TEKST

Ko(mo)difikacija djetinjstva: Don’t Hug Me I’m Scared

Kultna web-serija Don’t Hug Me I’m Scared (poznata i pod svojim akronimom DHMIS) ove je godine dobila svoj televizijski pandan. Nešto kao horor-verzija Ulice Sezam, Don’t Hug Me I’m Scared u svojoj originalnoj verziji obuhvaća šest vrlo kratkih epizoda puštenih na YouTube od 2011. do 2016. u kojima se glavni likovi upoznaju s konceptima kao što su kreativnost, vrijeme, ljubav i zdravlje, u maniri kratkih didaktičkih animacija za djecu predškolske dobi. Ono po čemu se ova serija razlikovala od sličnih najviše su njezini apsurdni i često egzistencijalistički preokreti u kojima se miješaju elementi psihodelije, horora, crne komedije i distopije. Unatoč misterioznoj i bizarnoj vizualnoj prirodi serije koja kombinira lutkarstvo i različite vrste animacije, u pozadini je od samih početaka bila stroga antikapitalistička poruka.

Izvor: Youtube kanal serije DHMIS

Struktura web-epizoda uglavnom je formulaična: tri glavna lika – lutke Crveni, Žuti i Patka – provode vrijeme zajedno i onda ih u jednom trenu prekine – možemo reći i interpelira – „učitelj”, odnosno antagonist, koji donosi lekciju u obliku pjesme, nakon koje slijedi promjena tona i često vrlo nemiran i jeziv preokret. U prvoj epizodi tako lik Bilježnice podučava trojicu protagonista kreativnosti, da bi u jednom trenutku prolio naftu po slici koju je Crveni naslikao te prekinuo Žutog u pola zadatka prikazivanja svoje najdraže boje preskriptivističkim savjetom da „zelena nije kreativna boja”. Kako likovi postaju „kreativni”, tako padaju u kolektivni trans koji je prikazan kroz psihodelične scene tijekom kojih im se tijela mijenjaju, počinju jesti kolač od iznutrica i bojati ljudske organe zlatnim šljokicama. Na sličan način, protagonisti u drugoj epizodi žele gledati svoju omiljenu TV emisiju, u čemu ih prekida Sat koji započinje lekciju o vremenu. Usprkos kontradikcijama i nejasnoći, Sat pojedine poruke o vremenu vrlo jasno naglašava, i to upravo ono najviše u skladu s kapitalističkom dogmom produktivnosti: da je vrijeme „oruđe”, da postoji „vrijeme i mjesto za sve”, da je vrijeme donijelo tehnologiju i njezine brojne mogućnosti razonode, nakon čega slijedi sekvenca u kojoj se svi likovi raspadaju pod utjecajem ubrzanog starenja, kako bi se na kraju pokazalo da se to zapravo događa u TV emisiji koju su htjeli gledati.

Ovakva jukstapozicija naizgled nevinog okruženja s grotesknim preokretom značajna je za svaku epizodu, a uvijek sa sobom nosi i metareferencijalnu dimenziju, kao u epizodi sa Satom. Već u prvoj epizodi likovi su na trenutak prikazani kroz 3D-modeliranu scenu kao na setu serije, a kako serija odmiče dalje ovaj je element sve jači i značajniji. Crveni tako u četvrtoj epizodi otkrije još jednu simulaciju seta sadržanu od predmeta koji reprezentiraju likove, u petoj se otkriva da su likovi na studijskom setu, dok u zadnjoj epizodi cijeli svijet serije dobiva dodatnu dimenziju kroz scene s posla Crvenog te potom kroz ulazak u mehanizam stvaranja serije. Puno je sadržaja i simbolizma upleteno u tek dvadesetak minuta, raspoređenih u šest videa koji su izlazili u petogodišnjem periodu na YouTubeu, a specifična je estetika i kultni status bitan dio razloga zašto je seriju na kraju krajeva uzela televizija i odlučila od nje napraviti punokrvni show s dvadesetominutnim epizodama i potencijalom da se štancaju daljnje sezone.

Izvor: Youtube kanal DHMIS-a

Naravno, godine protekle od izlaska originalne serije donijele su brojna tumačenja svijeta serije, među kojima prevladavaju ona koja je vide kao objašnjenje načina na koji mediji „programiraju” djecu kroz pseudodidaktički zabavni sadržaj, odnosno kao kritiku kapitalističkog utjecaja na svijet televizije. Već drugi kadar prve epizode sadrži naslovnicu novina pod nazivom „The Right Wing”, ispod kojeg piše „Stocks Flying High”. Devetnaestog lipnja 1955. godine dan je kad se odvija radnja svake epizode, sugerirajući bezizlaznost noćne more ala Groundhog Day u kojoj se isti dan konstantno ponavlja. Datum i godina nisu uzeti slučajno: osim rekordnog porasta vrijednosti dionica, radi se o prvoj godini kad je britanski Zakon o televiziji 1954. stupio na vlast i time okončao BBC-jev monopol nad sadržajem, omogućivši nezavisnu televiziju, a time i TV-reklame. Na američkoj su televiziji reklame već bile integrirane u crtiće i emisije, a za britansku je televiziju ovo značilo da televizijski medij, na sličan način, dobiva ulogu promocije pojedinih proizvoda i usluga. Donekle optimističan i naivan kraj Don’t Hug Me I’m Scared, koji sugerira konačan pomak ili buđenje, predstavio bi YouTube kao alternativu televizijskom mediju, kao slobodan prostor za audiovizualnu ekspresiju bez reklama. Naravno, u to doba YouTube zaista nije imao reklame: danas gledanje ove web-serije podrazumijeva da će nam još dodatna trećina jedne epizode otići na Head & Shoulders, Glovo ili Toyotu. Televizijska varijanta serije čak je rađena dvodijelno, s prostorom za potencijalne reklame integriranim u sredinu trajanja.

