TEKST

Nove političke tendencije na britanskoj ljevici

Inflacija, pad realnog dohotka i nedostatak ulaganja u socijalne programe samo su neki od simptoma neizvjesne društveno političke krize koja trenutno vlada u Ujedinjenom Kraljevstvu. Neprestana zamjena premijera, ogromni režijski računi i – po prvi put od Thatcherine pobjede nad rudarima – sindikalni šef koji je postao poznato ime. Puno se fokusira na politički kaos u Westminsteru, ali možda se jasnija slika krize i budućeg smjera države nađe među građanima.

Možemo slobodno kazati da Ujedinjeno Kraljevstvo već nekoliko godina prolazi kroz vidljivu krizu, koja ima svoj jasan kontinuitet i neizvjestan ishod. Službeni London očito se još uvijek nije uspio suočiti sa svim okolnostima i posljedicama Brexita, ponajviše zato jer je Brexit dočekao nespreman, a onda i zato što ga je u tome prvo prekinula pandemija, a sada i sveobuhvatna globalna ekonomska i geopolitička kriza izazvana novim ratom Istoka i Zapada. Očekivano, kriza u Britaniji se produbila, što se očitava u nemogućnosti kontrole inflacije i podizanja realnog dohotka zemlje (što je ujedno i širi problem razvijenog dijela svijeta). Međutim, pored njih, na površinu su isplivali neki potpuno novi i neočekivani simptomi, a koji, nakon poraza bivšeg šefa laburista Jeremyja Corbina, bude nadu za stvaranje nove inicijative na britanskoj ljevici.

Za vrijeme predizborne kampanje 2015. godine, tadašnji premijer Britanije te vođa konzervativne stranke David Cameron objavio je na Twitteru poruku za glasače: „Britanija se suočava s jednostavnom i neizbježnom odlukom – stabilnost i snažna vlada sa mnom ili kaos s Edom Milibandom.“ Iako su konzervativci nakon prebrojavanja glasova bili neupitni pobjednici, stabilnost u Britaniji preko noći je izblijedjela i zamijenio ju je kaos. Naime, na povijesnom referendumu održanom naredne godine izglasan je izlazak zemlje iz Europske unije, nakon čega je Cameron dao ostavku. Ne čudi zato da dva izvanredna izbora te četiri premijera/ke kasnije, veliki dio analiza situacije u UK-u svodi se upravo na raščlanjivanje njegove „političke“ krize. Taj trend se intenzivirao osobito nakon što je Sunakova prethodnica Liz Truss osigurala titulu premijerke s najkraćim stažem u povijesti države (bila je na toj poziciji jedva sedam tjedana). Međutim, u vrijeme ozbiljne prekarnosti izvršne vlasti u Londonu, određena vrsta kontinuiteta ipak postoji u parlamentu, budući da su konzervativci na vlasti od 2010. godine. Koliko god je kaotična bitka raznih struja unutar konzervativne stranke, desnica nekog oblika upravlja državom već skoro pa 13 godina. U kontekstu visoke inflacije, pada prihoda u odnosu na inflaciju te takozvane “krize troškova života” instinkt je promatrati situaciju u Britaniji kao rezultat recentnih ekonomskih kretanja na globalnom tržištu te rata u Ukrajini, no ipak ovaj tekst skrenut će pozornost na ulogu politika konzervativne stranke koju je od 2010. godine imala u generiranju te krize. Osim toga, usmjerit će se i na neke nove-stare trendove na britanskom političkom polju koji bi u perspektivi nakon odlaska desnice mogli ponuditi koherentniji i konstruktivniji odgovor ljevice.

