TEKST

Marx i rad II: Odnos između rada i vrijednosti – Ricardo i Marx

U nastavku slijedi drugi dio teksta u kojem nastojimo razmotriti mogućnost marksističke kritike rada te neke od njoj svojstvenih implikacija. Ono što nam historijsko-materijalistički pristup ovoj temi može ponuditi jest uvid u povijesnu uvjetovanost sadašnjeg oblika rada te njegovu funkciju kao osnovne društvene spone unutar kapitalističkog načina proizvodnje. Naznačeno je već kod Marxa, te mnogo eksplicitnije kod Postonea, da je kapitalizam svrgnuo direktnu i osobnu društvenu međuovisnost (unutar toga i direktne odnose dominacije između klasa) te umjesto njih postavio posredovan oblik društvene međuovisnosti kroz razmjenu proizvoda apstraktnog rada (a time i dominaciju specifičnih vladajućih klasa neosobnom dominacijom kapitala).  Ovdje ćemo produbiti odnos koji Marx (prema Postoneu) zauzima u odnosu na socijalnu funkciju rada unutar kapitalizma.

Sada kada smo ukratko odredili što je tradicionalni marksizam, vrijeme je da pobliže razjasnimo u čemu se (prema takvoj recepciji Marxa) sastoji Marxov ključan doprinos teoriji kapitalizma te što je nedostatno u takvom tumačenju, dakle nekonzistentno s Marxovim generalnim projektom kritike političke ekonomije.

David Ricardo, buržujski ekonomist na čiju se teoriju Marx direktno nastavlja, poznat je po tome što je teoriji vrijednosti dao njen najsofisticiraniji oblik. Jednostavno rečeno, Ricardova teorija vrijednosti tvrdi da se roba različitog tipa, gledano u širokim i općedruštvenim prosjecima, nalazi u različitim razmjerima zato što u nekim zadanim uvjetima proizvodnje zahtijeva različite količine radnog vremena da bi se proizvela (uzevši u obzir cjelokupan proces proizvodnje, dakle i proizvodnju samih sredstava za proizvodnju; ništa se ne pretpostavlja). Ricardo je, između ostalog, upotrijebio ovu teoriju vrijednosti kako bi dokazao da je klasa zemljoposjednika – engleski feudalni ostatak koji je u ranom 19. stoljeću još uvijek bio ozbiljnom političkom silom – u potpunosti parazitska te da su kapitalisti i radnici jedine dvije produktivne klase od čije industrije svi ostali preživljavaju. Samo rad i kapital stvaraju vrijednost, s tim da se kapital i sam može reducirati na rad obavljen u prošlosti; kapital (shvaćen kao sredstvo za proizvodnju budućih dobara) samo je poluproizvod, nepotpuno obavljen rad.

Rikardijanski socijalisti (uzmimo Thomasa Hodgskina kao primjer) nastojali su nastaviti Ricardov posao i radikalizirati ga kako bi dokazali da je ono isto što je Ricardo govorio o klasi zemljoposjednika ustvari primjenjivo i na samu kapitalističku klasu, i linija argumentacije je solidno ukorijenjena i barem je implicitna u onome što je već rekao sam Ricardo: dakle, čak je i kapitalistička klasa parazitska. Hodgskin, čiji se rad kronološki nalazi između Ricardovog i Marxovog, preuzima Ricardovu teoriju i okreće je protiv same kapitalističke klase. Njegov rad se vrtio oko dokazivanja toga da kapitalisti ne daju nikakav doprinos proizvodnji vrijednosti koji bi bio neovisan od samog rada te je zamislio buduće socijalističko društvo kao (u distributivnom smislu) pravedno i oslobođeno od svekolikog parazitizma bogatih i vladajućih klasa svih vrsta, bilo da se radi o kapitalistima ili zemljoposjednicima, radnici će posjedovati sredstva za proizvodnju ili individualno ili u sklopu radničkih kolektiva, i zarade od ovakvih radničkih poduzeća u potpunosti će pripadati samim radnicima koji su ih privredili. Za Hodgskina, međutim, buržujska forma vlasništva – vlasništva ili robe ili sredstava kojima se roba proizvodi, vlasništva koje je otuđivo dobrovoljnim razmjenjivanjem ekvivalenata – uopće ne dolazi u pitanje: buržujski oblik vlasništva za njega je zadan prirodom, prirodno pravo nalaže da ljudi posjeduju ono što je njihov vlastiti rad proizveo, i problem s kapitalizmom je tada moralne i pravne naravi: kapitalisti i zemljoposjednici skupa pljačkaju radničku klasu, prisvajaju sebi ono što s pravom pripada radnicima.

