TEKST
Izvještaj: Okrugli stol “Kako pamtimo otpor? – Reprezentacija antifašističkog otpora u javnom prostoru Grada Zagreba”
Mreža antifašistkinja Zagreba 14. prosinca u prostorijama Muzeja Grada Zagreba organizirala je okrugli stol pod naslovom “Kako pamtimo otpor? – Reprezentacija antifašističkog otpora u javnom prostoru Grada Zagreba”. Okrugli stol održan je u sklopu projekta „Sjećanje za budućnost – antifašistička baština i vrijednosti u javnom prostoru“ koji provodi MAZ, a koji je podržan sredstvima Fonda za aktivno građanstvo u Hrvatskoj doniranim od strane Norveške, Islanda i Lihtenštajna. Cilj projekta je istražiti na koji način u javnom prostoru Zagreba opstaje sjećanje na otpor fašizmu i okupaciji u vrijeme Narodnooslobodilačke borbe, kritički ocijeniti prakse sjećanja te ponuditi nove modele i preporuke za izgradnju suvremene i društveno relevantne kulture sjećanja. Uz održavanje uživo, okrugli stol je bilo moguće pratiti i preko internet servisa te je na njemu ukupno sudjelovalo četrdesetak zainteresiranih.
Na okruglom stolu sudjelovale su Nataša Mataušić, Aleksandra Berberih Slana i Sanja Horvatinčić. Nataša Mataušić je povjesničarka i kustosica koja je radila u Muzeju revolucije, kasnije Hrvatskom povijesnom muzeju, a donedavno je bila predsjednica Upravnog vijeća Spomen-područja Jasenovac. Aleksandra Berberih Slana nova je ravnateljica Muzeja Grada Zagreba koja je na to mjesto došla nakon višegodišnjeg vođenja mariborskog Muzeja narodnog oslobođenja i Slovenskog udruženja muzeja. Sanja Horvatinčić znanstvena je suradnica Instituta za povijest umjetnosti, voditeljica nedavno završenog međunarodnog projekta „Baština odozdo | Drežnica: Tragovi sjećanja 1941.-1945.“. Organizatori su na sudjelovanje pozvali i predstavnike nadležnog odjela pri Ministarstvu kulture, međutim oni se nisu odazvali pozivu. Okruglim stolom moderirao je povjesničar Saša Vejzagić.
Tribinu je otvorila Nataša Mataušić s pregledom historijata djelovanja nekadašnjeg Muzeja revolucije koji je bio smješten u Meštrovićevu paviljonu, njegove transformacije u Hrvatski povijesni muzej te konteksta u kojem se to događalo. Mataušić je istaknula da je u vrijeme Socijalističke Republike Hrvatske zagrebački Muzej revolucije bio središnje mjesto memorizacije i muzealizacije povijesti Narodnooslobodilačke borbe na prostoru Hrvatske te da je uz središnji objekt na Trgu žrtava fašizma brinuo za čitav niz dislociranih zbirki, izložbi i spomen-kuća. Ipak, kao i brojni spomenici, spomen-ploče, drugi muzeji, ulice i trgovi, zagrebački Muzej revolucije devedesetih je naglo postao nepoželjan te je integriran u Muzej naroda Hrvatske koji uskoro mijenja ime u današnje, ono Hrvatskog povijesnog muzeja. Mataušić je istaknula da je ova promjena provedena gotovo stihijski. Velik dio zaposlenika ostao je bez posla, postav je na brzinu uklonjen, a bogati fundus muzeja uglavnom zanemaren. S promjenama devedesetih u muzejskim institucijama baština i sjećanje na antifašizam postaju nepoželjne teme u gotovo čitavoj Hrvatskoj, pa tako i u Hrvatskom povijesnom muzeju. Ipak, Mataušić je istaknula da je posljednjih godina ta nepoželjnost, iako i dalje postoji, dijelom i samonametnuta, odnosno da je ona produkt autocenzure. Kao primjer je istaknula izložbu „’45.“ koju je prije nekoliko godina postavio Hrvatski povijesni muzej, a kojoj je ona bila suautorica.[i]
