TEKST
Marx i rad I: Temelji za marksističku anti-work teoriju
Ovaj uvodni tekst, prvi od dva, nastojat će početi s odgovorima sljedeće pitanje, oslanjajući se pritom na (re)interpretaciju Marxove zrele misli koju nudi Moishe Postone: je li moguća marksistička kritika rada, sa svim praktičnim i strateškim implikacijama iste, nasuprot široko zastupljenim školama marksizma koje u radu lociraju transhistorijsku ljudsku bit koju kapitalizam od samog čovjeka otuđuje?

Sve otkako su 30-ih godina 20. stoljeća isplivali izvjesni Marxovi tekstovi (napose Ekonomsko-filozofski rukopisi iz 1844.), u marksizmu je prisutna pozicija koju možemo opisati kao produktivistički humanizam: rad, shvaćen jednostavno i ahistorijski kao bilo kakva produktivna aktivnost, bitan je izraz ljudske prirode. Ta je ljudska priroda unutar kapitalizma (i/ili unutar svakog klasnog društva) oduzeta od strane vladajuće klase i pretvorena u sredstvo dominacije nad klasama koje sav rad obavljaju. Konačno, socijalizam/komunizam su buduća društvena stanja u kojima će ta produktivna i univerzalna ljudska priroda biti oslobođena, i čovjek će postati u potpunosti samoostvareno biće. Ali ovome bi se dalo prigovoriti (uzmimo Baudrillarda kao primjer) da Marx svoju antropologiju nekritički preuzima od iste buržujske ekonomske znanosti koju nastoji kritizirati, te da njegova kritika kapitalizma ne ide dovoljno daleko; kapitalizam je ustvari prvo društvo koje čovjeka shvaća prvenstveno kao proizvođača dobara i Marx se navodno ne uspijeva probiti kroz tu buržujsku vizuru, što u konačnici znači da jedno društvo rada nastoji zamijeniti drugim. Da bismo odbacili istovremeno i produktivizam mnogih marksističkih smjerova kao i kritike istih koje se pogrešno pripisuju samom Marxu, potrebno je dokazati da kod njega postoje temelji za kritiku samog rada unutar kapitalizma, umjesto svima poznate obrane rada od kapitala. Počet ćemo s takozvanim tradicionalnim marksizmom i njegovim teorijskim i praktičnim nedostacima, a da bismo prikazali što je tradicionalni marksizam i kako Postone nastoji upotrijebiti samog Marxa protiv istog, potrebno je izrecitirati par već poznatih Marxovih refrena. Idemo redom.
Kritike rada nisu nova pojava i u modernom obliku su nekoliko desetljeća starije od Marxovih teorija; uzmimo kao najraniji moderan primjer koncepciju pretvaranja rada u igru koju je početkom 19. stoljeća iznosio utopijski socijalist Charles Fourier. I do današnjeg dana, anti-work teorije uglavnom više spadaju pod (na primjer) anarhističke i ostale antiautoritarne struje socijalizma/komunizma nego pod marksizam, koji je češće shvaćen kao jedna obrana rada od kapitala i nadalje kao teorija buduće pobjede i afirmacije rada nad kapitalom. Koja je svrha specifično marksističke (historijsko-materijalističke) kritike rada? Ako je takva kritika moguća, može li ona doprinijeti uvidima koje već postojeća anti-work teorija nema?
Prvo, nije samo po sebi očito da je Marx kritičar rada radije nego njegov osloboditelj, kao što možemo vidjeti iz povijesti recepcije marksizma – drugo, čak i ako možemo dokazati da jest, kritiku rada možemo dobiti i iz drugih izvora i ne čini se potrebnim raditi egzegeze Kapitala i Grundrissea da bismo došli do rezultata koje su razni drugi autori, od Paula Lafarguea do Boba Blacka (pa čak i Bertranda Russella!), već postigli u ubogim esejima koji ne zahtijevaju toliki trud. Je li Marx anti-work teoretičar, te ako jest, može li ponuditi neku korisnu i originalnu perspektivu koju ostatak anti-work literature ne može?
