TEKST

Kubanski referendum za prava homoseksualaca pobjeda je socijalističkih vrijednosti

Referendum za okončanje diskriminacije gay parova vezano za brak i posvajanje upravo je odnio veliku pobjedu na Kubi. To je pobjeda temeljnih vrijednosti iz same srži socijalističkog projekta.

Dvije trećine kubanskih birača glasovalo je u nedjelju za novi Obiteljski zakon, rezultat opsežnog procesa revizija u kojem su sudjelovali milijuni kubanskih građana. Novi zakon okončava diskriminaciju gay parova vezano za brak i posvajanje. Također jača prava žena promicanjem “jednake podjele prava i dužnosti u kućanstvu između muškaraca i žena.”

Preliminarni rezultati pokazuju da je gotovo tri četvrtine birača s pravom glasa sudjelovalo na referendumu – a čini se da čak ni najveći kritičari kubanskog režima ne sugeriraju da su rezultati falsificirani. Katolička crkva i evangeličke crkve na otoku bile su oštre u protivljenju tom zakonu, ali su u svoj stav uspjele uvjeriti manje od trećine kubanske javnosti. Taj je rezultat velika pobjeda za prava homoseksualaca u zemlji u kojoj je ekstremna i uznemirujuća homofobija bila službena vladina politika prije samo nekoliko desetljeća.

To također približava kubansko društvo ostvarenju temeljnih vrijednosti na kojima se temelji socijalistički projekt.

Socijalizam i demokracija na Kubi

Potpun i pravedan opis kubanskog sustava uključivao bi mnoštvo elemenata koji zaslužuju kritike iz socijaldemokratske perspektive – od nedostatka demokracije na većini radnih mjesta do nedostatka slobodnog tiska i stvarnih višestranačkih izbora u nacionalnoj vladi.

Naravno, američkim kritičarima uvijek je preporučljivo malo stati na loptu i prisjetiti se uloge Sjedinjenih Država u pogoršanju autoritarnih obilježja tog sustava predstavljajući ogromnu vanjsku prijetnju njegovom postojanju – od pokušaja invazije na Kubu, desetljeća sponzoriranja terorizma na otoku pa do nametanja brutalnih ekonomskih sankcija.

Unatoč tome, trebali bismo biti sposobni istovremeno imati dvije stvari na umu kada govorimo o Kubi. Možemo priznati vrlo stvarna postignuća zemlje u područjima kao što su zdravstvo i obrazovanje te njezin stvarni doprinos ostatku svijeta poput pomaganja u rušenju aparthejda u Južnoj Africi, a da istovremeno ne poričemo mnoge disfunkcionalne i nedemokratske značajke njezina sustava. Slično tome, ne moramo birati između prikazivanja otoka kao savršene socijalističke demokracije s procvatom kulture političkog neslaganja i nasjedanja na gluposti američkih komentatora koji ga prikazuju kao tropsku Sjevernu Koreju.

Moglo bi se tvrditi da je glasovanje u nedjelju bilo nepravedno utoliko što su državni mediji odražavali vladinu potporu referendumu – no teško je tvrditi da je to beznačajno. Gotovo trećina Kubanaca osjećala se slobodnom glasovati protiv, a to sve zajedno je tim biračima omogućilo veću slobodu nego što su je imali u prošlim alternativnim perspektivama. Prvo, ovo je bio prvi referendum koji se održao u doba kada većina Kubanaca ima pristup Internetu i društvenim mrežama. Drugo, na glasovanje “protiv” pozvale su neke od najvažnijih nevladinih institucija na otoku: crkve.

Kao što je BBC istaknuo, neki sekularni disidenti nisu toliko koristili glas „protiv“ kao iskaz neslaganja suštini novog Obiteljskog zakona, nego su ga vidjeli kao “jedinstvenu prigodu da se komunističkoj vladi u toj zemlji nanese poraz na biralištima”. Teško je procijeniti koliko je negativnih glasova bilo time motivirano – pogotovo zato što se sve to događalo u sjeni “ozbiljne energetske krize” koja je izazvala frustraciju vladom. No čini se kako je glavna oporba bila iz religijske sfere.

Liberalne i socijalističke vrijednosti

Katolički biskupi na Kubi, na primjer, objavili su priopćenje u kojem inzistiraju na tome da je novim zakonom prekršeno “pravo djeteta na oca i majku” te da se “brak između muškarca i žene, koji je prirodna osnova obitelji, ne može istisnuti ili deformirati kako bi se napravilo mjesta za druge legalno izgrađene načine” formiranja obitelji.

Naravno, brak između muškaraca i žena nije “istisnut”. Nitko ne raskida brakove kubanskih heteroseksualaca. Pitanje je trebaju li homoseksualci uživati istu slobodu da se vjenčaju i osnuju obitelji. I imaju li djeca pravo biti usvojena od strane roditelja koji im žele pružiti dom pun ljubavi, bez obzira odobravaju li to biskupi ili ne.

To je pitanje osnovnih liberalnih prava – koja se mogu potpunije ostvariti u socijalističkom društvu nego u lasseiz-faire kapitalističkom. Poznato je da je John Stuart Mill govorio o “eksperimentima u životu” u svojoj knjizi O slobodi iz 1859. godine. Smatrao je da je važno za razvoj čovječanstva da svatko od nas u životu dobije priliku shvatiti što će nam pomoći da živimo uspješan i sretan život. Ali kao što sam tvrdio drugdje, reći ljudima da su slobodni živjeti kako god žele puno je manje smisleno ako im ne date i ekonomsku podršku da žive kako god žele. Mnogi ljudi ostaju u lošim vezama, na primjer, jer si ne mogu priuštiti da se isele – ili imaju problema s održavanjem onih dobrih zbog čimbenika koji proizlaze iz ekonomskog stresa ili ih stres pogoršava.