Na pitanje o postojanju autocenzure i cenzure nadovezala se Aleksandra Berberih Slana koja je usporedila svoje iskustvo autonomnog i slobodnog vođenja Muzeja narodnog oslobođenja u Mariboru s hrvatskim kontekstom u kojem još postoje znatna ograničenja što je prihvatljivo u javnom prostoru i diskursu. Iako smatra da cenzura kod reprezentacije baštine Narodnooslobodilačke borbe nije samonametnuta, ona je istaknula da je potrebno kontinuirano širiti područje onoga što je prihvatljivo, a kao primjer iz vlastite prakse navela je uvođenje edukativnih aktivnosti o ljudskim pravima u sklopu izložbi o NOB-u u mariborskom muzeju. No Berberih Slana je istaknula da ni u Sloveniji situacija nije svugdje jednaka te da određene izložbe koje tematiziraju NOB nisu bile dobrodošle u Ljubljani, a bile su postavljene u progresivnijem Mariboru.[ii] Uz usporedbu Hrvatske i Slovenije, Berberih Slana se osvrnula i na stanje u Muzeju grada Zagreba koji i sam čuva vrijednu muzejsku građu vezanu uz povijest NOB-a, posebno onu koja se odnosi na X. korpus Zagrebački, najveću vojnu jedinicu sa šireg prostora Zagreba. Navela je kako muzej, bez obzira na problematičan stalni postav, i dalje u raznim zbirkama adekvatno čuva tu građu, no da je problem što se kustosi njome desetljećima nisu sustavno bavili, a što znatno komplicira njenu reaktualizaciju.
Sanja Horvatinčić raspravu je podigla na konceptualnu razinu te istaknula da muzejske institucije nisu javni prostor, da su ograničavajući i da bi stoga trebali pričati o doista javnom, egalitarno dostupnom prostoru. Uz to, napomenula da je postoji problem u kontradikciji muzealizacije revolucije, što je bio dominantan koncept u Socijalističkoj Federativnoj Jugoslaviji, jer su muzeji po svojoj prirodi konzervativne institucije koje fiksiraju dominantni pogled na prošlost, a revolucionarna zbivanja rastvaraju horizont budućeg. Horvatinčić je istaknula važnost široko dostupne kulture sjećanja na otpor fašizmu te je kao pozitivnu praksu navela Trnjanske kresove kojima Mreža antifašistkinja Zagreba obilježava obljetnicu oslobođenja Zagreba. Ona je navela da ni pojam otpora, koji se nama može činiti razmjerno jednostavnim, nije svima i svugdje jasno razumljiv, a pogotovo ne ako uspoređujemo radikalno drugačija iskustva poput onog hrvatskog i jugoslavenskog s njemačkim ili francuskim.
Kroz čitav okrugli stol provlačila se rasprava o potrebi osnivanja nove muzejske institucije koja bi se bavila specifičnom tematikom borbe protiv fašizma na prostoru Hrvatske ili samog Zagreba. Nataša Mataušić istaknula da je nepostojanje takve institucije rijetka iznimka u odnosu na veće europske gradove. Dok je u Zagrebu cijela ta tematika svedena na mali dio stalnog postava Muzeja Grada Zagreba, koji je uz to dijelom apologetski prema ustaškom režimu, gradovi poput Berlina, Amsterdama, Bruxellesa, Osla, Narvika i brojnih drugih imaju specijalizirane muzeje posvećene borbi protiv fašizma, a pritom su ti gradovi i države imali znatno skromniji pokret otpora. Ona smatra da nužno pokrenuti inicijativu za uspostavu takve institucije u Zagrebu, ali i da je potrebno istražiti i revitalizirati brojne lokalne muzeje i spomen-kuće koje su od devedesetih u pravilu zatvorene za javnost, ali dio njih još uvijek postoji i čuva nekadašnje postave. Aleksandra Berberih Slana ponudila je suprotno mišljenje. Iako i ona smatra da postoji problem manjka reprezentacije antifašističkog nasljeđa, njeno je mišljenje da otvaranje novih muzejskih institucija nije probitačno u uvjetima u kojima je financiranje i funkcioniranje postojećih institucija otežano. Umjesto nove institucije njen je prijedlog veće otvaranje postojećih prema zajednici kroz razne aktivnosti i postepeno otvaranje prostora za teme vezane uz NOB. Sanja Horvatinčić se složila da postoji taj manjak reprezentacije, ali smatra da je upitno treba li njega rješavati otvaranjem muzeja. Umjesto toga kao trenutno bolje opcije vidi izravne i suvremene intervencije u javnom prostoru smatrajući ih politički i društveno potentnijim pristupom.
