TEKST

Zelena tranzicija NATO-ove alijanse

Jelena Host i Zlatan Topalović osvrnuli su se na zelene tendencije u okviru sve gorih globalnopolitičkih okolnosti

U posljednje se vrijeme često po medijima provlači lažna liberalna mantra o tome kako istovremeno treba pomiriti potrebu za sigurnošću u svijetu rastuće kontingencije, a koji je de facto na rubu novog hladnog rata, s imperativom ulaganja u borbu protiv klimatskih promjena. Taj diskurs upravo i služi tome da u jeku klimatske i gospodarske krize normalizira sve veća ulaganja u vojsku i naoružavanje.

U tekstu kanimo pokazati da su te dvije stvari nepomirljive i da sve veća militarizacija nužno dovodi do sve većih CO2 emisija i preusmjeravanju sredstava namijenjenih borbi protiv klimatskih promjena u vojsku; ne samo to, rat u Ukrajini razvodnio je sve dosadašnje, ionako mizerne, napore protiv klimatskih promjena i stavio ih u drugi plan.

Na borbu protiv klimatskih promjena osvrnuo se i NATO u točki 46 svoje novo usvojene strategije u Madridu gdje ističe da baš NATO treba biti predvodnica međunarodnih organizacija u toj borbi. Ova duboko cinična izjava temelji se na sveprisutnom fenomenu greenwashinga pa tako NATO, koji bi, da je država, bio 47. svjetski zagađivač, može postati predvodnik u borbi za klimu, isto kao što je Coca-Cola, najznačajniji proizvođač plastičnog otpada, nedavno bila sponzor Klimatske konferencije COP27 u Egiptu. To nije prvi takav slučaj i zapravo je samo pokazatelj snage, dobre organizacije i jakog utjecaja lobističkih grupacija na COP-ove konferencije i razne druge donositelje odluka.

Inače, glavni se NATO-ov tajnik Jens Stoltenberg, koji je, usput rečeno, 2013. godine bio glavni izaslanik za klimatske promjene pri UN-u, obavezao da će NATO do 2030. godine srezati emisije CO2 za 45 % i doseći cilj od nula CO2 emisija do 2050. Kaže: „Bit će teško, ali nije nemoguće.“ Istovremeno, dao je do znanja da NATO-ov plan za očuvanje planete ne smije kompromitirati NATO-ovu vojnu efikasnost. Nakon detaljnijih novinarskih ispitivanja, ispostavilo da se Stoltenbergova izjava o redukciji emisija odnosi samo na objekte kojima sam upravlja NATO (čitaj NATO-ve urede u Bruxellesu), no ne i na vojne baze.

Kako u praksi izgleda redukcija CO2 emisija unutar vojnog kompleksa govori činjenica da novi modeli aviona F-35A, koji bi trebali zamijeniti stare F-16, troše 5600 litara kerozina po satu, što je za 60 % više od starih šesnaestica; alternativna goriva jednostavno su preskupa, ograničena i nestabilna i vojska će se još dugo vremena prvenstveno oslanjati na fosilna goriva (svjetske vojne snage su 29. najveći potrošač nafte), a najbogatije zemlje, koje su ujedno i najodgovornije za klimatsku krizu, troše 30 puta više na svoje vojne snage nego na financijsku pomoć klimatski najugroženijim zemljama.

Prema procjenama organizacije Scientists for Global Responsibility, sve svjetske vojske i vojna industrija zaslužne su za 6 % ukupnih emisija CO2, što je znatno više od svih afričkih država zajedno (Afrika se kreće u rasponu od 3,4-3,8 %).

Majkemi garancija

Upitan o tome kako će mjeriti smanjenje emisija ako za to ne postoji jasna metodologija i ako se ne zna koja je početna točka, Stoltenberg izjavljuje da je NATO izradio metodologiju, ali je neće objaviti. Znači sve se svodi na majke mi, smanjit ćemo, a nama ostaje da im vjerujemo.

