TEKST

Žene predvode novu revoluciju u Iranu

Pretprošli je petak bilo mjesec dana otkako je prilikom obiteljskog posjeta Teheranu, Mahsa Zhina Amini, inače Kurdkinja, u pratnji brata otišla u običnu šetnju gradom iz koje se nije vratila, odnosno, vratila se nekoliko dana kasnije, ali u mrtvačkom sanduku. Nju je, iranska vjerska policija, tzv. policija za moral, zvjerski prebila jer joj hidžab, jednako obvezan na ulicama Irana kao i muška pratnja, nije bio pravilno omotan oko glave. Za nekoga iz Zagreba poprilično banalan razlog za izgubiti život, no za ljude na Bliskom istoku prekrivanje ženskih dijelova tijela spada u stoljećima dugu religijsku i ideološku tradiciju, duboko ukorijenjenu u represiji ženske slobode, odnosno patrijarhatu.

Maryam Namazie, komunistkinja i dugogodišnja britanska aktivistkinja za sekularna prava i prava žena iranskog podrijetla, u nedavnom je intervjuu komentirala simboliku hidžaba i drugih tipova pokrivala za žene te njihovo preklapanje u zahtjevima za slobodu izbora kod suvremenog intersekcionalnog feminizma i prisile kod religijskog fundamentalizma: 

“da, postoji ‘pravo‘ da budeš pokriven, u kontekstu u kojem smatramo da žene mogu nositi što god požele. Ali predstavljati hidžab kao pravo je u najboljem slučaju zavaravajuće, jer je važno izvan tog konteksta postaviti pitanje čemu zapravo služi hidžab i zašto ga baš žene moraju nositi. […] Razlog zašto su ga baš žene morale i još uvijek moraju nositi jest zato što su ih smatrali izvorom društvenog kaosa i da samo prekrivene ne narušavaju društvenu harmoniju. […] Čak i u neislamskim zemljama, poput Velike Britanije gdje radim i gdje postoji izbor, žene su zapravo pod konstantnim pritiskom zajednice ili obitelji i to pravo izbora postaje upitno.”

Njezin rezolutan stav po pitanju hidžaba jasniji je kada dodaje da islamski režim u Iranu zapravo provodi rodni apartheid te da je upravo hidžab „najvidljivija forma segregacije i taj zid segregacije samo žene moraju nositi na svojim leđima“. U tom je smislu zaključila da kad žene odbijaju nositi hidžab i na prosvjedima se miješaju s muškarcima, to je isto tako signal da dolazi početak kraja islamskog režima.

Da će biti vruća jesen u Iranu dalo se naslutiti još u srpnju, mjesecu kada se po prvi put nakon nekog vremena galvanizirala antirežimska atmosfera uslijed uhićenja dvadeset i osam godina stare Sepideh Rashno. Inače umjetnica, tada je snimljena u javnom prijevozu u svađi sa starijom ženom koja ju je verbalno napala zbog nenošenja hidžaba. Budući da nije „zadržala jezik za zubima“ i povinovala se ukoru, završila je u zatvoru i tamo provela mjesec i pol dana prije nego je za nju plaćena jamčevina. Nakon što smo prošli mjesec svjedočili još jednom femicidu u režiji „moralnog“ aparata islamske diktature u Iranu, sasvim je legitimno pitati se kakvu je vjersku rehabilitaciju Rashno prošla prije nego što su joj otvorili rešetke.

Ubojstvo koje je zapalilo državu

Sudeći po iskustvu pokojne Amini korektivna intervencija u teokratskom Iranu počinje već u policijskom kombiju, gdje je ona primila prve udarce u glavu i zadobila unutarnje krvarenje mozga. Snimka koju su institucije pustile u javnost pokazuju kako se Amini prosto srušila u centru za pritvor Vozara, što je režim naravno iskoristio kako bi konstruirao narativ o nesretnom slučaju i tragediji koja je nastala uslijed srčanog udara. Međutim, medicinski radnici iz bolnice u kojoj je preminula svjedočili su da je nesretna žena zaprimljena s kobnim ozljedama glave. Osim njih, žene koje su tog dana s njom bile privedene potvrdile su da ju je policija fizički zlostavljala. Tri dana kasnije, 16. rujna, Amini je preminula, a nakon što se vijest došla do javnosti, skupina ljudi je pred bolnicom Kashra započela prvi prosvjed solidarnosti i proturežimskog gnjeva.

Već sljedeći dan na stotine ljudi prisustvovalo je njezinom sprovodu u Saqqezu (rodnom gradu), a nakon ceremonije, kao što je to dio tradicije građanskog neposluha u Iranu i na Bliskom istoku općenito, Amini je postala mučenica te su sudionici sprovoda započeli prosvjedni skup koji je došao sve do guvernerove palače. Bijesne na režim, žene su putem do tamo masovno skidale svoje hidžabe pred snagama represivnog aparata. Policija je tada procijenila da je vrijeme za nasilno zaustavljanje skupa i uzvratila općim batinanjem, a nije se libila koristiti ni vatreno oružje zbog čega je ranjeno 13 ljudi.

