TEKST

Sekularizam u Skandinaviji

U ovom tekstu istražit ću temu sekularizma u Skandinaviji, prvenstveno Danskoj i Švedskoj. Svoju analizu temeljit ću na knjizi Društvo bez Boga: što nam najmanje religiozne nacije mogu reći o zadovoljstvu Phila Zuckermana, kao i na članku Richarda F. Tomassona „Kako je Švedska postala tako sekularna“.

Izvor: pixabay.com

U središtu Zuckermanove analize sekularizma u Danskoj i Švedskoj su koncepti “benigne ravnodušnosti” i “pripadanja bez vjerovanja”. Velika većina stanovništva ovih zemalja je benigno ravnodušna prema vjeri u smislu da religija nije tema. Općenito su nereligiozni, ali ne i antireligiozni; nezainteresirani su i ne razmišljaju puno o religiji – nisu “anti”. Skandinavski kršćani, poput mnogih suvremenih Židova, sudjeluju u vjerskim praksama i ritualima (krštenje, krizme, himne, zborovi, vjerski praznici) a da zapravo ne vjeruju u doslovna učenja i temeljni teološki sadržaj svoje religije. Ovo je svojevrsna „kulturna religija“, u kojoj se ljudi identificiraju s povijesnim religijskim tradicijama, te cijene i sudjeluju u vjerskim praksama, ritualima i tradicijama, a da istinski ne vjeruju u njihov sadržaj. Utjecaj luteranizma na švedsko društvo ostaje snažan. Mnoga švedska djeca pohađaju kampove koje organizira crkva, a uobičajeno je vidjeti školarce koji traže uskršnja jaja i vješaju božićne ukrase u svojim učionicama. Američki sociolog Nicholas Demerath objašnjava, koristeći koncept kulturne religije, da čak i u snažno sekularnom društvu kao što je Švedska, ostaje nostalgija ili naklonost prema religiji i privrženost „dalekom zajedničkom sjećanju“.

Aktivni ateizam manje je rasprostranjen od aktivne pobožnosti u suvremenoj Švedskoj. Najčešći opći stav većine Šveđana prema organiziranoj religiji je ravnodušnost u kombinaciji s nejasnim dojmom da se Crkva obično zalaže za pozitivne vrijednosti .

Po Zuckermanovom mišljenju, samo u slobodnim, demokratskim nacijama, a ne u onima u kojima je ateizam nametnut odozgo, od strane režima, može se pronaći religija koja je uistinu, istinski i provjerljivo slaba. Tek u ovakvim tipovima društava, ako ljudi izgube vjeru u Boga, prestanu pohađati crkvu i moliti, možemo pretpostaviti da je sekularizacija organski proces.

Kako to da je SAD neusporedivo religioznije društvo od Danske i Švedske unatoč činjenici da SAD nema državnu crkvu, a Danska, a donedavno i Švedska, je ima? U američkom kontekstu, gdje postoji mnogo različitih religija koje nisu subvencionirane od strane države, dolazi do natjecanja na “slobodnom tržištu” crkava i religija; vjerske organizacije natječu se za članove i plasiraju se na „tržište“. U Danskoj i Švedskoj, međutim, luteranska crkva koju subvencionira država ima hegemonijsku dominaciju u društvu nalik monopolu, a budući da nema poticaja da se plasira na tržište i “prodaje” religiju javnosti, ima tendenciju da postane lijena, izgleda dosadno ili neprivlačno ljudima, koji na kraju izgube interes.