Ništa novo za Britance

Svima je već poznato da smo usred globalne inflacije zbog koje cijene dramatično rastu, ali ta činjenica sama po sebi ne može objasniti ekstremnost krize u Britaniji. Prosječna plaća u Velikoj Britaniji je manje-više stagnirala od 2008. godine, dok je inflacija postepeno rasla, što u praksi znači da je „realna“ prosječna plaća pala. Uzevši u obzir ekonomske uvjete u posljednjih godinu dana, jasno je da je sada ta plaća još slabija. Nakon što su preuzeli vlast, konzervativna stranka inzistirala je na mjerama štednje kako bi smanjili potrošnju države, uporno inzistirajući da je to najefikasniji način da se britanska ekonomija oporavi. To je podrazumijevalo rezove u budžetima mnogih socijalnih programa te državnih škola, drastično smanjivanje ulaganja u društvenu stanogradnju, djelomičnu privatizaciju Nacionalnog zdravstvenog sustava te uvođenja strogih limita na količinu novca na koji se može računati u jednoj godini. Istraživanje Ujedinjenih Naroda objavljeno 2019. godine iznijelo je zaključak da je socijalni duh države „namjerno uklonjen i zamijenjen grubim i bezbrižnim etosom“ te da su rezovi u budžetima raznih programa bili „ideološki“ motivirani. Podrazumijeva se da su utjecaj ovakvih politika najviše osjetili najsiromašniji u društvu.

U ovom kontekstu je Britanija ulazila u globalnu inflacijsku krizu – s već iscrpljenom radničkom i srednjom klasom koja već više od 12 godina gleda kako cijene namirnica, stanarine i režija rastu dok plaće stagniraju. U trenutnim okolnostima globalne ekonomije, nezahvalno je raditi bilo kakve projekcije jer se očekuje da će se ova negativna društvena kretanja intenzivirati ako se postojeća ekonomska logika zadrži. Za pretpostaviti je da se u naredne tri godine ona neće promijeniti, budući da su sljedeći redovni parlamentarni izbori tek 2025. godine (pod uvjetom da trenutna vlada konačno uspije izgurati cijeli mandat). Da trenutnu vlast očekuje ozbiljno težak put svakako govore planirani štrajkovi raznih industrija, kao i činjenica da mnogi drugi radnici unutar svojih sindikata razmišljaju ili glasaju o sličnim potezima. Učestali štrajkovi u Britaniji možda i nisu novina na aktivističko-političkoj sceni, ali zato njihova percepcija u medijima kao i činjenica da je Mick Lynch, šef nacionalnog sindikata željezničkih, pomorskih i prometnih radnika (RMT), postao popularna figura tijekom raznih nastupa svakako jeste. Poznato je da su britanski mediji prilično negativno nastrojeni prema lijevim politikama kao što je lijepo ilustriralo istraživanje sveučilišta LSE o tretmanu bivšeg čelnika laburista Jeremyja Corbyna. Iznimno je zanimljivo da je šef sindikata željezničkih radnika, čiji su štrajkovi najčešće nepopularni zbog njihovih utjecaje na svakodnevni život, uspio čak i pojačati javnu potporu među svojim članovima nakon nekoliko intervjua u „neprijateljski“ nastrojenim medijima. Otkud ovakva reakcija?

„Gdje je Keir Starmer?“

„Pretpostavljam da češe bradu negdje u bunkeru, okružen raznim tehnokratima“, odgovorio je Mick Lynch u intervjuu za PoliticsJoe. „Ne očekujem da pregovara u naše ime, ali očekujem da suosjeća i da se udruži s ljudima iz radničke klase.“

Za stranku s imenom koja teško može eksplicitnije biti povezana s radničkom pokretom, laburisti pod vodstvom Keira Starmera iznimno su sramežljivi u pogledu otvorene podrške štrajkovima. Kada su medicinske sestre NHS-a stupile u štrajk, činilo se da se jedna laburistička političarka mučila pronaći način da izrazi podršku nisko plaćenim medicinskim radnicima bez podrške njihovoj odluci za štrajk. „Nitko ne podržava štrajkove, jer su znak da su pregovori bili neuspješni“, rekla je Anneliese Dodds, koja u opoziciji služi u takozvanim shadow cabinetu Keira Starmera. Pozitivnije tumačenje ovog odgovora je da u njemu stoji implicitna kritika konzervativne vlade zbog neuspjeha u pregovaranju o pravednijim uvjetima. Međutim, bizarna averzija Laburističke stranke prema podršci industrijskoj akciji postaje očitija u slučaju Sama Tarryja. Kad je Tarry u lipnju iskazao podršku i pridružio se radnicima na prosvjedu, otpušten je iz Starmerovog kabineta u sjeni.