Već 19. rujna studentice na sedam sveučilišta u Teheranu organizirale su prosvjede osuđujući nazadnosti teokratske države, da bi se narednih sati i dana bunt proširio na svaku od 31 iranske pokrajine. Antirežimski pokret poprimio je različite oblike, od dnevnih uličnih akcija solidarnosti u manjim grupama do masovnijih skupova i noćnih sukoba s policijom. No najradikalniji odgovor očekivano su pružile pokrajine na zapadu države u kojima su Kurdi većinsko stanovništvo, a njihove organizacije i sindikati prirodna opozicija režimu, s kapacitetom da u kratkom vremenskom periodu u tim dijelovima države organiziraju opći štrajk, što im je i uspjelo.

U svim tim akcijama žene su se istaknule kao predvodnice i već od prvih dana kurdski slogan „žena, život sloboda!“ postao je dominantan poklič cijelog ovojesenskog antirežimskog pokreta. No širokopojasna reakcija stanovništva na režim svoje korijene, osim u nehumanoj segregaciji žena, religijskom fanatizmu i konzervativizmu, imala je i u godinama lošeg gospodarenja ekonomijom i nekontroliranoj korupciji. Prema Pooyu Azadiju sa Sveučilišta Stanford, ekonomska kriza i egzistencijalni grč širih slojeva stanovništva već duže vrijeme ozbiljno su nagrizali legitimitet režima, a time i njegovu podršku u društvu.

Od samog početka pobune osobito noćni sukobi s policijom postali su nasilni, a sve zbog toga što su institucije režima u očaju izgubile i minimalnu humanost. Naime, već četvrti dan pobune nestala je srednjoškolka Nika Shahkarami (16), da bi se desetak dana kasnije policija pojavila na vratima njezinog doma i roditeljima priopćila kako im je kćer pala sa zgrade u Teheranu. Kasnije je njezina majka potvrdila kako je Nika sudjelovala na prosvjedima na dan kada je nestala te dodala da je bila izložena pritisku da pred kamerama potvrdi priču koju su konstruirale vlasti. Također, još uvijek su nedovoljno razjašnjene okolnosti tragičnog slučaja požara u zloglasnom zatvoru Evin u Teheranu, gdje režim drži stotine  zatvorenih aktivista, disidenata i drugih protivnika sadašnje vlasti.

Iako je u ovom trenutku još uvijek iznimno teško iznositi bilo kakve projekcije o ishodu revolta u Iranu, iz svega što smo saznali u proteklih mjesec i deset dana ovaj pokret ima perspektivu ozbiljno uzdrmati režim, ako ne i slomiti ga. Naime, kako komentiraju članice i članovi Anarhističke federacije tzv. Irana i Afganistana, u usporedbi sa svim dosadašnjim masovnim antirežimskim gibanjima, ovaj se razlikuje upravo po tome što nema dominantno političko vodstvo ili koaliciju vodstava. Što ne znači da monarhisti, komunisti i druge opcije nisu pokušale zasjesti na čelo, međutim, upravo dominantno feministička karakteristika borbe za sustav utemeljen na fundamentalnoj ravnopravnosti nadišao je te tendencije i za sada sačuvao cijeli pokret od kojekakvih vođa. Upravo izostanak homogenih struktura važna je komponenta u trenutnom omjeru snaga jer režim nema konkretnu metu s kojom bi se surovo konfrontirao. Po tome se čini kao da je uspio nadići primjerice Zeleni pokret iz 2009., koji je buknuo nakon izbora i koji su ugušili uhićenjima opozicijskih čelnika.

Revolucija bez vođa i organizacija

Ako i jest riječ o revoltu bez političke koordinacije, postavlja se pitanje kako je uspio preživjeti sve do danas, usprkos izrazito nasilnom odgovoru diktature: barem 250 potvrđenih smrti prosvjednica i prosvjednika, od čega je 32 maloljetnica i maloljetnika te golem broj ranjenih i barem 12 500 ljudi u zatvorima. Čini se da su društvene mreže odigrale ključnu ulogu u osvještavanju i širenju bunta. Toga je bio svjestan i režim te je zato već treći dan uveo ograničavanje pristupa internetu i društvenim mrežama po principu policijskog sata.

Međutim, očito je režim odavno izgubio doticaj s generacijama milenijalsa i zumera koji se upravo preko tih istih mreža već godinama opskrbljuju informacijama o društvenim trendovima, slobodama, potencijalima te pokretima prisutnim u ostatku svijeta. Osim što su se mreže i općenito internet mlađim generacijama po inerciji postavili kao brana otpora hegemoniji islamskog fanatizma, oni su, kao i u manje više svim društvenim pokretima na planeti, bili ključna platforma za logistiku i osvještavanje, kako iranskog stanovništva, tako i ostatka svijeta. Jedno nedavno istraživanje pokazalo je da je čak 80 % korisnika opskrbljeno različitima alatima za premošćivanje internetske cenzure u Iranu. Zato ne čudi što na dnevnoj bazi pristižu video-materijali i fotografije najmlađe generacije učenica, studentica i radnica koje ovih dana na razne kreativne načine prkose režimu i gaze njegove simbole.

