TEKST

Prijatelji i neprijatelji rata

U nastavku pročitajte osvrt na globalna previranja i rat

Prema uzbuđenoj reakciji predsjednika Ukrajine Volodimira Zelenskog neposredno nakon nesretnog događaja u kojem je zalutala raketa ubila dvojicu Poljaka može se zaključiti da ukrajinski predsjednik ne bi imao ništa protiv da američko-ruski posrednički rat uđe u novu izravniju i iskreniju fazu. Dapače, ne pitajući za cijenu ukrajinske slobode, neustrašiv pred nuklearnim arsenalom protivnika, nakon brzo provedene istrage o porijeklu projektila koji je pao na poljsko selo, stisnuo je biceps, upalio kameru i ljuto počeo prijetiti, gotovo raspoređivati NATO snage po poljskoj granici. Sreća je što još uvijek postoje mehanizmi unutar NATO-a koji sprečavaju da se refleksno unesu koordinate i pokrene kataklizma.

Tako smo se dodatno uvjerili, drugi put od kada nepoznati objekti lete po NATO prostoru da: a) NATO savezu nije u interesu da se po svaku cijenu krene u otvoreni rat s Rusijom i b) ne postoji veliki evroatlanski kišobran koji bi Evropu štitio od neprijateljskih raketa s istoka. Koliko god ovo a) relaksira situaciju, toliko ovo b) zabrinjava pa se postavlja pitanje – da li bi NATO trebao plaćati penale ako nije u stanju zaštiti prostor zemlje članice te može li se izaći iz Saveza bez penala ako se zemlja članica osjeća nesigurnije pod njegovom zaštitom. Ovo pitanje oko izlaska iz NATO-a pogotovo bi trebalo biti važno jer su se opći uvjeti poslovanja izmijenili. Na samitu u Madridu usvojen je novi agresivniji kurs prema kojem NATO neće djelovati isključivo obrambeno nego proaktivno, preventivno.

Što bi to u praksi značilo rekla nam je Vlasta Zekulić, voditeljica Odjela za strateška pitanja i odnose u Savezničkom zapovjedništvu za transformacije u NATO-u u HRT-ovoj emisiji 1 na 1 krajem rujna ove godine u razgovoru s Romanom Bolkovićem: “(…)Novi strateški koncept po prvi put kaže – moramo biti proaktivniji u oblikovanju budućnosti. Ne možemo nastaviti ići dalje iz dana u dan i stalno reagirati na sve što naši protivnici rade. Stalno smo u nekakvoj pasivnoj, reaktivnoj fazi, trebamo jednostavno odlučiti kuda mi idemo, oblikovati taj prostor i natjerati njih da se moraju prilagoditi. To je nešto što ponovo traži kompletno drugačiji način promišljanja(…)”.

Prevedeno na laički to bi moglo značiti da NATO-ova nova strategija podrazumijeva i preventivne udare na zemlju za koju se pretpostavlja da bi mogla predstavljati prijetnju – nešto slično ruskoj specijalnoj operaciji u Ukrajini.

Dotičući se spomenute Rusije, visokopozicionirana dužnosnica NATO-a tako kaže: “Činjenica je da su Kina i Rusija nezadovoljne svojim statusom, nezadovoljne su geopolitičkim prostorom u kojem im je dana mogućnost i sloboda manevriranja i one žele promijeniti međunarodne strukture u kojima svi mi živimo, funkcioniramo i koje nama odgovaraju. Mi kao zemlje Zapada, zadovoljne smo s tim okvirima, zadovoljne zakonima, zadovoljne smo s pravilima i jako učinkovito funkcioniramo u njima – oni nisu. Te dvije države, a ima ih još, žele promijeniti pravila jer vjeruju da bi uz drugačija pravila imali veći prostor za svoje geopolitičko manevriranje.”

Upravo se o tim NATO-ovim manevriranjima i pravilima igre u kojima se članice Saveza dobro snalaze premalo govori u Hrvatskoj, a od kada je počeo rat u Ukrajini još manje, s pola glasa. Od početka rata u medijima smo više slušali o duševnim dijagnozama Vladimira Putina nego o tridesetogodišnjem imperijalističkom puzanju po evropskom kontinentu koje je u nekom trenutku moralo nagaziti na crtu i dovesti svijet na prag velikog rata.

Vlasta Zekulić u spomenutoj emisiji vrlo je lako detektirala tko su oni drugi koji remete poredak u kojem je nama dobro, a njima nije. Naši neprijatelji, kaže, stalno nas napadaju, hakiraju, ubadaju, provociraju, povećava tako nervozu Zekulić, pa kaže da to tako više ne može – NATO savez prelazi u novu fazu, iz faze djelovanja u miru, u ratnu fazu. Iako nam zvanično još nitko nije priopćio da smo u ratu, ponašajmo se kao da jesmo.

Pretpostavka je da se takav diskurs putem NATO-ovih agenata čitavim EU-om širi već neko vrijeme, a ne samo kod nas. Nakon što se huškanje na rat normalizira stado se zbija pa onda donekle i možemo razumjeti zašto u EU-u izostaju antiratni prosvjedi u vrijeme drastičnog povećanja cijene energenata i rekordne stope inflacije dok se istovremeno povećava izdvajanje za vojsku (rekordnih 7 568 milijardi kuna za obranu u RH), a dodatna se militarizacija Evrope kod građana promatra s olakšanjem.