Marx kapitalizam shvaća kao način proizvodnje koji je bitno karakteriziran time što njegovi proizvodi predominantno imaju oblik robe. Kapitalizam je generalizirana robna proizvodnja i roba je osnovan, prirodan, defaultan oblik proizvoda u kapitalizmu. Proizvodi nisu uvijek ili nužno roba ni danas, još su manje to bili prije kapitalizma, i opća dominacija robnog oblika je ono što bitno odlikuje kapitalističku proizvodnju. Roba je: a) korisna stvar, u najširem smislu te riječi (zadovoljava potrebu bilo kakve vrste, dolazile te potrebe „iz stomaka ili iz glave“), b) proizvod ljudskog rada, jer uglavnom ne trgujemo zrakom i sličnim korisnim stvarima koje bilo tko može steći bez ikakvog napora, c) proizvod namijenjen razmjeni na tržištu radije nego direktnoj konzumaciji; koristan proizvod ljudskog rada nije još roba samim time, budući da je moguće proizvoditi korisne stvari za vlastite potrebe ili za slobodnu uporabu od strane drugih – roba mora biti proizvedena radi razmjene za drugu robu, uključivo za novčanu robu.
Trgovina je postojala i prije kapitalističkog načina proizvodnje, no u antičkom i srednjovjekovnom robovlasništvu ili feudalizmu nije bila predominantni oblik distribucije, i proizvodnja robe nije bila predominantni oblik proizvodnje. Kmet je konzumirao uglavnom ono što je sam proizvodio, skupa sa svojom obitelji i širom zajednicom; aristokracija je također konzumirala ono što je kmet proizveo. Većina proizvodnje bila je tako namijenjena nečijoj direktnoj potrošnji te je trgovanje bilo nerazvijeno ako ga je uopće bilo. Nasuprot tome, kapitalistički način proizvodnje ustrojio je čitavo jedno društvo trgovaca i svi stječu svoja sredstva za život tako što razmjenjuju robu; većina ljudi tako što prodaje svoje vrijeme na tržištu rada te onda zarađeni novac troši na drugim tržištima. Svi su proizvodi roba, svi su ljudi vlasnici nečeg utrživog pa makar to bila i njihova sposobnost da tucaju kamenje u rudniku, svi preživljavaju od razmjene robe – u jednoj rečenici, to je kapitalizam.
Budući da je roba jezgra kapitalizma, Marx počinje svoju analizu razmatranjem robnog oblika. Krećući se stazama koje su već prokrčili Smith i Ricardo, Marx razlikuje „vrijednost“ u smislu upotrebljivosti ili korisnosti te vrijednost u smislu toga koliko je neka roba teška na tržištu, odnosno kolikoj je količini robe drugačije vrste ona ekvivalentna. Roba se uvijek razmjenjuje za robu, u konačnoj instanci; novac ili novčana roba samo je posrednik između dviju roba. Ne znamo ništa o vrijednosti neke robe time što vidimo da košta 20 novčanih jedinica; dobijemo ideju o tome koliko je to jedino ako imamo predodžbu o tome kakva se druga roba može dobiti za istu količinu. Vrijednost koju Marx nastoji objasniti upravo je ovaj odnos robe s robom druge vrste; vrijednost u onom prvu smislu (uporabna vrijednost) je nešto što ukratko definira u najširem smislu i potom ostavlja. Nastavljajući dalje već uhodanom cestom, ustanovljuje da iza različitih vrsta robe stoje različite količine apstraktnog radnog vremena – društvo u cjelini mora uložiti različite količine rada da bi proizvelo različite tipove robe, i to je ono što uvjetuje razlike u razmjenskoj vrijednosti. Ovaj apstraktni rad – rad koji stvara vrijednost – odnosi se, kako ime sugerira, na apstraktnu količinu vremena koju proizvodnja neke robe zahtijeva, u datim prirodnim ili tehnikom stečenim uvjetima proizvodnje. Što više društvo u cjelini mora raditi da proizvede jedan primjerak neke robe, to će ta roba biti vrjednija. Ukoliko se produktivnost rada promijeni tako da se u istoj jedinici vremena može proizvesti više ili manje nego prije, vrijednost pojedinačnih primjeraka će padati ili rasti u skladu s time.
