TEKST

Brže, više, jače… regulacije!

Ideja o pokretanju Superlige, ekskluzivnog klupskog nogometnog natjecanja, inicirana u travnju prošle godine od strane 12 klubova iz engleske, talijanske i španjolske lige, neslavno je propala u svega 48 sati od trenutka objave. Na nož su je dočekali doslovno svi akteri u svijetu nogometa, čak je i svima omrznuta UEFA nakratko ispala pozitivac. Čak i UEFA! Brojni su redci napisani o razlozima i motivima pokretanja te inicijative, a jedan od najčešće spominjanih je pohlepa bogatih (klubova) za još više novca. Rant Garrya Nevillea, bivšeg nogometaša i trenutnog komentatora Sky Sportsa po objavi te vijesti odlično dočarava taj sentiment.

Je li stvarno riječ o pohlepi?

Svesti nevolje ovog svijeta na pohlepu pogled je na svijet koji može donijeti trenutno olakšanje, ali ne dovodi do nekog posebno impresivnog zaključka. Ono što nekako nedostaje u brojnim analizama debakla Superlige jest činjenica da se nismo pomaknuli puno dalje od bijesa promatrača, a kamoli došli bliže formuliranju rješenja za zabrinjavajući manjak kompetitivnosti, kako u ligaškim natjecanjima, tako i europskim klupskim natjecanjima. Naravno, ključni razlog za takvo stanje je ogromna financijska moć nekolicine najjačih europskih klubova koje drugi klubovi ne mogu pratiti, čime su im i šanse za bilo kakve sportske uspjehe svedene na gotovo teoretske šanse.

U jeku rasprave o Superligi, začuđujuće veliki broj analiza izostavio je pojmove poput (ne)jednakosti i kompetitivnosti, barem u sportskom smislu te riječi. Iako je ta važna rasprava privremeno zamrla, nesumnjivo nas opet čeka u budućnosti. Preostali zagovornici ideje o formiranju Superlige ili ne prestaju pričati o njoj (Real Madrid) ili to vide kao jedini mogući izlaz iz trenutne financijske situacije (Barcelona, Juventus). Ovdje se naslanjam na tezu profesora Johna Welsha da je Superliga prirodni slijed događaja u okviru kapitalističkog sustava unutar kojeg UEFA funkcionira i da je rješenje upravo u pozamašnoj regulaciji. Nastavno na tu tezu, detaljnije ću nastojati elaborirati da, suprotno uvriježenom mišljenju, regulacija i kompetitivnost u sportu nisu pojmovi u obrnuto proporcionalnom odnosu. Naprotiv, jedino što doista može sačuvati kompetitivnost u nogometu jest upravo – nemilosrdna regulacija.

Pod regulacijom ovdje podrazumijevam svako nastojanje da se koncept „laissez faire“ ograniči u nogometu. Podsjetimo, koncept „laissez-faire“ je prevladavajuće mišljenje odnosno ideal liberalne ekonomske misli koji teži nesputanoj i neograničenoj konkurenciji te izostanku svakog miješanja države u tržišna pitanja. Otuda dolazi i izlizani pojam „tržišne utakmice“. Naizgled paradoksalno, ali sasvim je izvjesno da je nesmetani upliv kapitala u sport poremetio kompetitivnost između klubova do krajnje mjere. I da jedino se tome može stati na kraj lijevim politikama i državnom intervencijom – ograničavanjem, reguliranjem, propisivanjem.

Sport po mjeri radnog čovjeka

Svatko ima svoju definiciju ljepote sporta, za mene su tu centralne dvije komponente – a) participacija, b) nepredvidivost. A niti u jednom sportu te dvije komponente nisu toliko izražene kao u nogometu. Nogomet je najdemokratskiji mogući sport jer su pravila i potrebni rekviziti toliko bazični da ga je doslovce moguće reinkarnirati bilo gdje i doslovce s bilo čime što je nalik lopti. Za tenis vam trebaju reketi i mrežica, košarku ograničavaju primjerena visina koša, pravila o kretanju i karakteristike lopte, rukomet grubost i nužnost velikog prostora. Golf i Formula 1 podrazumijevaju dubok džep.