Univerzalna proleterizacija je Hodgskinov odgovor; društvo u kojem neće biti nijedne klase osim one radničke. Proleterski rad je osnova budućeg društva, kao i točka gledišta s koje kritiziramo kapitalizam. Je li ovo i Marxovo gledište? Marksisti koje se ovdje kritizira bi odgovorili potvrdno, ali Marx je onda samo netko tko je uspio zasjeniti sirotog Hodgskina idejama koje je Hodgskin već iznio prije njega.

Upravo opisana Hodgskinova kritika kapitalizma i vizija socijalističke/komunističke budućnosti oduvijek je prisutna u radničkim pokretima koji su se kroz povijest u većoj ili manjoj mjeri pozivali na Marxa te ju se jako često pripisuje samome Marxu. Navedeni cilj brojnih takvih pokreta bio je ekspropcijacija kapitalističke klase, što se često neopravdano poistovjećivalos ukidanjem buržujskog oblika vlasništva; nije se mnogo mislilo o tome da taj oblik vlasništva (pa skupa s njim i kapitalizam) može nastaviti postojati i bez samih kapitalista koji postoje danas. Marxov vlastiti doprinos političkoj ekonomiji, prema interpretacijama koje je Postone grupirao pod terminom tradicionalnog marksizma, uvelike je analogan ovome – Marx kao još jedan ekonomist u rikardijanskoj tradiciji koji je nastojao dokazati da je rad izvor svekolike vrijednosti. Marxovo veliko postignuće sastoji se – i za ovakvo tumačenje je djelomično kriv sam Marx – u tome što je otkrio odakle dolazi višak vrijednosti. Kako smo naznačili u prošlom tekstu, višak vrijednosti ne nastaje u samoj razmjeni, odnosno na tržištu, već prethodi istima i Marx ga locira u „skrivenoj“ sferi proizvodnje; ovo je mnoge marksiste navelo na ideju da je Marx demistificirao kapitalistički način proizvodnje time što je otkrio da je rad pravi izvor (viška) vrijednosti. I premda Marx  svakako tvrdi da je rad srž kapitalističkog mehanizma, ovo ne znači ono što tradicionalni marksizam smatra da znači.

Naime, Marx ne piše političku ekonomiju nego kritiku političke ekonomije. Ne nastoji dokazati da su raniji ekonomisti obavili loš posao kao ekonomisti, i intencija nije kao alternativu ponuditi bolju i točniju ekonomsku teoriju. Namjera je kritizirati i prevazići ekonomiju kao takvu, kao znanstvenu disciplinu. Pritom se ne nastoji dokazati da je ekonomija odnosno politička ekonomija pseudoznanost ili da nije moguća kao znanost; rad i vrijednost te njihov odnos jesu realnosti sadašnjeg društvenog stanja o kojima je moguće napraviti sofisticiranu znanstvenu teoriju, i Ricardo jest postigao takvo nešto. Srž Marxove kritike nalazi se više u tome što su rad i vrijednost objekti koji su povijesno postavljeni, a ranija, buržujska ekonomska znanost nije tu povijesnost zahvatila.