Na ovoj se teoriji vrijednosti temelji i teorija viška vrijednosti koju iznosi Marx. Kapitalistička proizvodnja vrti se oko dviju razmjena: kapitalist prvo ulaže novac u dva faktora proizvodnje (sredstva za proizvodnju i radnu snagu), radnici potom produktivno potroše sredstva za proizvodnju time što naprave od njih robu, kapitalist proda robu i sada ima veću svotu novca od one koju je uložio, ako je sve pošlo po planu. Odakle dolazi taj višak koji je kapitalist zaradio? Može imati jedino dva izvora: jedan je u samim tim razmjenama (kapitalist je naprosto jeftinije kupio na jednom mjestu i skuplje prodao na drugom), a drugi je u sferi proizvodnje koja je nastupila između ova dva čina razmjene. Marks odbacuje prvu hipotezu: samo razmjenjivanje ne može ostvariti višak vrijednosti zato što razmjena samo distribuira već postojeću vrijednost na nov način. Čovjek može jeftinije kupiti robu od jednog čovjeka pa je potom skuplje prodati drugome, ali ukupna suma robe i novca između njih trojice ostala je ista kao i prije; nema nikakvog viška.
Ali ako višak vrijednosti uopće postoji – a mora postojati ako kapitalistička društva rastu, postaju sve bogatija kroz vrijeme – tada moramo potražiti taj višak ne u samim razmjenama, nego u sferi proizvodnje između ove dvije razmjene. Što se ovdje događa? Pođimo od toga da je radna snaga roba poput svake druge, i da je njena vrijednost određena količinom apstraktnog radnog vremena koju društvo mora uložiti da bi održalo radnika živim i sposobnim za rad; Marx će reći da je plaća (koju je uobičajeno zvati „cijenom rada“) određena cijenama životnih sredstava koji su radniku nužni za preživljavanje na nekom datom životnom standardu, ali to je drugačiji način da se izrazi isto. Određuje li dnevna vrijednost radne snage vrijednost koju radnik može proizvesti u jednom radnom danu? Jasno da ne – to što će radnik u jednom danu pojesti (na primjer) četiri sata tuđeg rada kako bi preživio ne znači da mora u jednom radnom danu odraditi samo četiri sata da pokrije svoju vlastitu kožu. On može raditi i više od toga – osam, dvanaest, šesnaest sati. Upravo to se i događa – i korijen viška vrijednosti nalazi se u tome što radna snaga proizvodi veću vrijednost od svoje vlastite, odnosno radnici mogu proizvesti više od onoga što moraju potrošiti za vlastiti opstanak.
Marx pronalazi izvor viška vrijednosti u tome što vrijednost radne snage nije ni u kakvoj nužnoj proporciji s vrijednošću koju radna snaga može proizvesti. Radnici proizvode više nego što dobivaju zauzvrat, i to je tajna iza viška vrijednosti i beskrajno rastućeg bogatstva kapitalističkih društava. Ukratko: ako je veličina vrijednosti razmjerna veličini apstraktnog radnog vremena, tada slijedi da višak vrijednosti može proizaći jedino iz odgovarajućeg viška rada.
Ova rekapitulacija pokriva dovoljno da bismo razumjeli što su interpretacije Marxa koje Postone naziva tradicionalnim marksizmom; radi se o kritikama kapitalizma sa stajališta rada. Prema ovim interpretacijama, Marxovo ključno otkriće – njegova kritika političke ekonomije – sastoji se u tome što je otkrio pravi korijen viška vrijednosti i ustanovio da je taj korijen eksploatacija radne snage. Rad proizvodi svu vrijednost ali ne dobiva svu tu vrijednost zauzvrat, jedan dio toga odlazi kapitalistima te raznim drugim „parazitskim“ klasama. Tradicionalni marksizam u ovome vidi centralan problem koji je potrebno prevazići; okončati izrabljivanje kroz eksproprijaciju vladajućih klasa. Sam rad ovdje nikako nije doveden u pitanje, dapače, postavljen je kao osnova nekog budućeg oslobođenja od diktature kapitala. Kako ćemo pokazati, ovo tumačenje povrh kapitalizma hipostazira koncept rada koji nije smislen a da se ne pretpostave kapitalistički (robno-razmjenjivački) odnosi – uzima ono što se povijesno pojavljuje tek u kapitalizmu, a da to ne shvati kao njemu svojstveno. Ovakvo shvaćanje rada se itekako odražava na samo shvaćanje kapitalizma i moderniteta općenito koje vidimo u tradicionalnom marksizmu, kao i na shvaćanje budućih društvenih odnosa koje se nastoji ostvariti. Što se događa ako rad o kojemu je riječ, taj rad koji stvara svu vrijednost, shvatimo kao historijski specifičan i prolazan skupa s kapitalizmom? To je tema na koju sada prelazimo.