Vjerovat ćemo tako na riječi i premijeru Andreju Plenkoviću koji je na spomenutom klimatskom skupu COP27 održanom u egipatskom Šarm el-Šeiku obećao da ćemo kroz deset godina uvesti električne vlakove na baterije. Hrvatska, koja je na sastanku Vijeća EU u Bruxellesu krajem 2017. godine jedina od 28 EU članica glasovala protiv ambicioznijeg plana za smanjenje emisije stakleničkih plinova tako će prema najavi premijera uložiti više od četiri milijarde evra u modernizaciju željeznica. Ako tome pridodamo planiranu Rimčevu mrežu električnih samovoza koji bi trebali preplaviti hrvatsku metropolu do 2024. godine, čini se da Hrvatska svoj mali doprinos zelenoj i digitalnoj tranziciji, nakon početne skepse, danas odrađuje na steroidima.

Dvadeset sedmi u nizu COP (Conference of the Parties) na kojem je obećanja dijelio i naš premijer, UN-ova je godišnja klimatska konferencija koja već gotovo tri desetljeća okuplja svjetske lidere koji pokušavaju izaći na kraj s gotovo nemogućim: kako zaustaviti zagađenje planete, poplave i razaranja uzrokovana klimatskim promjenama, a da se istovremeno nastavi povećavati profit kompanijama koje tom zagađenju najviše doprinose. Da bi se razriješila ta kvadratura kruga zabrinutim državnicima u pomoć su ove godine priskočila čak 636 lobista iz svijeta plinskog i naftnog biznisa. Da dovedemo tu brojku u neki odnos, toliki broj predstavnika nije imala niti jedna zemlja koja je sudjelovala na ovom i prethodnom 26. UN-ovom skupu održanom u Glasgowu s izuzetkom Ujedinjenih Arapskih Emirata koji su organizatori idućeg COP-a.

Jedan od najvažnijih zaključaka ovogodišnje konferencije jest osnivanje Fonda iz kojega bi se financiralo zemlje koje su najviše pogođene klimatskim promjenama. Drugim riječima, razvijena industrija bogatih zemalja vodi računa o vlastitom gospodarstvu i rastu pa tako zelenu i digitalnu tranziciju ne mogu obaviti preko noći, a kako okrutna priroda ne pita za birokratske rokove, a još manje za probleme najsiromašnijih, treba isplatiti sirotinju i za tu prigodu valja osnovati Fond. Kako voda još nije stigla do grla, osim možda u Pakistanu, o tome tko će izdvajati za koga i koliko će se para isplatiti nećemo saznati prije idućeg COP-a koji se održava u spomenutim Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Ukratko, zaključujemo da su još jednom najveći zagađivači uspjeli kupiti dovoljno vremena da dobro razmisle i ne brzaju sa zaključcima kada je u pitanju spas planeta. Također, tu je i dodatan izazov, novi faktor u jednadžbi: kako da se aktualni rat broj jedan, onaj u Ukrajini, iskoristi vodeći brigu o kružnoj, zelenoj i održivoj ekonomiji.

Prvo što nam pada na pamet jest recikliranje, preprodaja i šverc viška oružja. Ako je suditi prema zbivanjima iz prošlosti lako je zamisliti da bi se višak mogao zbrinuti u Africi. Prema najnovijim izvještajima upravo se to događa u afričkoj regiji Sahel. Riječima nigerijskog predsjednika Muhammadu Buharia na 16. samitu Komisije za bazen jezera Čad (Lake Chad Basin Commission, LCBC) : “ Situacija u Sahelu i rat koji bjesni u Ukrajini služe kao glavni izvori oružja i boraca koji jačaju redove terorista u regiji jezera Čad. Značajan dio oružja i streljiva nabavljenog za rat u Libiji, i dalje nalazi svoj put do regije jezera Čad i drugih dijelova Sahela. Oružje koje se koristi za rat u Ukrajini i Rusiji jednako se počinje slijevati u regiju.“

Dodajmo tome da je i Bidenova administracija ranije ove godine priznala kako ne zna i ne može garantirati gdje završava oružje koje SAD šalje Ukrajini kao vojnu pomoć i da se uglavnom oslanjaju na podatke koje im dostavlja ukrajinska vlada.