U drugim dijelovima svijeta, unatoč brzoj osudi ruske agresije i potpisivanja nekoliko bitnih rezolucija, od kojih je ona donesena kroz Opću skupštinu UN-a vjerojatno najvažnija, većina potpisnica – od onih zemalja koje su i ranije imale dobre odnose s Rusijom i dalje su nastavile po starom. Otprilike kao i u slučajevima kada bi SAD nekome upao u zemlju, proveo operaciju bombardiranja bez konzultacije s partnerima iz Alijanse (ili čak sa svojim Kongresom). Obično bi Francuska prva napravila dramu pa bi nakon oštre njemačke reakcije zajedno s UK-om i ovom rubnom sirotinjom brže-bolje gledali kako da im se uz osudu čim više pomogne.

Osim zbog velike udaljenosti, a Evropljani sada najbolje mogu vidjeti koliko je geografska udaljenost bitna kada su u pitanju svjetske nepravde, neutralnost Trećeg svijeta i tobožnja hladnokrvnost s kojom se promatra krvoproliće, rezultat stoljeća eksploatacije, laži o progresu i vladavini prava, istovremenog besramnog uvećavanja bogatstva putem malih kompradorskih elita i one, možda i najbitnije komponente evropskog identiteta – rasizma. Struja i televizori danas postoje i u Trećem svijetu. I tamo su putovale slike Evrope koja raširenih ruku i s rakijicom na stolu dočekuje svoju bijelu izbjeglu braću, a još su svježe slike te iste Evrope koja mlati „musave“ i „zmazane“ i utapa ih po Mediteranu, sve po proceduri, birokratski. Iz Ukrajine bježe izbjeglice, a iz Sirije, Pakistana, Afganistana, Libije naviru migranti – naziv koji bi bolje opisao ptice nego ljude.

Unutar tog okvira, niske popularnosti koju uživaju u ostatku svijeta i loše odrađenog agitacijskog i diplomatskog posla SAD-a, EU i partneri ne samo da nisu uspjeli izolirati i uništiti Rusiju uvođenjem sankcija i pritiscima da se Ruse izbaci iz praktički svake organizacije koja postoji, nego su svojim aktivnostima doprinijeli oživljavanju gotovo zaboravljenog BRICS-a.

BRICS je forum koji je u proteklom periodu označavao labaviju suradnju među državama za koje se 2000-ih pretpostavljalo da bi u narednim desetljećima mogle najviše prosperirati i u budućnosti konkurirati bogatašima iz G7. Prvenstveno se u analizama računalo na privredni uzlet Kine, a njoj su osim Rusije pridružene Indija, Brazil i kasnije Južnoafrička Republika. Zemlje BRICS-a, za koje se smatralo da bi do 2050. mogle sustići Zapad i dominirati svjetskom ekonomijom, do uvođenja sankcija Rusiji nisu bile snažno povezane. Njihov odnos bio je daleko od toga da bi se moglo govoriti o političko-ekonomskom ili nekom budućem vojnom savezu koji bi mogao nastupiti kontra NATO-a. Jedno je osnovati razvojnu banku, a drugo vojni savez.

Na 14. samitu BRICS-a koji je održan krajem lipnja ove godine pod pokroviteljstvom Kine usvojeni su prijedlozi da se odrede kriteriji i procedura za širenje članstva. Do sada su za članstvo aplicirali Argentina, Alžir i Iran, uz najavu ruskog ministra vanjskih poslova Sergeja Lavrova da postoji veliki interes da se pridruže i druge zemlje. Putinu je tako okvir BRICS-a došao kao budali šamar – nas i Kineza 3 i pol milijarde. I bez najavljenog proširenja, BRICS obuhvaća 40% svjetske populacije i oko četvrtine BDP-a.

Imajući na umu daljnje jačanje veza između Rusije i Kine te izgledno pridruživanje novih članica BRICS-u, uz gore najavljenu agresivniju politiku NATO saveza, možemo pretpostaviti da bi dodatnim zaoštravanjem odnosa Kine i SAD-a zaista mogli doći do toliko puta najavljivane, gotovo neprežaljene nove-stare podjele svijeta u kojem bi izbjeći novi svjetski rat bilo ravno čudu.

Da bi se okončao ovaj posrednički rat u kojem se Ukrajina uništava kao kolateralna žrtva potrebno je pokrenuti izravne pregovore između Rusije i SAD-a. Evropska unija, ako želi izbjeći kolaps vlastite privrede, prva bi trebala promijeniti svoju ratnu politiku i izvršiti pritisak da se čim prije krene u pregovore. Uzimajući u obzir dosadašnje djelovanje Evropske komisije, klasni interes koji Komisija zastupa te vazalski odnos spram SAD-a teško je povjerovati da bi se takav zaokret mogao dogoditi bez značajnog pritiska odozdo i/ili sukoba među članicama unutar same EU.

S druge strane, ispred globalnog juga sada je najveći zadatak da se ne dopusti uvlačenje u borbu za imperijalističke interese bilo koje strane te da se pokuša međusobno povezati na panafričkim, južnoameričkim ili drugim regionalnim osnovama. Da se na temelju iskustva starog pokreta Nesvrstanih, izraslog na idejama antikolonijalne borbe i očuvanja mira koji je stvoren u sličnoj situaciji, izgradi novi pokret i organizaciju koja bi svojim članicama osigurala zaštitu od imperijalističkih pretenzija. Postojeći Pokret nesvrstanih danas nažalost nema gotovo nikakav značaj, a s obzirom na njegov sadašnji sastav izgledno je da će biti korišten u svrhu očuvanja postojećeg poretka.

Zlatan Topalović

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2022. godinu