove benda i fanove novog vala koji su bili u blizini, na rubu ili usred scene ranih osamdesetih. Međutim, zbog situacije s covid-om, kao i logističkih problema putovanja i nedovoljnog iskustva u vođenju intervjua, odlučila sam analizirati sadržaj časopisa. Odustajanje od metode intervjua otežalo je utvrđivanje u kojoj su mjeri Polet i Džuboks doista bili autentični glasovi mladih, koji su izražavali stvarne brige i dokumentirali život kakav se zapravo živio; odgovara li reprezentiranje mladih na stranicama časopisa stvarnoj situaciji na terenu ili je na djelu određena razina distorzije. Iz tog razloga moj fokus tijekom čitanja arhiva časopisa bio je prvenstveno na intervjuima s bendovima, koji su predstavljali scenu iz prve ruke, a sekundarnim izvorima posvetila sam isto toliko prostora kao i člancima iz časopisa, opet se fokusirajući na intervjue. Starim brojevima Poleta dobila sam pristup u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu, a Društvo ljubitelja popularne kulture iz Beograda ljubazno mi je dalo pristup digitalnom arhivu Džuboksa koji više nije javno dostupan.

Prvi broj Poleta izašao je 1953. godine. Službeni opis časopisa u to vrijeme bio je „srednjoškolski časopis za književnost, znanost i umjetnost“. Posljednji broj Poleta izašao je 1990. godine. Časopis je omogućio obuku budućih hrvatskih medijskih kadrova; mnogi novinari koji su započeli karijeru u Poletu kasnije su pokrenuli niz značajnih medijskih projekata u neovisnoj Hrvatskoj. Džuboks je 1966. pokrenula beogradska izdavačka kuća Duga i bio je prvi časopis u SFR Jugoslaviji posvećen rock glazbi, kao i prvi rock časopis u nekoj socijalističkoj državi. Pregledavajući stranice Džuboksa, vrlo je teško pronaći bilo kakvu naznaku da je objavljen u socijalističkoj zemlji. Gotovo da nije bilo ideoloških izjava. Nije bilo veličanja Tita niti spominjanja Komunističke partije. Prozapadna uređivačka politika Džuboksa vidljiva je na gotovo svakoj stranici. Od samih početaka vodili su popise glazbenih hitova, koji se sastoje od top lista iz SAD-a, Velike Britanije, Francuske i Italije. Kasnije su Džuboksove top liste pokrivale i druge zemlje, ali značajno je da časopis nikada nije objavio nijednu listu iz istočnoeuropskih zemalja! Dva su časopisa po mnogočemu bila srodna i novinari su se takvima i prepoznali; s entuzijazmom su spominjali i promovirali jedne druge u člancima. Džuboksov članak iz 1980. tako Polet opisuje kao ‘fenomenalnog’, a njihov odnos kao ‘bratski’.

Savez socijalističke omladine, koji je izdavao Polet, bila je stranački kontrolirana organizacija čija je službena ‘misija’ bila njegovati lojalnost mladih i služiti kao poligon za političke karijeriste. Umjesto širenja uobičajenih partijskih dogmi, jugoslavenski omladinski tisak – ne samo Polet, nego i riječki Val i slovenska Mladina – na kraju ih je podrivao. Omladinski tisak otkrivao je gdje su granice kritičkog novinarstva i političke satire u vrijeme kada su “odrasli” mediji bili oprezniji.

Jugoton i EMI potpisali su ugovor u siječnju 1967. godine. Džuboks će od svog desetog broja na poklon priložiti folio ploču. Dok su mladi ljudi u SSSR-u dijelili rock glazbu na kopiranim samizdat diskovima, jugoslavenska omladina imala je pristup folio pločama s hitovima iz cijelog svijeta u kioscima, čak i u najudaljenijim krajevima zemlje.

Etos jugoslavenske omladinske generacije osamdesetih vuče korijene iz studentskog pokreta s kraja šezdesetih i početka sedamdesetih, koji je kritizirao partijsku elitu zbog neučinkovitosti u provođenju socijalističke revolucije. Prema mišljenju ovih studentskih aktivista, bilo je premalo samoupravljanja, egalitarizma i međunarodne solidarnosti – sve je to bilo uglavnom nominalno, a ne stvarno postojeće. Njihovi glavni zahtjevi bili su debirokratizacija i dedogmatizacija. Aktivizam novovalne generacije može se promatrati kao manje eksplicitno politički nastavak borbe i ideala generacije ’68.

Jugoslavenski novi val i punk smatraju se erom koja je imala dalekosežnije posljedice od onih ograničenih na glazbene inovacije. Ninoslava Vićentić novi val opisuje kao razdoblje između dva vremena i dvije kulture, a Ines Prica kao anticipaciju krize. Novi val kao pojam uzdignut je od krovnog pojma s užim glazbenim konotacijama do krovnog pojma sa širim društveno-umjetničkim konotacijama, što ga implicira u širi umjetnički spektar. Uz novi val i u međusobnom prožimanju utjecaja, dogodile su se revolucionarne promjene u omladinskim i studentskim medijima, u kazalištu, poeziji, fotografiji, stripu, videoprodukciji.

Kugla glumište je bilo eksperimentalno kazalište u Zagrebu koje su, čini se, svi koji su se bavili novim valom posjetili barem jednom. Svi iz glumačke ekipe također su bili redatelji; eksperimentirali su s multimedijom, tematiziranjem društvenih problema, priređujući predstave na javnim prostorima kao što su livade ispred zgrada. To je možda prvi put u Jugoslaviji da je uspješna umjetnička ideja ostvarena izvan institucionalnih okvira.

Dora Pavković

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2021. godinu.

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na korištenje kolačića. Više informacija.

Da bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo prilikom pregledavanja stranica, te kako bi ona radila ispravno, ova stranica na vaše računalo sprema malu količinu informacija zvanih kolačići (cookies).

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na njihovu upotrebu.

Ako odlučite blokirati kolačiće i dalje ćete moći pregledavati stranicu, no neke njezine funkcionalnosti neće Vam biti dostupne.

Što su kolačići?

Kolačići su male tekstualne datoteke sastavljene od niza znakova spremljene na Vaše računalo od strane web stranica koja ste posjetili.

Kolačići omogućavaju stranici da prikaže informacije prilagođene Vašim potrebama. Oni obično spremaju Vaše postavke (session token) i postavke za web stranice. Nakon što ponovo posjetite istu web stranicu Internet preglednik šalje natrag kolačiće koji joj pripadaju.

Kolačići nam također omogućavaju da pratimo posjećenost i promet na našim web stranicama (pomoću Google Analytics i sličnih alata). Sve informacije koje na taj način kolačići prikupljaju se akumuliraju i anonimne su i ne dijele se s bilo kojim drugim subjektima.

Sve ove informacije mogu biti spremljene jedino ako Vi to omogućite – web stranice ne mogu dobiti pristup informacijama koji im Vi niste dali i ne mogu pristupiti drugim datotekama na Vašem računalu.

Close