U Africi trenutno operira dvadeset i devet (poznatih) američkih vojnih baza raspoređenih u petnaest zemalja, a kako je američka administracija iznimno osjetljiva na prisutnost ruskih plaćenika poznatih kao “vagnerovci” prijetnja izbijanja novih posredničkih ratova na afričkom kontinentu čini se kao izgledna opcija. Valja napomenuti i to da Amerikanci što se tiče vojnih baza u Africi nisu usamljeni, francuski saveznik također ima raspoređene vlastite vojne snage u deset afričkih država.

Intervencionizam i posrednički ratovi

Brojni podaci ukazuju na to da se Amerika već duže vrijeme spremala za rat u Ukrajini, da od 2014. godine ulaže u ukrajinsku vojsku i obučava njihove vojnike te se smatra da dosadašnja američka pomoć Ukrajini iznosi 50 milijardi dolara. Tijekom prvog sukoba na Donbasu (2014. – 2015.) ukrajinska vojska gotovo da nije imala zračnu flotu, dok danas njihove zračne snage raspolažu s oko 150 borbenih aviona. U godinama neposredno nakon rata, ukrajinska izdvajanja za vojsku strelovito rastu, da bi 2021. godine dosegla suludi postotak od 5,9 ukrajinskog BDP-a.

Pitanje koje se nameće tiče se očite promjene u američkoj vanjskoj, intervenističkoj politici. Amerika je, s NATO saveznicima, do sada započinjala brojne sumnjive vojne intervencije, ali uvijek su to bile intervencije protiv nerazvijenih zemalja koje nisu ni približno mogle konkurirati njenoj vojnoj snazi (bombardiranje Beograda, Irak, Afganistan, Libija). Ulazak u proxy rat s Rusijom, također nuklearnom silom, kao i sve očitije neprijateljstvo prema Kini, ukazuju na očitu promjenu smjera američke „sigurnosne“ politike. Ta je promjena potaknuta oslabljenim položajem američkog gospodarstva i hegemonije dolara te padom proizvodnje. Kina je na tom planu već odavno pretekla Ameriku. U samo dvadesetak godina, počevši s 2001. godinom, kada je gotovo 80 % svjetskih država navodilo SAD kao svog prvog trgovinskog partnera, dolazimo do obrata u kojem Kina postaje prvi trgovinski partner za 128 od 190 zemalja.

Tijekom prvog hladnog rata gospodarska i vojna pozicija SAD-a bila je bitno različita od današnje. Tada je američko gospodarstvo činilo skoro 30 % svjetskog BDP-a, a danas se Amerika suočava s gospodarskim padom, uz konstantan rast ulaganja u vojsku. Rusija, s druge strane, gospodarski nije u tako lošoj poziciji kao 1950-ih, a jako kinesko gospodarstvo zaslužno je za gotovo 29 % svjetske proizvodnje, znatno više od Amerike. Uz navedeno, Amerika je izgubila trgovinski rat s Kinom, čiji je izvoz, unatoč Trumpovim i Bidenovim sankcijama, u 2021. bio za 90 % veći od američkog. Amerika stoga ne može dozvoliti partnerstvo gospodarski jake Kine i Rusije koja jedina raspolaže nuklearnim oružjem približne snage američkom i u tom će cilju na sve načine pokušati oslabiti rusko-kineske veze te pokušati ostvariti svoje interese i vojnim putem, kad već sankcije ne daju željene rezultate.