Ovo nas dovodi do sljedećeg zaključka: rad, barem onaj koji danas postoji, nije oduvijek postojao. Nema govora o radu kao nekakvoj vječnoj i nepromjenjivoj ljudskoj aktivnosti koja nadilazi konkretne povijesne epohe i koja sačinjava unutarnju srž svakog povijesnog oblika društvene medijacije. Kapitalističko društvo je, očito, cjelina čiji su odnosi posredovani razmjenjivanjem proizvoda rada; svačiji način preživljavanja je kupovanje robe, dakle proizvoda nekog ljudskog rada novcem koji je uvijek zarađen nečijim minulim radom neovisno o tome kako se našao u kupčevim rukama. Radno vrijeme je centralno mjesto društvene medijacije i ulazimo u odnose s drugima primarno kroz razmjenjivanje količina radnog vremena. Onaj uistinu originalni doprinos Marxa sastoji se u tome da se radi o situaciji koja je zapravo svojstvena jedino kapitalizmu – a Marx tada nije apologet takozvane radne teorije vrijednosti (ili rada samog) već njen kritičar: ona vrijedi za kapitalistički način proizvodnje, ne vrijedi prije ili nakon njega, i sam odnos između rada i vrijednosti je stvarnost koja je povijesno nastala. A budući da su rad i vrijednost samo dva vidika jednog te istog društvenog odnosa, kritika vrijednosti koja je uistinu konzistentna ujedno je i kritika samog rada. Da parafraziramo staru parolu, i ekonomisti su također samo interpretirali svijet koji imamo izmijeniti.

U čemu bi se tada Marxova vizija budućeg stanja razlikovala od one koju je imao Hodgskin te njome slične koju imaju tradicionalni marksisti? Teško je praviti specifične predikcije o eventualnoj sudbini čovječanstva pa ih ni nećemo postavljati, ali ukidanje vrijednosti kao društvenog odnosa u kojem se razmjenjuju proizvodi rada mora biti ujedno i ukidanje ili rastakanje rada kao jasno određene ljudske aktivnosti, jedne od mnogih; postojat će (u veoma širokom smislu) proizvodnja stvari koje su nekome korisne, no ne bi trebala postojati ikakva direktna veza između te proizvodnje s distribucijom, što nas vraća na slogan „od svakog prema sposobnostima – svakome prema potrebama“. Rad kao univerzalan medij društvenog odnosa prestat će postojati.

Da se spustimo na zemlju i prestanemo kretati u teorijskim apstrakcijama, ovo bi konkretno značilo da ničija egzistencija neće ovisiti o tome doprinosi li. Staro i svima poznato antikomunističko opće mjesto glasi: komunizam je društvo u kojem lijenčine dobivaju jednako kao i marljivi ljudi – i taj bi refren ustvari bio veoma precizan opis samo kada bismo iz njega izbacili riječ jednako.

Centralna uloga rada u kapitalizmu

Dosad smo obradili onaj dio kritike tradicionalnog marksizma prema kojoj ne postoji nikakav transhistorijski „rad“ koji se provlači u nepromijenjenom obliku kroz svako povijesno društvo te da se Marx ne služi takvim pojmom rada u svojim analizama kapitalizma. Marxu se često pripisuje svojevrstan produktivistički humanizam prema kojem rad sačinjava temeljnu ljudsku prirodu koju je međutim kapitalizam oduzeo od samog čovjeka i okrenuo protiv njega; kapitalistička dominacija se tada shvaća kao nešto što je samom radu ekstrinzično i pretpostavlja se da će vječan i nepromjenjiv rad nastaviti postojati i nakon eventualnog ukidanja ove dominacije. Ovdje ćemo istaknuti još jedno opće mjesto unutar marksističkog diskursa koje treba podvrgnuti kritici, a to je shvaćanje rada kao supstancije društvenog odnosa.

Primijećeno je još prije Postoneove interpretacije Marxa da rad unutar kapitalizma preuzima jednu sasvim novu društvenu funkciju koju nije ranije imao. Max Weber, poznati analitičar „protestantske etike“, naznačuje da je rad prije modernih/kapitalističkih društava bio ograničena aktivnost; ovo znači da su društveni i ljudski kapaciteti namijenjeni proizvodnji bili unaprijed poznati i definitivno zadani. U srednjem vijeku ili antici, proizvodi se zato da se pokriju neke unaprijed poznate potrebe; nakon što se taj rad obavi, sav daljnji rad iznad ove granice je više ili manje opcionalan. Ako se iz bilo kojeg razloga ne mora raditi – zato što, primjerice, hrane i drugih potrepština već ima za neko buduće vrijeme – tada je moguće da se neko vrijeme jednostavno ne radi ništa. Nasuprot tome, unutar kapitalističkog načina proizvodnje nezamislivi su čitavi mjeseci u kojima se naprosto ništa ne radi zato što se akumuliralo dovoljno dobara, jer nikad nije dovoljno. Svaki dostupan komadić vremena koji se uopće može uložiti u ikakvu produktivnu aktivnost mora zaista i biti uložen. Ako protestant slučajno ulovi neki duži period slobodnog vremena, njegov etos je da pronađe nešto novo što može raditi – imati previše slobodnog vremena je put u zlo. I ovo dakako nije nešto svojstveno isključivo protestantima, karakteristično je danas za svako društvo u kojem se kapitalistički način proizvodnje razvio. Rad je postao apsolutno centralan i svačiji život je jedan komadić kapitala od kojeg se mora „napraviti nešto“.