Šta god netko mislio o njemu, Jeremy Corbyn nije više relevantan kao politička sila. Svakako, ima i dalje podršku glasača koji su ga oduvijek voljeli, ali struja unutar stranke koju je on predstavljao vratila se redove takozvanih backbench zastupnika u parlamentu. Međutim, nakon više godina medijskih napada na njegov karakter te politički program, postoji određena toksičnost oko njegovog imena. Torijevci u raznim debatama u parlamentu ismijavaju Starmera i druge Laburističke političare zbog toga što su podržavali njegove programe u izborima 2017. i 2019. godine. Moguće je da Starmerova struja refleksivno ima impuls udaljiti se od bilo kakvih izjava i politika koje liče na Corbynove ideje jer se brinu da će ispasti nekako „neozbiljni“. Također je moguće da su naprosto ideološki suprotstavljeni određenim temeljnim praksama radničkog pokreta i da se žele vratiti takozvanoj New Labour politici koju je u stranku uveo Tony Blair. Možda možemo pretpostavljati da opoziciji prešutno paše da u ovim ekonomskim i političkim okolnostima ne budu na vlasti – ne može se reći da uvjerljivo inzistiraju na novim izborima nakon trećeg premijera unutar istog mandata. Koja god je analiza točnija, rezultat je isti: unatoč imenu stranke, otvorena podrška socijalističkim (ili barem lijevo-sindikalnim) politikama kod laburista nije relevantna (ako nije i potpuno mrtva sila).

Nepredviđeno, ali logično

“Poštena plaća, pristupačni računi, dovoljno hrane i pristojno mjesto za živjeti. To nije luksuz – to su vaša prava!”piše na stranici pokreta Enough is Enough!, nastalog kao reakcija građana na ogroman skok u cijenama, režijama i stanarini potaknutim visokom inflacijom. Među drugim organizatorima koji stoje iza inicijative je gore spomenuti Mick Lynch koji kaže (u istom intervjuu za PoliticsJoe) da je to „platforma za radničku klasu“ koja želi omogućiti radnicima da konačno ponovno nauče što točno znači biti organiziran radnik/ca. „Kad su ljudi uspješni i dođu do nekih pobjeda, oni će dalje naučiti druge. Ali ne možemo više dozvoliti padobrancima koji se izvana pojave u našim zajednicama da diktiraju i govore ‘morate napraviti ovo, morate čitati ove novine’… jer smo naučili da taj pristup ne funkcionira.“

Javna figura koja ovakve stvari govori, a da je generalno rečeno popularna u Britaniji nije viđena već neko vrijeme. Nakon velikog neuspjeha antiratnih protesta 2003. godine, činilo se da bi se na svaki sljedeći izazov lijevo orijentirani pojedinci okupili na nekom protestu bez očekivanja da će zapravo doći do promjena. Inercija lokalne organizacije te logika „glasovanja za manje zlo“ su dominirale. Nada se vratila (nekima) s Corbynom, ali on nikada nije uspio doći blizu vlasti. Općeprihvaćeno mišljenje nakon njegove ostavke bilo je da glasači naprosto ne podržavaju lijevu politiku u dovoljno velikom broju da bi neki predstavnik ljevice ikada dobio na izborima. Međutim, možda sada viđamo nešto što nije bilo predviđeno ali ima svoju logiku. Iscrpljenoj, bez Laburističke stranke koja se bori direktno i otvoreno za njih, radničkoj klasi preostao je taj najstariji alat radničkog pokreta – solidarizacija te kolektivni napor i rad kako bi se izborili za ono što im politička klasa u Westminsteru ne da.

Naravno, ne može se iz jedne inicijative i par najavljenih štrajkova sada proglasiti povratak sindikalnog pokreta, ali ima nešto u percepciji i atmosferi, nešto neopipljivo, što nam sugerira da postoji sve veća želja da se takav pokret ponovno rodi. Osobe, organizacije, i sindikati iza Enough is Enough! kažu da žele stvoriti val lokalnih akcija koji će dugoročno natjerati Laburističku stranku da sluša radnike, nešto poput odnosa između FDR-a i sindikalnog pokreta u SAD-u za vrijeme velike depresije, a otvoreno se priča o strategijama koje su do sada bile viđene kao staromodne taktike neuspješnog pokreta 20. stoljeća. Činjenica da ljudi poput Micka Lyncha nisu bili ismijani i poraženi čim su stali pred kamere može biti znak da se način razmišljanja na „dnu“ društva počinje mijenjati.

Mauro B.

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2022. godinu.