Dugoročna vjerska homogenost spriječila je religiju da postane žarište društvene diferencijacije. Religijska raznolikost ima tendenciju povećanja istaknutosti religije. Crkveni monopol i vjerska homogenost, između ostaloga, objašnjavaju razvoj sekularizma u Skandinaviji. Ostala moguća objašnjenja uključuju sigurnost (čije postojanje značajno smanjuje potrebu za pronalaženjem “sigurnih” utočišta u religiji) i veliku stopu zaposlenosti žena; zaposlene žene mnogo češće gube interes i energiju za sudjelovanje u vjerskim aktivnostima; pretpostavka je da su njihovi muževi i djeca slijedili njihov primjer. Kada je kultura pod prijetnjom inozemnih sila, vjerski monopol može poslužiti za jačanje identiteta ljudi i predstavljati institucionalno središte otpora. Luteranska Europa već dugo ne osjeća takvu vrstu kulturne ili vjerske prijetnje. U gotovo tisućljeću postojanja švedska nacija nikada nije bila potčinjena drugoj naciji različite vjere. Šveđani su tijekom cijele svoje povijesti bili potpuno autonomni narod. Religija nikada nije bila povezana s potisnutim nacionalizmom. Suprotnu situaciju nalazimo u povijesno najreligioznijim zemljama Europe: Irskoj, Poljskoj i balkanskim zemljama. U Nordenu / Skandinaviji, tri zemlje s dugom kolonijalnom prošlošću – Finska, Island i Norveška – manje su sekularne od dvije s dugom povijesti neovisnosti, Danske i Švedske.

Drugi važan faktor u razvoju sekularizma u Skandinaviji bili su socijaldemokrati, koji su bili dominantna stranka u Švedskoj od 1933. do 1977., najduže razdoblje dominacije ikoje zapadnoeuropske političke stranke, i koji su uvijek bili relativno antireligijski i antiklerikalno nastrojeni, kao što možemo vidjeti u tekstu “Katekizam”, koji se često koristio kao stranačka propaganda na prijelazu stoljeća u Švedskoj: “Što je svećenik? On je najbolje plaćeni državni službenik u zajednici. On propovijeda samoodricanje. I kako čovjek ima da radi šest dana u tjednu i odmara se sedmog. On sam odmara šest dana u tjednu i govori namjerne neistine sedmog dana. Licemjer pod maskom i kostimom!“. Socijaldemokrati su donijeli različite zakone kako bi oslabili utjecaj religije, na primjer, mijenjajući školski kurikulum tako da se kršćanstvo uči na neutralan, objektivan način, a ne na evanđeoski ili konfesionalni način, usredotočujući se na etičke aspekte kršćanstva. Pristranost u korist luteranizma ili kršćanstva je zabranjena. Švedski nacionalni nastavni plan iz 1919. ukinuo je katekizam Martina Luthera iz osnovnih škola, koji je dominirao obrazovanjem gotovo 400 godina. Zakon koji jamči slobodu religije donesen 1951. uklonio je uslov da vjeroučitelji moraju pripadati Evangeličko-luteranskoj crkvi. Godine 1958. sudjelovanje Crkve u javnom obrazovanju potpuno je uklonjeno tako što je vlada ukinula njihovu ulogu nadgledanja nastave vjeronauka u srednjim školama. Ukratko, švedska vlada se svjesno i radikalno protivila podučavanju kršćanstva u školama od sredine stoljeća nadalje.

Zuckerman primjećuje da je samo tijekom kratkog razdoblja – kasnih 1700-ih i 1800-ih –kršćanstvo bilo popularno u Danskoj i Švedskoj, što je anomalija u inače nereligioznoj putanji. Utjecaji prosvjetiteljstva oslabili su položaj Crkve. Moderne ideologije došle su u siromašnu, ali pismenu Švedsku iznimnom snagom i brzinom u posljednjim desetljećima devetnaestog stoljeća. Ono što je u Engleskoj trajalo čitavo stoljeće dogodilo se unutar jedne generacije u Švedskoj. Tijekom rane modernizacije, od 1880. do 1910., Crkva je još uvijek bila potpuno predana vrijednostima starog poretka, a to je bio ključni čimbenik u procesu sekularizacije koji se odvijao među industrijskom radničkom klasom i obrazovanom srednjom klasom u Švedskoj, koje su se osjećale otuđene od crkvenog konzervativizma. Početkom devetnaestog stoljeća Crkva je postala racionalistička, čak prilično sekularna. Luteranizam se dičio visoko obrazovanim svećenstvom s intelektualiziranom i racionalnom teologijom. Do prve polovice devetnaestog stoljeća, švedska crkva postala je sekularizirana. Biskupima su imenovani vodeći kulturni djelatnici; kriteriji za položaj su bili znanstvena i kulturna dostignuća, a ne pobožnost i ortodoksnost. Trijumfom modernih, liberalnih, sekularnih vrijednosti, ovo obrazovano svećenstvo odustalo je od svojih reakcionarnih stajališta o društvenim pitanjima i prihvatilo participativnu demokraciju, socijalnu državu i humanitarizam. U prvom desetljeću 1900-ih došlo je do približavanja Crkve i socijaldemokrata kao i sindikata. Godine 1914. imenovanjem Nathana Soderbloma (1866.-1931.) Švedska je dobila nadbiskupa koji je isticao potrebu Crkve da bude politički tolerantna i nevezana za ikakav ekonomski ili društveni sustav. Danas je crkva gotovo potpuno slobodna od fundamentalizma, kao i od bilo kakvog suprotstavljanja modernoj sekularnoj misli, znanosti ili evoluciji. Pobačaj i gay prava nisu problem. Crkva prihvaća švedski humanitarizam i brigu za probleme Trećeg svijeta, za siromašne i marginalizirane narode svijeta.