Nogomet, s druge strane, mogu upražnjavati svi i svuda. Na školskim hodnicima, igralištu, parkingu. S pravim golovima, s jednim golom, negdje klupa može poslužiti kao okvir gola, a negdje dvije cigle. Za nogomet, kao i ljubav, dovoljno je dvoje. (Zanesenjaci bi rekli da ne smeta ni ako vas je 10). Može se igrati po svim vremenskim prilikama, idealno s nogometnom loptom, a u nuždi može poslužiti teniska loptica, balon ili pak limenka piva. Legenda kaže da su naši stari igrali nogomet s krpenom loptom od starih čarapa, ali tu ćemo predaju, kao i bosonogo višekilometarsko hodanje do škole, ipak uzeti s dozom skepse.

Druga komponenta privlačnosti nogometa je u njegovoj nepredvidivosti. Dinastije su donedavno bile nepoznanica, a iznenađenja poput Grčke na Europskom prvenstvu 2004., Portovo osvajanje Lige prvaka, Leicesterovo osvajanje Premiershipa 2016., razlozi su zašto brojni ljudi još uvijek prate nogomet. Također, ni u kojem sportu toliko Davida ne ubija toliko Golijata, svaki vikend, kao što je to slučaj u nogometu.

Važno je sudjelovati?

I zato je Superliga potres kao nijedan drugi do sada. Premiership i Lige prvaka donijeli su atraktivan nogomet, ali suštinski su utabale put u nejednakost. Inflacija u broju utakmica u sezoni, u plaćama i odštetama pri transferima, nejednaka raspodjelu prihoda od TV-prava, sve veći raskorak između nekoliko najjačih nacionalnih liga i svih ostalih, sve veći raskorak između najvećih klubova tzv. liga petice i svih ostalih. Puno toga ne ide u dobrom smjeru, ali ta natjecanja ipak ostavljaju neke šanse za participacijom, ako ne već i osvajanje.

Pojednostavljeno za one manje upućene, trenutno su stvari u nogometu posložene ovako – nacionalni prvaci iz najjačih liga idu direktno u Ligu prvaka, preostali nacionalni prvaci iz slabijih liga i visokoplasirani iz jačih liga idu u kvalifikacije. Plasiranjem u Ligu prvaka prestaje svaka debata o tome je li biti bolji zadnji u gradu ili prvi na selu. Apsolutno se isplati biti kanta za napucavanje u Ligi prvaka! Ulazak u to natjecanje, svaki osvojeni bod ili prolazak u viši rang natjecanja, donosi toliku količinu novca da klub može razmišljati dalje o investicijama u igrački kadar, infrastrukturu, itd. Ujedno, svaki pojedinačni uspjeh nacionalnog predstavnika, u teoriji, dovodi i do jačanja nacionalnog koeficijenta pa ovisno o tome će i ostali klubovi imati više šanse za ulazak u neko od tri europska ligaška natjecanja – Konferencijsku ligu, Europsku ligu i Ligu prvaka. Stalno sudjelovanje u Ligi prvaka osigurava basnoslovni priljev novca i prednost nad ostalim klubovima u nacionalnim ligama do te razine da često dolazi do svojevrsnog monopola jednog kluba (njemačka, francuska liga i donedavno talijanska) ili pak duopola (španjolska). U najboljem slučaju su to tri kluba koje imaju realne pretenzije (portugalska, turska, grčka) na osvajanje nacionalne lige. Jednom kada klub uđe u Ligu prvaka, teško ispada, a ako se to ipak dogodi, nije se tako lako vratiti u to natjecanje.

Superliga pak teži stvaranju ekskluzivne družine i etabliranju statusa quo. A to je pogubno za sport. Prema predloženom modelu, natjecanje je zamišljeno u dvije skupine po deset ekipa koje bi igrale utakmice preko tjedna. Potom bi četiri iz svake skupine bi igrale dalje po sistemu ispadanja sve do kraja. Međutim, ono što je zapanjujuće jest ekskluzivnost tog natjecanja. Od dvadeset ekipa koje bi sudjelovale, bilo bi petnaest stalnih. Dvanaest klubova osnivača i tri preostala velika kluba kojima su upućeni pozivi za stalno članstvo – Bayern, PSG, Borussia Dortmund. Za preostalih pet mjesta igrale bi se kvalifikacije.