Nakon izlaganja i rasprave sudionica okruglog stola, razgovor je preseljen u publiku koja je na događaju sudjelovala uživo i preko interneta. Jedan od sudionika rasprave iz publike postavio je pitanje subverzivnog društvenog i političkog karaktera muzealizacije otpora u slučaju da se subjekt te muzealizacije pomakne s tradicionalnog fokusa na žrtva na sam pokret otpora, kojeg je u slučaju Hrvatske i Jugoslavije organizirala Komunistička partija. Horvatinčić se složila s ocjenom da muzejske institucije mogu imati važan politički karakter te da od toga ne treba bježati. Rasprava je nastavljena komentarom iz publike o problemu ideološke pozadine suvremene reprezentacije antifašističkog otpora. Komentator je istaknuo da se u brojnim državama antifašistička borba obilježava na visokoj razini, ali bez da je to obilježavanje ideološki obilježeno te je primijetio da je na prostoru Hrvatska svako takvo obilježavanje povezano s lijevim ideologijama, barem na razini diskursa. Horvatinčić i Berberih Slana izrazile su neslaganje s takvim stavom tvrdnjom da je svaka ljudska djelatnost ideološki obilježena. Horvatinčić je, na primjeru Francuske koju je komentator iz publike sam spomenuo, zaključila da je i suvremena liberalno građanska ideja jednako ideologija kao i ono što se tradicionalno naziva ideologijama, iako se radi o ideologiji koja se ne smatra ideologijom. Kao primjer da i dominantna ideologija u Francuskoj distorzira pogled na povijest i određuje ga na sebi prihvatljiv način, navedena je marginalizacija uloge komunista u francuskom pokretu otporu koji se danas uglavnom identificira s de Gaulleovom Slobodnom Francuskom iako je ona u samoj okupiranoj Francuskoj imala manji utjecaj i značaj od pokreta otpora fašizmu koji su predvodili komunisti. Rasprava se nastavila s još nekoliko pitanja i komentara na koje su sudionice ponudile odgovore i vlastite interpretacije.
Nakon gotovo dva sata rasprave, okrugli stol je završio zaključkom kako je pitanja reprezentacije antifašističke baštine danas itekako relevantno, što iznova potvrđuje društveni sukobi koji se otvaraju o ovoj i bliskim temama. Okrugli stol nije dao jedinstveni odgovor kako pristupiti rješavanju tog pitanja, već je ponuđeno nekoliko viđenja i potencijalnih modela o kojima je potrebna daljnja rasprava i istraživanje.
Na kraju su organizatori istaknuli kako je ovo tek prva od javnih aktivnosti koje Mreža antifašistkinja Zagreba organizira u sklopu projekta „Sjećanje za budućnost“, a kao buduće aktivnosti najavljene su edukativne šetnje antifašističkom povijesti Zagreba, pokazna izložba, radionice i drugo. Uz buduće aktivnosti, navedeno je kako je namjera Mreže antifašistkinja Zagreba uspostaviti održivu platformu relevantnih udruga i stručnjaka koja bi i po završetku trenutnog projekta mogla davati smjernice i brinuti o razvoju kulture sjećanja na otpor fašizmu u Hrvatskoj. Nakon toga razgovor je nastavljen u neformalnom tonu uz pripremljenu zakusku.
MAZ
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2022. godinu.
[i] Iako je ta izložba dosita tematizirala povijesne fenomene poput oslobođenja od fašističke okupacije, treba napomenuti kako je ona velikim dijelom bila posvećena postratnom nasilju. Stoga ona nije pokazatelj da se slobodnije može govoriti o otporu fašizmu već eventualno da se o otporu može govoriti tek ako se istovremeno govori i o zločinima koji su se dogodili nakon završetka rata.
[ii] Slična je pojava jasno vidljiva i u Hrvatskoj. Muzeji i izložbe koji tematiziraju NOB dobro funkcioniraju na području Istre i Kvarnera, a drugdje su rijetki izolirani slučajevi poput Muzeja pobjede i oslobođenja Dalmacije u Drugom svjetskom ratu koji se nalazi u Šibeniku.