Skandinavske zemlje redovito su na vrhu svjetskih ljestvica kvalitete života i sreće, kao i jedna od najmirnijih i najsigurnijih društava na svijetu, što je potpuno suprotno uobičajenom američkom argumentu da bez religije ne bi bilo morala, javnog reda i sreće. Sekularnost je, tvrdi Zuckerberg, “zapravo u snažnoj korelaciji s impresivno visokom razinom društvenog zdravlja, društvenog blagostanja i impresivnim moralnim društvenim poretkom”.

Vrsta sekularnosti koja postoji u Danskoj i Švedskoj je nerefleksivna, uzeta zdravo za gotovo, do koje se dolazi osmozom, a ne putem egzistencijalnih rasprava i potraga za smislom. Ljudi prolaze kroz svoje živote ne razmišljajući mnogo o vjeri, ravnodušni su ili ponekad čak i nesvjesni osnovnih vjerskih ili teoloških pitanja i briga. U intervjuima koje je Zuckerman vodio s Dancima i Šveđanima, mnogi su ispitanici izrazili mišljenje da je vjerovanje djetinjasto, da je molitva “za djecu” i da je vjera u boga nešto što čovjek napusti kada sazrije kao osoba.

U Skandinaviji je posjećenost crkava iznimno niska, dok je članstvo visoko; vjerska uvjerenja su nejasna, niskog intenziteta i rijetka; vjerski autoriteti imaju malo javnog ili političkog utjecaja, ali je malo antiklerikalizma. Niti jedna skandinavska država u posljednje vrijeme nije pokazala znakove obnovljene religiozne vitalnosti, što je navodno svjetski fenomen. U Švedskoj se crkva službeno odvojila od države 1. siječnja 2000. U Danskoj, nasuprot tome, Crkva je ostala usko povezana s državom.

Većina Danaca i Šveđana identificiraju su se kao kršćani – no ova identifikacija općenito je lišena ključnih kršćanskih uvjerenja. Krajem dvadesetog stoljeća oko 85 posto stanovništva Švedske bili su članovi Švedske crkve. Veliki broj i dalje se krsti, vjenča i pokapa od strane Crkve. Prema službenoj statistici Crkve Švedske: “Nešto manje od 4 posto članova Crkve Švedske prisustvuje javnom bogoslužju tijekom prosječnog tjedna; oko 2 posto ih redovito pohađa”. U Švedskoj je tijekom 1990-ih 15 posto stanovništva tvrdilo da vjeruje u osobnog Boga, a 19 posto u zagrobni život, dva temeljna kršćanska vjerovanja. Gallupova anketa je 2016. pokazala da se 18% Šveđana identificiralo kao ateisti, a 55% kao nereligiozni. Samo 1 od 10 Šveđana misli da je religija važna u svakodnevnom životu. Samo 1 od 10 Šveđana ima povjerenje u vjerske vođe. Statistike Švedske Crkve tvrde da je manje od 5 od 10 djece kršteno u crkvi, oko 1 od 3 vjenčanja se održava u crkvi, a oko 3 od 4 Šveđana ima kršćanske ukope. Među Šveđanima anketiranim 1990., samo 8 posto smatra Boga “vrlo važnim” u svojim životima. Prema izvješću Eurobarometra iz 2010., samo 18% Šveđana vjeruje u Boga – od zemalja EU, samo Estonija i Češka imaju nižu razinu vjerovanja – ali gotovo dvije trećine švedskog stanovništva i dalje su članovi evangeličke luteranske crkve.

