TEKST
Ruska ljevica se suprotstavlja Putinovom ratu s Ukrajinom
Iako masovni mediji, kako u Rusiji tako i van njenih granica, to ne primjećuju – mladi ruski ljevičari predvodnici su otpora protiv Putinove invazije Ukrajine.
Samo slijepci mogu tvrditi da Vladimir Putin želi oživjeti Sovjetski Savez. Naprotiv, izgradio je jedan od najdarvinističkijih i najneodgovornijih kapitalističkih sustava na planetu. Jedina sličnost s bivšom sovjetskom državom leži u imperijalnim ambicijama i normalizaciji neprekidne krađe. Jedino što je dosad među mladima kočilo priklanjanje ljevici bio je strah od povratka totalitarističkog režima kojim je pogođeno nekoliko generacija u Rusiji. Ali rat je napokon započeo taj proces.
Nakon 24. veljače, ojačan proturatnim sentimentom, prosvjed protiv Putinovog režima imao je oblik digitalnog pokreta otpora. Svjetski mediji o tome su uglavnom šutjeli, ali u Rusiji svakih nekoliko dana požar proguta neki vojni komisarijat, teretni vlakovi s oružjem i sirovinama za vojne tvornice iskaču iz tračnica, a zidovi kuća i ograde prekrivaju se tijekom noći golemim proukrajinskim grafitima. Dobrovoljci se brinu o Ukrajincima protjeranima iz Rusije i pomažu im otići u Europu. Ovaj pokret otpora je horizontalan i egalitaran, a većina uključenih imaju između dvadeset i trideset godina. Koje ih vrijednosti pokreću?
Ako pogledamo desetljeće koje je prethodilo ratu, postaje očito da je sam Putin među mladima isprovocirao okret prema ljevici. Poduzeća u Rusiji imaju fantastično niske poreze i zapanjujuće neučinkovit sustav nadzora nad poduzetnicima kojeg hrani mito, što je poslodavcima omogućavalo da s osobljem rade što žele. Zbog toga je u potpunosti krivo na rusku ekonomiju gledati kao na državni kapitalizam. Da, posljednjih godina državna poduzeća su počela apsorbirati privatnike, no dotada su se dvadeset godina poduzeća razvijala u uvjetima sličnijima onima u libertarijanskim utopijama u romanima Ayn Rand.
Temeljena sve većim cijenama nafte i plina, ova grabežljiva sloboda poslovanja dovela je do eksplozije konzumerizma. Srednja klasa se brzo privikla na kupovinu automobila na kredit, na kafiće i barove na svakom uglu, i na brzu dostavu robe u bilo koje doba dana. Budući da su tome prethodile gladne devedesete, razdoblje siromaštva i poniženja, Rusi nisu obraćali pozornost na monstruozne probleme poput opadanja kvalitete zdravstvene skrbi, kršenja ljudskih prava i korupcije koja je progutala i sudstvo. Nije se uzimalo u obzir to što je taj konzumerizam omogućen radom nedokumentiranih migranata [GD1] iz zemalja Središnje Azije koje je koloniziralo Rusko Carstvo i Sovjetski Savez.
Ovaj prešutni dogovor Kremlja i građana koji su prigrlili kapitalističke vrijednosti napali su njihova djeca koja se ne sjećaju ničega sovjetskoga. Te generacije postavljaju izravna pitanja: Zašto bih se morao sprijateljiti s djecom generala Savezne sigurnosne službe i visoko pozicioniranim birokratima ako želim ostvariti karijeru u politici ili državnoj službi? Zašto bi me morao biti strah toga da me policija nekažnjeno može mučiti ili čak ubiti? Zašto nitko ništa ne poduzima po pitanju ogromnog problema obiteljskog nasilja nad ženama? Zašto ne postoje slobodni izbori i zašto se politikom smiju baviti samo stranke koje odobre vladajući? Zašto nikome nije stalo do zagađenja prirode i izgradnje neboderskih gradova od kojih će profitirati građevinski tajkuni? Povrh svega, zašto su odrasli toliko međusobno podijeljeni i nesposobni ujediniti se za akciju?
U potrazi za odgovorima na ova pitanja, mladi su spoznali da Putinov režim nije samo kleptokratski. Autoritarni kapitalizam koristi se kao sredstvo depolitizacije građana i supresije morala građana. Središnji koncept tog sustava zvuči ovako: zarađujte bez pravila za nove vile i aute i putujte svijetom, ali u svojoj zemlji nemojte ništa mijenjati.