Tradicionalni marksizam
Dosad smo ponovili pjesmu koja je poznata svakome tko je pročitao prvih nekoliko poglavlja Kapitala. Ono što Postone naziva tradicionalnim marksizmom upravo se na iznesene Marxove uvide nadovezalo sljedećom interpretacijom: rad – shvaćen potpuno ahistorijski, kao bilo kakva medijacija između čovjeka i prirode koja rezultira korisnim proizvodima, u bilo kakvoj povijesnoj i društvenoj situaciji – izvor je svekolikog bogatstva i vrijednosti te srž svakog društvenog odnosa te je eksploatacija tog rada ključan problem kapitalizma koji trebamo prevazići. Radnička klasa proizvodi svu vrijednost, a ostale klase parazitiraju na tome preko institucije privatnog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju. Tradicionalni marksizam je centriran oko klasa i buržujskog oblika vlasništva te nimalo ne preispituje sam oblik rada koji postoji unutar kapitalizma, shvaćajući ga naprosto kao bilo kakvu produktivnu aktivnost – nešto što je postojalo u svim povijesnim društvima, nešto što će postojati i u eventualnim postkapitalističkim društvima, dakle prirodna činjenica ljudskog života koju se ne može nikako prevladati ili ukinuti.
Prema ovoj interpretaciji, Marxovo otkriće sastoji se u tome što je naprosto preuzeo takozvanu „radnu teoriju vrijednosti“ od Adama Smitha i Davida Ricarda te pomoću nje dokazao da se kapitalistički način proizvodnje temelji na eksploataciji rada. Ovakva koncepcija kapitalizma, bazirana na klasama i eksploataciji, naravno oblikuje i koncepcije budućeg društva koje tradicionalni marksizam zamišlja: socijalizam ili komunizam su naprosto stanja u kojima je privatno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju ukinuto, eksploatatorskih klasa više nema, višak vrijednosti ne odlazi nikakvim neproduktivnim klasama, radnici uživaju punu vrijednost svojeg rada, sam rad u potpunosti „dolazi na svoje“.
Marx je kao jednu od bitnijih kapitalističkih kontradikcija naveo onu između proizvodnih sila i proizvodnih odnosa; ovo je u tradicionalnom marksizmu shvaćeno kao da je industrijski rad osnova budućeg društva te da se radi o nečemu na što je kapitalizam takoreći izvana nametnuo svoje eksploatatorske okove. Revolucionarna transformacija je onda naprosto skidanje tih okova, oslobođenje rada od kapitalizma.
Ali ovakvo tumačenje Marxa ispušta iz vida ključni posao koji je Marx obavio svojom kritikom robnog fetišizma. Naime, raniji buržujski ekonomisti naprosto su pretpostavljali društvene odnose koji povijesno nastaju tek u kapitalizmu, i zakonitosti koje reguliraju kapitalističku ekonomiju su shvatili kao ekonomske zakonitosti uopće, odnosno kao zakonitosti svakog društva; poglavito, naprosto su pretpostavili da su proizvodi robe, odnosno da je robni oblik prirodan oblik proizvoda i da su tržišni odnosi prirodni ljudski odnosi koje su robovlasničko-feudalni odnosi kočili. Ono što je Marx učinio s takozvanom radnom teorijom vrijednosti više je kritika nego obrana iste; Marx negira da je rad ono što stvara vrijednost u svakom obliku proizvodnje (zato što „vrijednost“ kao međuodnos roba naprosto ne postoji u društvima koja se ne vrte oko proizvodnje robe) te da takvim postaje samo u onom obliku proizvodnje koji se temelji na razmjenjivanju roba. Radna teorija vrijednosti svakako opisuje realnost koja postoji unutar kapitalizma, ali nipošto ne opisuje nekakav prirodni zakon koji bi nastavio postojati i nakon istog.
Postoneova intervencija se može okarakterizirati kao razvoj onoga što je u Marxovoj kritici robnog fetišizma već implicitno zadano. Marxove kritike robnog oblika ne odnose se samo na robu već i na konkretan oblik rada čega je roba proizvod, i fetišizam tog robnog oblika je ujedno i fetišizam rada koji proizvodi robe. „Rad“ koji postoji unutar kapitalizma nije bilo kakav, historijski nepreciziran rad; on je specifična forma rada koja nije postojala prije kapitalizma i koja ne može postojati u društvu unutar kojega je robna proizvodnja ukinuta.