Kasra Arabi je za Guardian izjavila da se već četiri desetljeća manje-više sve obrazovne institucije u državi koriste kao režimski poligoni za ispiranje mozgova najmlađim naraštajima. No sudeći prema fotografijama učenica koje srednjim prstom u zraku i raspuštene kose, slobodne od hidžaba, “lansiraju odjeb” portretu ajatolaha Hameneia i Homeinija na zidu govore puno o uspjehu režimskog društvenog inženjeringa.

Nije sve ostalo na simboličnim iskazu neposluha već su se ubrzo ohrabrile i sa školskim ruksacima na leđima u laganom maršu ulicama neustrašivo uzvikivale “smrt diktatoru”, “žena, život, sloboda” i “Ubit ću onoga tko mi je ubio sestru!” Istovremeno sa najmlađim prosvjednicama digle su se i studentice i njihovi kolege i glasno zauzeli ulice sveučilišnih gradova, što je dalo novi impuls aktivistima koji danonoćno sudjeluju u uličnim borbama s policijom.

Osim mobilizacije na sveučilištima i u srednjim školama, šira javnost svakodnevno dobiva uvide u brutalnost i nehumanost policije. Pa su tako pretprošlu srijedu kamere snimile grupu policajaca kako usred bijela dana na Argentinskom trgu u Teheranu seksualno uznemiravaju prosvjednicu. Prije desetak dana je snimljena policija kako s kamioneta puca po prosvjednicima. Zahvaljujući kanalima na Twitteru i Instagramu koji iz sata u sat objavljuju nove materijale iz svih gradova u državi (1500tasvir, masih.alinejad, asranarshism), i mnogim stranim mejnstrim i nezavisnim novinskim i televizijskim portalima koji šire ove vijesti, u gradovima širom svijeta počeli su se održavati prosvjedi solidarnosti. Oni su važni jer osim podrške borkinjama i borcima u Iranu, masovni prosvjedi na Zapadu nastoje izvršiti pritisak na nacionalne vlade i supranacionalne institucije da počnu vršiti ozbiljan međunarodni pritisak na režim u Teheranu.

Režim radikalizira diskurs

Početkom listopada, nakon dvadesetak dana prosvjeda i isto toliko dana njegove potpune šutnje, obratio se i iranski vjerski otac Hamenej. Požalio se kako je njegovo „srce slomljeno“ zbog „tragičnog nesretnog slučaja“ oko Mahse Amini, i očekivano potpuno diskreditirao protudržavni masovni društveni pokret na ulicama povezujući ga s Amerikom i Izraelom. Jeruzalem i Washington nakon toga nisu se pohvalili da su zaprimili službeni diplomatski protest, prijetnju sankcijama ili barem sveto obećanje nastavka razvoja nuklearnog programa.

No da je režim odlučio zaoštriti diskurs pokazalo se desetak dana kasnije kada su kurdske baze u Iraku zaprimile najveći baraž krstarećih projektila i dronova kamikaza u posljednjih deset godina, rezultat čega je ranjenih 58, a poginulih 14 kurdskih boraca i borkinja. Kurdi kažu da ih napadi nisu iznenadili budući da režim mahnito nastoji generirati podršku u zemlji tako da prebaci odgovornost na konkretnog neprijatelja. Zato ne čudi što na ulice dominantno kurdskih gradova u Iranu izašle su vojne snage gdje su studentske prosvjede obasipali paljbom iz vatrenog oružja pri čemu je stradao za sada nepoznat broj ljudi. Najviše je sukoba bilo u gradovima Sanandaj, glavnom gradu Kurdske provincije i Saqqezu, rodnom gradu Mahse Amini.

Iz te perspektive ima smisla da svi antirežimski akteri i akterice, a posebno oni koji su pobjegli pred režimom, glasno prozivaju Zapad što ni više od mjesec dana, te nakon par tisuća ranjenih i uhićenih, odnosno nekoliko stotina žrtava u Iranu (a sada i van njega), ne daje više od tek isprazne solidarnosti. Kao i ukrajinske vlasti u borbi protiv ruske invazije, traže da se režim kazni s ozbiljnim sankcijama, pa čak i kontroverznom zonom zabrane letenja ili u slučaju Kurda da im se pošalje konkretna pomoć u vidu oružja. Dok se opći štrajk i širokopojasno uključivanje radničke klase u borbu iznutra čini kao jedini mehanizam paralize koja bi vodila eventualnom padu režima, nedavni dokazi indirektnog uključivanja Irana u rat u Ukrajini na stranu Rusije potencijalno mogu značiti i skori ozbiljniji odgovor i pomoć sa Zapada. Do prekretnice sličnih razmjera možemo se samo nadati da će hrabre borkinje i borci na ulicama iranskih gradova imati snage održavati pritisak na diktaturu u Teheranu. Slava im!

Saša Vejzagić

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2022. godinu.