Detaljnije analize otkrivaju za sportske okvire zastrašujuće dimenzija plana kakav realno može smisliti samo nekolicina bogatih bijelih muškaraca kada se okupi iza zatvorenih vrata. Takvo natjecanje prije svega donosi zaradu čak i veću nego što to donosi Liga Prvaka. Međutim, raspodjela je nejednaka čak i između klubova osnivača, kamoli u usporedbi s onim „padobrancima“ koji bi se tu i tamo kvalificirali. Ovo su samo neki od nalaza koji govore tome u prilog:

  • Nominalno bi svaki od osnivača natjecanja dobio 350 milijuna eura, ali zapravo najvećih pet klubova bi dobilo puni iznos, a najmanjih pet među osnivačima bi dobili maksimalno trećinu iznosa
  • Nagradni fond iznosi 1,85 milijardi eura, ali oni klubovi koji se plasiraju kroz kvalifikacije, odnosno nemaju stalni status, imali bi pravo na udio od nešto manje od pola toga iznosa.
  • Osvajanje cijelog natjecanja donosi tek šestinu iznosa koje dobijete u startu za samo sudjelovanje (u Ligi prvaka pak klub osvajač odnosi 300 % veći iznos nego iznos koji se dobije za inicijalni plasman u grupnu fazu natjecanja)

Koliko puno je bezobrazno puno?

Ako prihvatimo tezu da je prodor vrtoglavih cifri u profesionalni nogomet problem koji ruši same temelje sporta (kompetitivnosti), onda je iznimno naivno očekivati da će se problem riješiti sam od sebe tj. da će se tržišna utakmica sama odigrati i sama od sebe i raspetljati.

Je li zbog silnog priljeva kapitala nogomet postao kompleksniji, zanimljiviji, kvalitetniji? Apsolutno. Međutim, je li zbog toga postao kompetitivniji? Apsolutno ne. Zgražanja nad ciframa u ugovoru Messija s Barcelonom zbog kojega je taj klub umalo bankrotirao uzaludno je trošenje energije i živaca. Međutim, postavljanje pitanja da li je potrebno ograničiti iznos koji Messi godišnje zarađuje nije jal „malih ljudi“. Postavljanje toga pitanja nije samo legitimno, nego čak ne bi bio ni toliki novitet. Čak su i u Americi prepoznali da je to dobro za sport. Četiri najpopularnija sporta (košarka, američki nogomet, hokej i bejzbol), svi imaju neku inačicu salary capa (ograničenja koje klub može potrošiti na plaće igrača).

U britkoj osudi modernog nogometa „The Ugly Game – How Football lost its magic and what it could learn from the NFL“, sportski novinar Martin Calladine daje brojne primjere dobre prakse za europski nogomet iz svijeta američkog nogometa. Ono što tu ligu čini kompetitivnom i nepredvidivom upravo su neprestani ograničavajući faktori za pobjedničke ekipe. Novac od TV-prava ravnomjerno je raspodijeljen. Igrači se ne kupuju, već se biraju na draftu. Najlošije plasirane ekipe u prvenstvu imaju pravo da iduću sezonu prve biraju najbolje nadolazeće talente na draftu. Novi perspektivni talenti prvih nekoliko sezona imaju ograničenje maksimalne zarade u obliku novačkih ugovora upravo zato da ih oni klubovi s većim renomeom ne bi mogli odmah privući kroz nuđenje velikih ugovora. Svaka momčad u ligi ima jednak budžet za plaće koji mora rasporediti na 53 igrača. To efektivno znači da nijedna momčad ne može gomilati zvijezde s ogromnim plaćama jer ako im plaća za nekolicinu zvijezda „pojede“ veći dio budžeta, bit će prisiljeni ostale plaćati jako malo. A onda time mogu privući samo osrednje ili lošije igrače što im pak umanjuje šanse za osvajanjem prvenstva.

Da bi nogomet bio kompetitivan, a ne samo dobar, potrebno je ograničiti moć vlasnika nogometnih klubova. To uključuje od mogućnosti kupovine klubova, iznosa koji se mogu platiti za transfere, plaće koje se mogu ponuditi igračima, postotak od televizijskih prava. Propisivanje godišnjeg budžeta koji neki klub može potrošiti na plaće igrača, makar na razini svake nacionalne lige zasebno, učinio bi čuda u startu.