Tradicionalnom marksizmu je jasno da je kapital samo produkt nekog minulog rada, makar produkt koji se takoreći odmetnuo i podredio rad vlastitim interesima koji su samom radniku neprijateljski; ono što mu nedostaje jest da obrne taj odnos i da prepozna da rad koji stvara taj kapital – rad koji stvara vrijednost – sam nije od kapitala neovisan rad. Niti jedan član u paru rad-kapital nije prvotan, ili od drugog neovisan; rad koji je kapital proizveo nije bilo kakav rad koji postoji u bilo kakvim društvenim odnosima. Kao što su stari ekonomisti hipostazirali robni oblik i razmjenjivanje na tržištu te ih postavili kao transhistorijske fetiše, tradicionalni marksizam je pretvorio kapitalistički oblik rada u sličnu nepromjenjivu stvarnost. Tradicionalni marksizam shvaća da kapital nije stvar već društveni odnos te da novac ili sredstva za proizvodnju nisu kapital po nekoj svojoj unutarnjoj naravi već po tome što se nalaze unutar društvenih odnosa koji su kapitalistički – a ono što tradicionalni marksizam ne uviđa je da ni sam rad također nije stvar, nikakva aktivnost koju možemo zahvatiti fizičkim terminima poput trošenja energije, već historijski kontingentan društveni odnos.
Rad unutar kapitalističkog društva predstavlja centralno mjesto društvene medijacije, i razmjenjivanje proizvoda rada je predominantan oblik društvenog odnosa unutar kapitalizma. Postone tvrdi – i Marx to tvrdi, pravilno protumačen – da „rad“ o kojemu je ovdje riječ nije oduvijek postojao i da nije oduvijek mogao imati takvo centralno mjesto. Posljedično, ukidanje kapitalizma značilo bi ukidanje rada. Svaka parola koju iznosimo o kapitalizmu ostala bi potpuno istog značenja kada bismo riječ „kapital“ zamijenili riječju „rad“, zato što su rad i kapital isti društveni odnos sagledan iz različitih vidika: diktatura kapitala jest upravo diktatura rada. A socijalizam/komunizam tada nije pobjeda rada nad kapitalom, već uništenje oba člana u tom binarizmu.
Da damo odgovore na početna pitanja: Marx jest kritičar rada, a ne kritičar kapitalizma sa stanovišta rada, i marksistička anti-work teorija jest moguća. A originalan doprinos koji takva kritika rada može donijeti je historijski precizirano shvaćanje tog rada koji se kritizira; ovakvo nešto se teško može naći u postojećim anti-work teorijama. Spomenuli smo tri osobe na početku: Bob Black rad definira kao prisilno proizvođenje, što je jednoobrazno primjenjivo na preširok raspon povijesnih društava, od antičkih do sadašnjih. Bertrand Russell, kao dobar britanski filozof koji nikad ne preispituje svoj „zdrav razum“, definira rad naprosto kao nekakvo namjerno i svrhovito izmjenjivanje materije – a ovoj se definiciji rada može prigovoriti isto. Paul Lafargue se, s druge strane, nije potrudio biti dovoljno jasan da definira ono što kritizira i podrazumijeva da je očito o čemu govori kad spominje rad.
Historijski precizirano shvaćanje rada, te kritika istog, sadrže brojne korisne implikacije koje ćemo preciznije izložiti u budućim tekstovima. Zasada ostajemo na jednom ključnom uvidu: nije moguće kritizirati robnu formu bez kritiziranja samog režima rada koji stoji u njenoj pozadini, i kod zrelijeg Marxa ne postoji koncept rada koji imamo osloboditi.
Filip Drača
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2022. godinu
Literatura:
Black, B.: Instead of Work. LBC Books, Ardent Press, 2016.
Engels, F.: Anti-Duhring: Herr Eugen Duhring’s Revolution in Science. Create Space Independent Publishing Platform, 2015.
Hunt, E. K.; Lautzernheiser, M.: History of Economic Thought: A Critical Perspective. M. E. Sharpe, 2011.
Lafargue, P; Kerr C. H. (ur.): Right to be Lazy, and other studies. C.H. Kerr&Co., 1907.
Marx, K.: Capital: Critique of Political Economy. Penguin Classics, 1992.
Marx, K.: Wage Labour and Capital. Dodo Press, 2009.
Postone, M.: Time, Labour and Social Domination. A Reinterpretation of Marx’s Critical Theory. Cambridge University Press, 1996.
Russell, B.: In Praise of Idleness and Other Essays. George Allen & Unwin ltd., 1935.