I brojne groteskne stvari koje se događaju u seriji vrlo se lako i jasno daju tumačiti kroz ovaj ključ. U puno se slučajeva radi o realizaciji metafore, kao što je primjerice slučaj sa smrću lika Patke, koji u epizodi posvećenoj prehrani skončava na bolničkom stolu, nakon čega promatramo kako ga antagonisti ove epizode trgaju i trpaju u konzerve. Patka je lik koji najčešće postavlja pitanja ili se nađe blizu racionalnog i donekle objektivnog objašnjenja situacije u kojoj se likovi nalaze, a njezina je simbolična smrt tek doslovna realizacija idioma „to get canned”, koji u engleskom označava dobivanje otkaza. Poruka je jasna: Patka je nepoželjna zbog svoje znatiželje i neposlušnosti, zbog čega ju se mora likvidirati, odnosno izbaciti s radnog mjesta (sjetimo se da su likovi na setu).

Izvor: Youtube kanal DHMIS-a

Nije slučajnost ni da u trećoj epizodi, koja se bavi ljubavlju, ultimativne ideje realizacije ljubavi predstavljaju upravo heteroseksualni brak ovjekovječen prstenom ili tajanstveni kult ličnosti koji zahtijeva ljudske žrtve: radi se upravo o odnosima i idejama ljubavi od kojih kapitalizam profitira, jer prvotni garantira nuklearnu obitelj i potencijal za prokreaciju, dok drugi garantira religijsku poslušnost prema autoritetu. Komodificirana ljubav jedno je od najvećih poprišta klasne borbe u današnjem društvu, budući da se pojam nečega što se predstavlja kao ultimativna međuljudska vrijednost monopolizira i drži ekskluzivnim za vladajuće, dominantno heteroseksualne klase, dok LGBT+ pojedinci uglavnom stvaraju zajednice koje nisu legalno prepoznate, „ljubavi” usprkos. Ovaj primjer reprezentativan je i za ostale vrijednosti o kojima se likovima očitava lekcija. Ideja „kreativnosti” tu je samo da bi omogućavala propisane oblike produktivnosti, a demonizirala one koji su slobodniji, ideja „vremena” tu je da bi omogućila organizaciju radnog dana. Važnost prehrane tu je da bi organizirala konzumerističke navike pojedinaca, dok je tehnologija tu da bi nam dala načine provođenja vremena u virtualnom svijetu te tako onemogućila političku mobilizaciju u našoj materijalnoj i društvenoj stvarnosti. Epizode se tako prokazuju kao istinski didaktičke: one uče publiku o tome kako apstraktni pojmovi koje prenosimo djeci dobivaju svoju konkretnu materijalnost unutar kapitalizma. Upoznajemo se s komodificiranim verzijama važnih koncepata, a groteskni i brutalni prevrati zapravo su veoma smislen i logičan rasplet koji proizlazi iz nemogućnosti da se iz ovog scenarija pobjegne. Naravno, TV serija uvelike je ušminkanija i koristi specifičnu estetiku više kao vizualni fetiš nego poprište kritike, iako ni ona ne izostaje, bar ne u prvoj epizodi. Bit će zanimljivo dalje pratiti koliko komodifikacije može podnijeti nova varijanta serije nastala na YouTubeu u doba kad je velika većina ljudi još vjerovala u emancipatorski potencijal tehnologije.

Mislav Živković

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2022. godinu.

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na korištenje kolačića. Više informacija.

Da bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo prilikom pregledavanja stranica, te kako bi ona radila ispravno, ova stranica na vaše računalo sprema malu količinu informacija zvanih kolačići (cookies).

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na njihovu upotrebu.

Ako odlučite blokirati kolačiće i dalje ćete moći pregledavati stranicu, no neke njezine funkcionalnosti neće Vam biti dostupne.

Što su kolačići?

Kolačići su male tekstualne datoteke sastavljene od niza znakova spremljene na Vaše računalo od strane web stranica koja ste posjetili.

Kolačići omogućavaju stranici da prikaže informacije prilagođene Vašim potrebama. Oni obično spremaju Vaše postavke (session token) i postavke za web stranice. Nakon što ponovo posjetite istu web stranicu Internet preglednik šalje natrag kolačiće koji joj pripadaju.

Kolačići nam također omogućavaju da pratimo posjećenost i promet na našim web stranicama (pomoću Google Analytics i sličnih alata). Sve informacije koje na taj način kolačići prikupljaju se akumuliraju i anonimne su i ne dijele se s bilo kojim drugim subjektima.

Sve ove informacije mogu biti spremljene jedino ako Vi to omogućite – web stranice ne mogu dobiti pristup informacijama koji im Vi niste dali i ne mogu pristupiti drugim datotekama na Vašem računalu.

Close