Kapitalizam se razlikuje od prethodnih društava između ostalog i po tome što višak koji proizvodi njegova radnička klasa nije namijenjen samo potrošnji vladajućih. Kapitalisti svakako mogu biti bezobrazno rastrošni, živjeti u raskalašenom luksuzu i to često jest slučaj, no konačna svrha viška na kojem se profiti temelje jest daljnja investicija u što veću i veću proizvodnju. Kapitalistički rad je dakle rad koji rađa novi rad, samom je sebi svrha i u tom je smislu beskonačan rad – za razliku od rada unutar ranijih društvenih formi, koji je mogao imati privremenog kraja. Kapitalizam nije samo još jedan način proizvodnje među mnogima; on je način proizvodnje par excellance.

Iz tog razloga, kapitalizam podvrgava svekolike prirodne i društvene kapacitete što većem proizvođenju, i svekolika društvena egzistencija se počinje okretati oko rada kao svog centra; ne raditi znači ne biti u punom smislu integriran u društvo. Mnogi oblici socijalne marginalizacije u kapitalizmu dijele među sobom upravo to što marginalizirane skupine o kojima je riječ nisu u potpunosti integrirane u ovaj sistem rada i razmjenjivanja proizvoda rada; najjednostavnije rečeno, ljudi koji su tjelesno i mentalno nezadovoljavajući potrebama kapitala: takozvani kriminalci, osobe s invaliditetom, etničke i rasne skupine za koje je opće mjesto reći da su „lijene“ ili da „ništa ne rade“, i tako dalje.

Da se vratimo na Postonea i tradicionalni marksizam – kod potonjeg je često slučaj da se rad shvaća kao supstancija društvenog odnosa, socijalno tkivo na kojemu se svaki društveni odnos temelji te da je ono što kapitalistički način proizvodnje nameće iluzija slobodnog tržišta na kojem neovisne individue dobrovoljno i slobodno razmjenjuju dobra. Jedan čovjek je na jednoj strani blagajne, drugi na drugoj strani – a „ispod“ te očite površine nalazi se nepojmljivo komplicirana mreža socijalne međuovisnosti, posredovane radom, koja je ovu razmjenu učinila mogućom. Postoji unutar kapitalizma razgraničenje između proizvodnje i distribucije zbog kojeg se rad ne čini onom centralnom socijalnom aktivnošću koja sačinjava bit društvenog odnosa – i pjesma tradicionalnog marksizma nadalje kaže, rad će doći na svoje u socijalističkoj budućnosti, distinkcija između privatne i socijalne dimenzije rada na taj način će se prevazići da će se privatna dimenzija ukinuti u korist one socijalne, rad će biti univerzalno prepoznat kao izvor svekolikog bogatstva i sve će se iluzije koje tržišni distributivni mehanizam generira također prevazići. Ali socijalna međuovisnost posredovana radom trebala bi ostati – tradicionalni marksizam uzima ovakvo stanje zdravo za gotovo.

Marksizam je kao diskurs posvetio veliko mjesto kritici buržujskih koncepata individue, privatnosti i tako dalje, no parnjak svih ovih pojmova (takozvano “društvo“ te njemu pripadajući subjektivitet koji nazivamo „javnošću“) je više ili manje ostao neproblematiziran i ovo je direktno povezano s istim neproblematiziranjem rada – socijalna povezanost kroz rad uzima se kao još jedna transhistorijska činjenica, i marksistička kritika kapitalizma često izgleda kao obrana onog univerzalnog, društvenog i općeljudskog od partikularnog i individualističkog. Postone nasuprot tome ističe da je kod Marxa rad kao centralno mjesto društvene medijacije, kao supstancija društvenog odnosa, i tako dalje – postavljen tek unutar kapitalizma i da ne izražava svojstvo svakog oblika proizvodnje.