U takvom svijetu Messijev četverogodišnji ugovor vrijedan 555 milijuna eura bruto jednostavno nije moguć. To ni na koji način i dalje ne bi sprječavalo Messija da dodatno zarađuje novac od sponzora. Ali bi spriječilo ono što guši kompetitivnost u sportu – koncentraciju resursa, dominaciju, monopol.

Koga briga?

Nije neka novost ako kažemo da je za uživanje u modernom nogometu potrebna kognitivna disonanca. Praćenje profesionalnog nogometnog kluba, a pogotovo reprezentativnog nogometa u slučaju Hrvatske, zahtijeva da se zažmiri na jedno oko bilo na događanja na terenu, tribinama, u uredima i hodnicima nogometnih institucija. U slučaju Svjetskog prvenstva u Kataru čak i na gradilišta budućih stadiona. Rasizam, korupcija, nacionalizam, anti-LGBTIQ stavovi, nasilje, seksizam i razne druge neprihvatljivosti neizostavni su dio su internacionalnog ili nacionalnog nogometa. Podrškom nekom klubu ili reprezentaciji dajemo svoj osobni pečat načelne prihvatljivosti. Međutim, biti dio kolektiva podrazumijeva i spremnost da se taj kolektiv mijenja i da ga mijenjamo sami. Vlastita je odgovornost svakog pojedinca da li to podrazumijeva bojkot, kritiku ili nešto treće.

Kako raspodjeljuje novac tucet najbogatijih europskih nogometnih klubova, istina, nije ni načelno a kamoli važno političko pitanje. Međutim, ono postaje političko pitanje kada ima potencijal iz temelja promijeniti cjelokupni međunarodno uspostavljeni sustav natjecanja. Kada zamrzava trenutni odnos snaga u sportu i kao primarni kriterij za evaluaciju uzima nečiju trenutnu bilancu. Kada okvire natjecanja postavlja na način da je bitnije biti član određene asocijacije nego zaista natjecati se i osvajati trofeje. Kada se olimpijsko načelo „bitno je sudjelovati“ dovede do apsurda na način da je zaista jedino bitno biti dio toga natjecanja.

U okviru europske nogometne federacije gdje su razlike između zemlja po BDP-u per capita između prve i zadnje točno deset puta (Luksemburg i Kosovo), iluzorno je očekivati da će Manchester City dijeliti isti salary cap s KF Trepça ’89 iz Mitrovice. Međutim, mora postojati okvir unutar kojeg postoji barem šansa da se klub iz Prištine susretne s družinom superzvijezda sa sjevera Engleske. I onda kada dođe do takvog susreta Davida i Golijata, da u toj borbi Davidu ne oduzmete i praćku i kamenje.

Tomislav Kevo

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2022. godinu

TAGOVI

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na korištenje kolačića. Više informacija.

Da bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo prilikom pregledavanja stranica, te kako bi ona radila ispravno, ova stranica na vaše računalo sprema malu količinu informacija zvanih kolačići (cookies).

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na njihovu upotrebu.

Ako odlučite blokirati kolačiće i dalje ćete moći pregledavati stranicu, no neke njezine funkcionalnosti neće Vam biti dostupne.

Što su kolačići?

Kolačići su male tekstualne datoteke sastavljene od niza znakova spremljene na Vaše računalo od strane web stranica koja ste posjetili.

Kolačići omogućavaju stranici da prikaže informacije prilagođene Vašim potrebama. Oni obično spremaju Vaše postavke (session token) i postavke za web stranice. Nakon što ponovo posjetite istu web stranicu Internet preglednik šalje natrag kolačiće koji joj pripadaju.

Kolačići nam također omogućavaju da pratimo posjećenost i promet na našim web stranicama (pomoću Google Analytics i sličnih alata). Sve informacije koje na taj način kolačići prikupljaju se akumuliraju i anonimne su i ne dijele se s bilo kojim drugim subjektima.

Sve ove informacije mogu biti spremljene jedino ako Vi to omogućite – web stranice ne mogu dobiti pristup informacijama koji im Vi niste dali i ne mogu pristupiti drugim datotekama na Vašem računalu.

Close