Mladim Rusima je dojadila takva etička perspektiva i prvi sukob s Ukrajincima 2014. godine im je paradoksalno pomogao da razviju politiku smanjene agresije, oprezne komunikacije, brige, i drugih oblika horizontalne interakcije. Riječima Marka Lipovetskog, profesora na sveučilištu Columbia u New Yorku: „bilo kakav prosvjedni pokret u današnjoj Rusiji mora primarno biti etički pokret, inače će ga nagristi isti cinizam koji je ujedinjuje rusku vladu i rusko društvo.“
Čak su i neki novi poduzetnici postavili nove ciljeve: umjesto velike zarade, žele riješiti probleme u društvu i stvoriti zajednice ljudi s istim vrijednostima. Nekoliko aktivista je svoje ambicije ostvarilo formiranjem nevladinih organizacija. Feminizam je napokon postao mainstream. Mnogi studenti i visokoobrazovani podržavaju Alekseja Navalnog, jedinog političkog vođu koji ujedinjuje oporbu.
Kad je započela invazija Ukrajine, pripadnici ove nove generacije su, ne čekajući kraj rata, postavili roditeljima isto pitanje koje su postavljala njemačka djeca rata: zašto ste šutjeli dok je jačao fašizam, zaokupljeni gomilanjem sve više luksuza?
Dakako, nisu svi mladi Rusi postali ljevičari – samo oni aktivni. Ogorčenim tinejdžerima u urbanim sredinama naručivanje vrećica čipsa dostavom je zabava koju nazivaju „gonjenjem robova“. Migranti iz bivših sovjetskih republika rade kao dostavljači, a Rusi ih, u odnosu na sebe kao građane metropola, gledaju kao na stanovnike kolonije.
Nakon 24. veljače, aktivisti su se organizirali koristeći sigurne chat servise, uglavnom na Telegramu i Signalu. Na drugi dan rata formiran je Feministički pokret otpora ratu (odnosno Feministskoye antivoyennoye soprotivleniye, FAS, sa trideset i pet tisuća aktivnih pratitelja na Telegramu), apelirajući na velik broj apolitičkih Rusa čiju bi djecu i rodbinu mogli poslati u ratnu zonu. FAS crta, tiska i šalje razglednice s tekstovima koji razotkrivaju što se događa u Ukrajini. Njihova druga aktivnost je zamjenjivanje markica sa cijenom u dućanima kopijama s proturatnim sloganima. Još jedan primjer sadržaja koji oponaša medije za apatetične obične ljude je list Zhenskaya Pravda (Ženska istina), tiskan u obliku tradicionalnih lokalnih novina. Aktivisti FAS-a iz tjedna u tjedan održavaju nove akcije u desecima ruskih gradova unatoč mogućim novčanim i zatvorskim kaznama.
Studenti su još jedna grupa ljudi koja se aktivno protivi ratu. Oni u institucijama provode kampanje koje zagovaraju otpor oružanoj agresiji i njezinim pristalicama (npr. Studenti protiv rata na Telegramovom chatu). Anonimna grupa pod imenom Zaustavite vagone dijeli upute za sabotažu željeznica kako bi iz tračnica iskočili teretni vlakovi na strateški važnim rutama. Gradski aktivisti crtaju grafite i ostavljaju letke na stablima i oglasnim pločama, riskirajući time da dobiju kaznene prijave za „širenje lažnih vijesti o Specijalnoj vojnoj operaciji“. Uz to postoje i zatvorena udruženja programera i ultralijevih i anarhističkih grupa te odvjetnika koji dobrovoljno pomažu onima koji su dobili otkaze zbog proturatnih izjava.
Zanimljivo je to da je među aktivistima veoma malo poznate ruske inteligencije. Mnogi nasljednici sovjetskih disidenata postali su buržuji, imućni te ne želeći ugroziti taj imetak i ne sudjeluju u proturatnom aktivizmu. Štoviše, ljevičarske vrijednosti, feminizam, i kultura pristanka i abolicionizma za njih su povratak komunističkim vrijednostima koje preziru. Takvim buržoaskim Rusima teško je odvojiti se od svog društvenog statusa i privilegije kako bi se pridružili antihijerarhijskom pokretu otpora.
Raspon svjetonazora ove nove ljevice je širok – od anarhofederalizma do socijalnog liberalizma – ali u njezinoj srži leži jasna potreba za jednakošću i za ponovnim pokretanjem države s ekonomijom fokusiranom na osobno samoostvarenje, zadovoljavanje osnovnih potreba, i zaštitu prava. Dok Rusi polako prihvaćaju odgovornost za užase nanesene Ukrajini, možemo očekivati da će ove turbulencije trajati desetljećima. Ali jedan razlog za optimizam jest vjerojatnost da će bilo kakva nova Rusija, ili nekoliko Rusija, biti ljevičarske.
Nikolaj V. Kononov je glavni urednik Teplitsa Journala, član Berlinskog senata od 2022. i član berlinskog Literarisches Colloquiuma. Neki od njegovih naslova su God Without a Machine, Durov’s Code, The Uprising, i The Night We Fled.
Izvorni tekst objavljen je na stranici Jacobin 9. ožujka 2022. godine.
S engleskog preveo: Ivo Tralić
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2022. godinu.