Da ponovimo pojmovnu shematizaciju – robna proizvodnja je ono što u bitnom smislu sačinjava kapitalističke odnose. Marx shvaća kapitalizam kao generaliziranu robnu proizvodnju, odnosno kao društvo čiji su odnosi posredovani razmjenjivanjem proizvoda apstraktnog rada, što su dva načina na koja se može izraziti jedno te isto. Apstraktni rad je jasno postavljen kao nešto imanentno kapitalističkoj proizvodnji; to je ona kvantiteta nužnog radnog vremena prema kojoj roba ima onu vrijednost koja je svojstvena robnom obliku. Ukoliko prihvaćamo da se socijalistički/komunistički projekt sastoji u ukidanju robne proizvodnje, očito je da prihvaćamo ukidanje apstraktnog rada – ali ovo znači mnogo više nego što isprva izgleda da znači. Ukinuti apstraktni rad znači ukinuti čitavo društvo čiji se odnosi temelje na razmjenjivanju proizvoda rada, a ne reafirmirati takvo isto društvo protiv ikakvih individualnih ili privatnih interesa koji razaraju socijalnu supstanciju. Ovo je analogno već iznesenim tezama da se Marx ne bavi samo time odakle višak vrijednosti dolazi (da dolazi isključivo iz rada kojeg obavljaju proleteri) i kome on odlazi (vlasnicima sredstava za proizvodnju), već i time kako sama vrijednost nastaje kao društveni odnos. Dosadašnji marksistički diskurs stavlja u fokus samo višak vrijednosti; potrebno je dovesti u pitanje i vrijednost.

Isto kao što marksizam nema kao svoj cilj oslobođenje rada od nekih izvana nametnutih kapitalističkih okova, u posve istom smislu mu nije cilj ni oslobođenje ljudskog društva (ili neke tome slične cjeline) od kapitalističkih eksploatatora. Društvo o kojemu je ovdje riječ je i samo jedno društvo proizvođača, što nije vječna datost ljudske egzistencije. Biti zaposlen nije samo sredstvo preživljavanja već i sredstvo stjecanja bilo kakvog društvenog statusa, i raznorazni oblici socijalne marginaliziranosti ili isključenosti koreliraju upravo s nesudjelovanjem u čitavom sistemu razmjenjivanja rada za rad, ili u sistemu proizvodnje vrijednosti, što je dakako jedno te isto. [GD1] Ukidanje rada je ukidanje (modernog) društva kao takvog te je u nekom smislu povratak na stanje u kojem pripadanje društvu nije uopće posredovano radom.

Indikativno je da je pojam društva prije kapitalizma označavao uglavnom samo grupe koje su povezane odnosima osobnog poznanstva te da se tek u 17. i 18. stoljeću razvija pojam društva koji se koristi danas, a koji označava razne cjeline koje su mnogo veće od ovakvih direktnih i osobnih – a te su cjeline određene upravo trgovinom odnosno razmjenjivanjem (Adam Smith je prvi koji govori o društvima u ovom smislu). Srednji vijek nije imao nikakav pojam društva koje sačinjavaju isključivo produktivne ljudske individue; ekumeni su pripadali i anđeli i životinje i široka lepeza drugih stvorova. Tek u modernim vremenima nastaje pojam društva kojemu pripadaju samo ljudske individue, te još važnije, kojem uistinu pripadati znači raditi za njega.

Filip Drača

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2022. godinu

Literatura:

Goff, J.: Time, Work and Culture in the Middle Ages. University of Chicago Press, 1980.

Hunt, E. K.; Lautzernheiser, M.: HistoryofEconomicThought: A CriticalPerspective. M. E. Sharpe, 2011.

Postone, M.: Time, Labour and Social Domination. A Reinterpretation of Marx’s Critical Theory. Cambridge University Press, 1996.

Stack, D.: Nature and Artifice: Life and Thought of Thomas Hodgskin. Royal HistoricalSociety, 1997.

Weber, M: The Protestant Ethic and the Spirit of Capitalism. Routledge, 2001.

Weeks, Kathi: The Problem with Work: Feminism, Marxism, Antiwork Politics and Postwork Imaginaries. Duke University Press Books, 2011.