TEKST

Mrkomir I. – serija od koje se osjećate dobro, makar serija stvarno nije dobra

Teško mi je opisati vam koliko sam se nabrijao na ovu seriju kad sam prvi put na HRT-u vidio najavu za nju.
Humoristična povijesna serija o srednjevjekovnom hrvatskom knezu – atipični amalgam napravljen u nekom alkemičarskom medijskom laboratoriju baš po mom ukusu.
Ali nedostajao je jedan sastojak – kvalitetan scenarij.

Znam da je ovo možda otkrivanje tople vode, ali moram reći – hrvatska kinematografija pati od loše scenaristike.
To je nešto na što smo svi navikli, i znamo se nositi s time.
Neki od nas tako da to prihvate – znamo da se gledajući hrvatske drame nećemo uživljavati, a da se na komedije nećemo smijati.
A neki biraju strategiju izbjegavanja – na opće čuđenje Hrvatskog audiovizualnog centra i povezane ekipe – i jednostavno ne gledaju domaće filmove.
Čini mi se da je druga skupina brojnija, i zaslužna za redovito prazne kino dvorane na projekcijama hrvatskih filmova (čast iznimkama poput zagrebačkog ekvinocija, najgledanijeg hrvatskog filma 2020.)

Zašto?
Ja kao skoro potpuni nepoznavatelj dramske scene u Hrvatskoj, tvrdim da je krivnja najviše na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu koja svojom nastavom režije, dramaturgije, i više manje svega, samo reproducira zastarjele i depresivne smjerove stvaranja koji su nekreativni, dosadni, i isišu dušu iz čovjeka. Samo pogledajte tko predaje tamo (čast iznimkama), i čekirajte filmografiju tih ljudi. Pametnom dosta. Osim ako niste zagriženi obožavatelji rumunjskog novog vala.
Ali hej, možemo li kriviti profesore na akademiji za to što podučavaju studente da pišu i snimaju negledljive depresivne litanije?
Ta depresivnost je samo posljedica sveopćeg Panonskog patosa koji prožima ove krajeve već stoljećima, zar ne?
No Panonski patos  je iznjedrio fantastičnih depresivnih umjetničkih djela – od međimurske pentatonike, preko Breze, do opusa Zvonka Bogdana.
Možda je opravdanje za depresivnost, ali ne i za nekreativnost. This one’s on you, ADU.

Ali, stanimo na sekundu.
Zaboravio sam nešto.
Započeo sam tekst u stilu: „Mrkomiru fali dobar scenarij.“ – ali Mrkomiru (spoiler alert: kao i, opet, većini hrvatskih filmova) također fali i dobre glume.
Zašto?
Ja bih opet rekao ADU. Plus to kaj ti isti glumci podučavani u okoštaloj dosadnoj tradiciji onda još na studiju odu glumiti u strašne hrvatske telenovele, i time dodatno udese svoju glumu.
Ali ne možeš ih kriviti, kapitalizam, prekarijat, i tako dalje – moraju ljudi od nečega živjeti.
Ali za ADU opet nema opravdanja.

Dragi čitatelji, moje isprike.
Hajmo mi o Mrkomiru.

Ovu vrlo frišku seriju, koju možda previše kritiziram s obzirom na to su zasad izašle samo dvije epizode, kao scenaristi potpisuju Snježana Tribuson, Branko Ružić, Tonči Kožul, Zoran Lazić i Ognjen Sviličić.
Redatelji, kako koje epizode, su Snježana Tribuson, Igor Šeregi i Aldo Tardozzi.

Naslovnu ulogu tumači legendarni Goran Navojec, kojeg nakon Dnevnika malog Perice ponovno gledamo kao Dalmatinca. Ecija mu Ojdanić glumi ženu, a kćerku Marušu i sina Krivomira glume Mirna Mihelčić i Paško Vukasović.
Ozren Grabarić igra kneževog savjetnika, i sivu eminenciju dvora, Slavomira, a dvorski kapelan je Roko Sikavica.
Još je mnogo drugih likova, koje tumače mnogi glumci. Ansambl je popriličan.
Kao što je i scenografija.
I kostimografija.
I tu se vraćam na kritiku s početka.

Ovo je fantastična ideja, bogat set, lijepe scenografije, raskošne kostimografije.
I zbog toga (ne)kvaliteta scenarija (i djelomično shodno tome, glume) dodatno boli.

U prvoj epizodi gledamo pučku pobunu uslijed nestašice hrane, a druga je epizoda božićna.
Fantastične postavke.

Ali zašto glumci govore kao Krležini likovi na sniženju?

Zašto nas fore mole da im se smijemo samo zato što su tu?
Ali baš ih i nema, stvarno.
Serija narativno i dijaloški nije smiješna.

Zašto je jedan od najsmješnijih momenata taj da se Krivomirova djevojka zove Guzoslava jer ima veliku pozadinu? (To je dosta dobro, neću lagati.)

Zašto tako puno kadrova traje taman malo previše?

Zašto Goran Navojec govori ikavicom zbog čega mu gluma pati? (Makar je i dalje možda najbolji u seriji.)

Glupo mi je da vam prepričavam kaj se dešava, skoknite do HRTi-ja pa prosudite sami.

No, zašto sam u naslovu rekao da se uz ovu seriju osjećate dobro?
Ne znam. Vesela je. Možda ne smiješna, možda ne dobra, ali šašava. Podsjeća me na najbolji hrvatski božićni film „Sve Najbolje“, Snježane Tribuson.
Beskrajno simpatičan, divan, i čini da se osjećaš toplo oko srca. Uz sve rupe i omaške scenarija i glume.
Zna Snježana kako izvući film.
Ali, zašto samo ne napravi film koji je dobar po PS-u?
Možda je u tome tajna.

Mrkomir I. je iznimno goofy, ima to nešto, i makar nisam mogao vjerovati koliko je scenarij bezvezan, pogledao sam obje epizode dvaput, i jedva čekam iduće epizode.

Svaka preporuka.

Jan Težak

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2021. godinu.