Interesi Amerike pritom su vrlo jasni. Problematično je što uz Ameriku zajednički nastupaju i članice NATO saveza i američki vojni partneri za koje se ne može kategorički tvrditi da rade u svom interesu. Prelazak Europskih zemalja s relativno jeftinog i dostupnog ruskog plina na mnogo skuplji američki ukapljeni plin samo je jedan takav primjer. U sličnoj poziciji se nedavno našla Australija kojoj je Kina najznačajniji trgovinski partner i koja će po svoj prilici ostati kratkih rukava zbog nedavnih planova o rasporedu američkih vojnih trupa na svom teritoriju.

Reakcije pojedinaca na potencijalne užase koje sa sobom nose klimatske promjene, uglavnom se svode se na potiskivanje, poricanje ili ignoriranje, nešto kao ignore and carry on (osim, naravno, u slučaju da ste Pakistanac ili stanovnik neke od pacifičkih otočnih država koje će uskoro nestati). Takav stav pojedinaca čini se da savršeno korespondira s interesima kapitala i elita koje neometano mogu nastaviti po onoj business as usual. To potvrđuju i rezultati anketa o javnoj podršci sve većoj militarizaciji pa tako 75 % Australaca smatra Kinu vojnom prijetnjom; 60 % Japanaca se slaže s enormnim povećanjem vojnog budžeta, a ni kod nas nije bilo previše propitkivanja najvećeg vojnog budžete od Domovinskog rata. Iako treba istaknuti da je prema RTL-ovoj anketi stav građana prema vojnoj obuci ukrajinskih vojnika uglavnom negativan, ostaje pitanje koliko je takav stav samo rezultat pristajanja uz predsjednika Milanovića – najpopularnijeg hrvatskog političara.

Treba imati na umu da kapitalizam tako funkcionira: uz svesrdnu asistenciju masovnih medija i socijalnih mreža, kreira javno mnijenje i tako utječe na društvene procese, svodeći pritom pojedince na ulogu fragmentiranih, pasivnih potrošača i promatrača kod kojih je onda jednostavno postići barem prividan konsenzus oko nužnih politika (tzv. TINA, There is no alternative), bilo da se radi o ulaganjima u vojsku, mjerama štednje, fleksibilizacija rada, privatizaciji i slično. Kriza i ratno stanje savršeno su vrijeme za iskušavanje takozvane doktrine šoka, o čemu je nedavno objavljen članak na portalu Radnička prava.

Brzina kojom se dešavaju klimatske promjene, a koja iznenađuje i same klimatologe, jednostavno nam ne ostavlja vremena, ona nam mora biti prioritet jer o njoj će ovisiti naša egzistencija, kao i egzistencija mnogih biljnih i životinjskih vrsta.

Puno prije nego što će biti ugrožena gola ljudska egzistencija, bit će ugrožena naša ljudskost. Već sad bez previše drame prihvaćamo strahovite podatke o tisućama izgubljenih života u „najvećoj masovnoj grobnici na svijetu“ – Mediteranu; slike i vijesti o premlaćivanju izbjeglica na našim granicama jedva da više primjećujemo. Ne uzbuđuju nas previše ni vijesti o tome da pojedine uljuđene evropske države rješavaju svoje probleme s izbjeglicama sklapajući dealove o njihovom prisilnom preseljenju u afričke i azijske države. Dio afričkih vojnih baza služi upravo tome  menadžeriranju izbjegličke krize i zaustavljanju ljudi na njihovom putu prema utvrdi Evropi. Klimatske promjene čije posljedice više osjećaju stanovnici globalnog juga samo će doprinijeti vojsci očajnih ljudi u potrazi za spasom u slobodnoj i demokratskoj Evropi koja ih očito ne smatra ravnopravnima, uz sav cinizam i brutalnost koju to sa sobom nosi.

Najbolje što ovaj sustav može ponuditi u suočavanju s još jednom recesijom i klimatološkom krizom su dodatna ulaganja u vojsku dok je zelena politika stavljena na čekanje. Stoga je naivno za očekivati da se problemi koji su nastali prvenstveno radi pretjerane eksploatacije prirodnih resursa mogu riješiti unutar sustava koji se na toj eksploataciji temelji.

Zlatan Topalović i Jelena Host

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2022. godinu.