Socijalističko društvo u kojem su zadovoljene svačije materijalne potrebe, a radna mjesta više nalikuju ekonomskim republikama u kojima svatko ima pravo glasa nego na ekonomske diktature u kojima svi moraju zašutjeti i raditi kako im se kaže, imalo bi potencijal ostvariti liberalne vrijednosti na daleko potpunije načine od čak i vrlo liberalnih kapitalističkih društava. Međutim, to mora uključivati formalno osiguravanje, kao što su to u nedjelju konačno učinili kubanski birači, osnovnih prava protiv diskriminacije koja su već dugo na snazi u mnogim liberalnim kapitalističkim društvima.

Bez osnovne predanosti egalitarizmu, teško je razumjeti normativni temelj socijalističke politike. Jedan od najmoćnijih moralnih argumenata za socijalizam nalazi se u kratkoj knjizi kanadskog marksističkog analitičkog filozofa G. A. Cohena Zašto ne socijalizam?. Cohen vidi temelj socijalističkog projekta u vrijednostima jednakosti i zajednice.

Dio o jednakosti je jednostavan. Kapitalističke ekonomske strukture distribuiraju pristup moći, materijalnim resursima i drugim prednostima na temelju kriterija poput toga jeste li rođeni u bogatoj obitelji ili siromašnoj ili ste slučajno rođeni s pravim koktelom dispozicija, sklonosti i kognitivnih vještina kako biste se popeli na ljestvici neke profesionalne karijere. Sve je to moralno proizvoljno kao i stvaranje društva u kojem zelenooki ljudi imaju pristup pogodnostima kojima plavooki ili smeđooki ljudi nemaju. Ili, uz opasnost da budem previše eksplicitan, sprječavanje homoseksualaca da mogu uživati ista prava kao i heteroseksualci.

Čak i tamo gdje ljudi zaista i završe s manjim dijelom društvenih resursa kao rezultata vlastitih slobodnih izbora, a ti su izbori na neki način nepoželjni, socijalisti ne vjeruju da bi cijena loših izbora trebala biti neimaština. Mislimo da svatko ima pravo na dostojanstven život. Za razumijevanje Cohenova stava bitno je reći da, iako čak i napredno socijalističko društvo može imati određenu razinu nejednakosti kao rezultat različitih osobnih izbora, ako nekoga cijenite i vidite ga kao dio veće zajednice s kojom se poistovjećujete, nećete htjeti dopustiti da ta osoba padne dramatično ispod kvalitete života koju vi uživate. I ovdje je očita veza između liberalnih i socijalističkih vrijednosti: ako vam je stalo do homoseksualaca jednako kao i do heteroseksualaca, zašto ne biste željeli da se mogu vjenčati i osnovati obitelji? A ako vam je stalo do žena koliko i do muškaraca, zašto ne biste željeli punu rodnu ravnopravnost unutar heteroseksualnih brakova?

Kubanski glasovi potvrda su svih tih vrijednosti i kao takve ih treba slaviti. Također je važno i vrijedno da je socijalna jednakost na Kubi uspostavljena voljom birača.

Neki kritičari koji pokušavaju iznaći razloge za kritiziranje izbora bez protivljenja jednokosti pokušali su to prikazati negativnim. Juan Pappier, koji radi kao viši američki istraživač pri Human Rights Watchu, rekao je za Washington Post da činjenica da kubanska vlada “pita ljude što misle o pravima manjine pokazuje da zapravo ne razumiju kako demokracije funkcioniraju”. Očita je razina na kojoj je to teško shvatiti ozbiljno. Bračna jednakost pokrenuta je u Republici Irskoj, primjerice, nacionalnim referendumom 2015. godine i nikada nisam čuo da netko sugerira da se to loše odražava na irsko razumijevanje demokracije.

Na dubljoj razini, ideja da je to “pogrešan” način za uvođenje ravnopravnosti upravo je obrnuto shvaćanje stvari. Dobro je da ravnopravnost na Kubi ne visi o niti kao što je to slučaj ovdje u Sjedinjenim Državama – o mišljenjima panela devetero diplomanata elitnih fakulteta koje smo ovlastili za preispitivanje naših zakona. Kao što smo nedavno saznali u slučaju prava na pobačaj, gdje je Vrhovni sud odbacio presedan Roe, a glasači u Kansasu su morali izaći na izbore kako bi uveli pravo na pobačaj u vlastiti državni ustav, osiguravanje većinske potpore za osnovna prava putem procesa aktivizma i obrazovanja daleko je trajnija osnova za društveni napredak od računanja na skupinu neizabranih filozofa-kraljeva da učine pravu stvar.

Ako bude po volji Clarencea Thomasa, američki glasači u crvenim državama možda će uskoro morati slijediti kubanski primjer i vratiti svoja izgubljena prava izglasavanjem ravnopravnosti. U međuvremenu bi svatko kome je stalo do ljudskih prava trebao slaviti odluku velike većine kubanskih birača da se usvoji Obiteljski zakon koji dosljednije odražava egalitarne vrijednosti koje su isprva i pokrenule njihovu revoluciju. Za sve stvarne nedostatke kubanskog sustava, o ovom pitanju, danas, sve što se može reći jest: Viva la revolución.

S engleskog preveo: Eduard Blašković

Izvorni tekst objavljen je na stranicama časopisa Jacobin 28. rujna 2022. godine.

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2022. godinu.