TEKST
Formiranje Prve ženske partizanske čete 25. kolovoza 1942.
“Omladinke Like odazvale su se pozivu Partije i SKOJ-a, spremne da pođu teškim, ali slavnim putovima borbe za slobodu i bolje sutra. Bile su svjesne da će svojim učešćem u prvim borbenim redovima najviše pridonijeti i borbi za emancipaciju žena, za njihov bolji i pravedniji život.” – Desanka Stojić
Na današnji dan, 25. augusta 1942. godine u selu Trnavcu u Lici formirana je Prva ženska lička partizanska četa. Odaziv je bio impresivan – javio se daleko veći broj omladinki nego što je četa mogla primiti te je četi na kraju pristupilo 75 omladinki u dobi od 15 do 25 godina. Djevojke su napustile školske klupe, seljačke marame zamijenile titovkama, kosu obrijale na “muške” frizure i pridružile se NOB-u. Koliko znamo, to je u to vrijeme bila prva isključivo ženska vojna formacija na svijetu.
Za političku komesarku čete postavljena je Naranča Končar, dotadašnja članica OK SKOJ-a za Liku, a komandir čete postao je Đuro Radovanac, do tada zamjenik komandanta bataljona “Krbava”. Četa je bila smještena u Osnovnoj školi sela Trnavac budući da selo nije stradalo u rat te je vojna obuka u trajanju od mjesec dana (vježbe gađanja, naoružanja, napada i obrane) otpočela već sljedećeg dana.
Ratna partizanska štampa dala je četi vrlo širok publicitet te je u šestom broju Ličkog Partizana 1. oktobra 1942. izašao članak Mladena Berovića, dopisnika Agitpropa Okružnog komiteta KPH-a za Liku, gdje autor opisuje svoje dojmove o susretu s četom. Berović piše:
“ […] Bacim pogled udesno na zelena polja i ugledam jednu dugu kolonu kako se kreće ritmički. Mislio sam to je sigurno neka nova omladinska četa partizana tek formirana. Ali, najednom se zaori pjesma iz mladih ženskih grla i zaleprša veselo i snažno:
Drugarice, hajte u borbu s nama,
jer sloboda neće doći sama!
Drugarice, hajmo s drugovima,
jer sloboda mila nam je svima!
Pohrlim im u susret sav radostan da ću imati prilike razgovarati s našim prvim partizankama o kojima se već toliko mnogo govori.”
Berović je potom intervjuirao sedam drugarica iz čete, od kojih su samo 3 nažalost dočekale oslobođenje. Djevojke su dale vatrene i ratoborne iskaze te podijelile svoje često tragične životne priče. Bosiljka Marčetić je, na primjer, rekla: “Ja sam iz neoslobođenog kraja. Okupator i četnici tamo vrše užasan teror nad našim narodom. Nisam više mogla to gledati. Odmah sam stupila u našu Žensku omladinsku četu. Hoću da se borim protiv okupatora, ustaša i četnika koje osobito mrzim. Oni su mučili moju majku. I ja sam bila šest nedjelja u zatvoru kod četnika. Govorila sam s popom Đujićem i rekla sam mu u oči da ga mrzim.”
Četa je po završetku obuke ušla u sastav 2. ličke udarne brigade no cijelo vrijeme su se suočavale s čuđenjem i primjedbama seljaka i drugova koji su smatrali da žene ne bi trebale biti vojnici. No nakon 17. novembra 1942. kada je četa doživjela svoje prvo borbeno krštenje na Kordunu, raspršile su se sve sumnje. Udarnik, glasilo 2. partizanske udarne brigade, navodi kako “Ne samo jedna, već sve drugarice bez razlike pokazale su u ovoj velikoj bici da su i vješte oružju i vrlo hrabre.” Drugarice su se dokazale u mnogim narednim bitkama, primjerice kod Perjasice, Tušilovića, Ličkog Petrova Sela, Željave, Lađevca itd. Do kraja rata ih je poginulo 23.
Memorijalni muzej Prve ženske partizanske čete otvoren je 1977. u Trnovcu te su se u muzeju osim autentičnih predmeta vezanih za NOB (oružja, odlikovanja i priznanja), čuvali originalni etnografski predmeti ovog kraja, koje su Muzeju darovale sudionice 1. ženske partizanske čete. Muzej je nažalost znatno oštećen u ratu te je zbirka izgubljena.
MAZ
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2022. godinu.