Još sredinom dvadesetog stoljeća(21. srpnja 1949.), istaknuti švedski intelektualac i novinar Herbert Tingsten napisao je esej pod naslovom “Švedsko kršćanstvo”. Nešto od toga zvuči kao da je lako moglo biti napisano danas, ukazujući na to koliko je duboko ukorijenjena i dugotrajna ravnodušnost prema vjeri u Švedskoj: „Najveći broj ljudi su kršćani samo nominalno (namnkristna), dapače, čak i izraz “Kršćani-samo-po-imenu” izgleda gotovo prejak kada se koristi za označavanje potpune ravnodušnosti ograničene odobravanjem tradicije i konvencija. Kažu da vjeruju u Boga, ali ne prihvaćaju doktrine koje obilježavaju kršćanstvo. Žele održati kršćansko obrazovanje [u školama], ali ne idu u crkvu. Krštenje, krizma, vjenčanje i pokop – to su doticaji ovih ljudi, ne s vjerom (jer nema razloga za takav kontakt) već samo s Crkvom. “

Za kraj, iz tekstova koje sam konzultirala jasno je da je vrsta sekularizma koja postoji u Skandinaviji obilježena stavom benigne ravnodušnosti prema vjerskim pitanjima, a ne antiklerikalizmom ili antiteizmom, konceptom kulturne religije u kojoj neki aspekti religiozne tradicije opstaju barem u formi ako ne u sadržaju, kao i po „pripadanju bez vjerovanja“ gdje mnogi još uvijek pripadaju crkvi i sudjeluju u nekim religioznim ritualima iako ne vjeruju u mnoga – ili ikoja – osnovna načela kršćanstva. Ovo su zemlje koje su redovito na vrhu Indeksa ljudskog razvoja UN-a i svjetskih istraživanja sreće i lista kvalitete života, što ukazuje da bi mogla postojati korelacija, ako ne i uzročna veza, između prosperiteta i sekularizma. U ovom sam eseju također pokušala ukratko prikazati povijesni razvoj sekularizma i predstaviti neka moguća objašnjenja za njegov nastanak. Čini se da se sekularizam razvio donekle organski, ali i kao reakcija na konzervativizam crkve, ali je i, u određenoj mjeri, potaknut odozgo, od strane socijaldemokrata.

Dora Pavković

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2022. godinu.

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na korištenje kolačića. Više informacija.

Da bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo prilikom pregledavanja stranica, te kako bi ona radila ispravno, ova stranica na vaše računalo sprema malu količinu informacija zvanih kolačići (cookies).

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na njihovu upotrebu.

Ako odlučite blokirati kolačiće i dalje ćete moći pregledavati stranicu, no neke njezine funkcionalnosti neće Vam biti dostupne.

Što su kolačići?

Kolačići su male tekstualne datoteke sastavljene od niza znakova spremljene na Vaše računalo od strane web stranica koja ste posjetili.

Kolačići omogućavaju stranici da prikaže informacije prilagođene Vašim potrebama. Oni obično spremaju Vaše postavke (session token) i postavke za web stranice. Nakon što ponovo posjetite istu web stranicu Internet preglednik šalje natrag kolačiće koji joj pripadaju.

Kolačići nam također omogućavaju da pratimo posjećenost i promet na našim web stranicama (pomoću Google Analytics i sličnih alata). Sve informacije koje na taj način kolačići prikupljaju se akumuliraju i anonimne su i ne dijele se s bilo kojim drugim subjektima.

Sve ove informacije mogu biti spremljene jedino ako Vi to omogućite – web stranice ne mogu dobiti pristup informacijama koji im Vi niste dali i ne mogu pristupiti drugim datotekama na Vašem računalu.

Close