TEKST

Vladimir Dimić: Sva moja stabla imaju svoje ime i priču

U zagrebačkom Botaničkom vrtu u ožujku se održao Festival Urbana džungla 2023. Nagrada za promicanje urbane džungle dodijeljena je Vladimiru Dimiću koji već duže od 35 godina sadi drveće po Zagrebu.

Vladimir Dimić diplomirani je inženjer prometa. U Zagreb je iz Vinkovaca došao 1972. godine. Zaposlio se u željeznici gdje je vodio grupu za informatičku obradu provedbe voznog reda, sve do prije četiri godine kada se umirovio. Za sebe kaže da je nezadovoljni penzioner, no da je zadovoljan što uopće prima mirovinu i što još može saditi. Ove je godine posadio već šest stabala.

Krenimo od povoda. Jeste li očekivali nagradu Festivala Urbana džungla?

Nisam očekivao tako nešto, ali sam bio ugodno iznenađen i obradovan, zato što te ljude iz Urbane džungle ja osobno ne poznajem, nikoga od njih koji su mi dodijelili nagradu, tako da mi je drago kada netko koga ja ne znam prepozna ono što radim.

Kako ste započeli sa sadnjom, kako se javila potreba da se odvažite na ovakav čin?

Drveće sadim od 1986. godine, tada sam imao 33 i tada se dogodio Chernobyl. To je ono što je prelomilo u meni i navelo me da odlučim nešto raditi za planet Zemlju. Osim što sadim stabla, osobno organiziram akcije sadnje. Tako sam imao prvu akciju oko Hotela Porin 1986., posadili smo 14 platana, 22 breze i 88 tuja. Sad su to već ozbiljna stabla, visine trećeg kata. Od tada sadim stabla svake godine, osobno sadim oko deset stabala u proljeće i deset u jesen, a sudjelujem u raznoraznim akcijama i podupirem ih.

Do sada ste zasadili više od tisuću stabala. Koje su to vrste najčešće, gdje ste ih sve sadili?

Nije to u 37 godina tako puno, 1000 stabala. To je s akcijama u kojima sam sudjelovao, a osobno sam posadio više od 600 stabala. Imam tih svojih akcija koje sam razvio, za rođendane, povodom smrti, za rođenje djeteta, za bilo što i bilo kome – sadim drvo. Imam ja godina, pa za moje rođendane kada mi dolaze prijatelji poklanjaju mi sadnice. Svi su oduševljeni tom tajnovitošću i nekakvom tzv. gerilom, a ja tvrdim da nema nikakve veze. Znam da postoji ta procedura da bi se neko drvo posadilo na zelenoj površini nekog grada, ali ona je toliko bespotrebno komplicirana, tako da mnogi ljudi izgube volju za tim. Ja sadim samo na uređenim zelenim površinama grada, ne u nekakvim parkovima i šumama, već na onim pozicijama na kojima je projektom predviđeno drvo pa se zbog nebrige osušilo. Ja vršim supstituciju na istom mjestu gdje drveća treba biti. Ako je bio javor, zasadim javor. Govorili su mi da ne pravim šumu od Zagreba. Gdje je bilo jedno drvo, ja posadim dva ili tri. Moje djelovanje je osmišljeno tako da ljudi shvate kako je to lako izvedivo, posaditi jedno drvo godišnje, i da to može svatko.

U početku ste svoj hobi skrivali – kada i zašto ste prestali?

Kako sam prešao 60. godinu vidio sam da sve ide prema svom kraju i da treba govoriti o tome, nema potrebe da to bude neka moja velika tajna. Počeo sam pričati o tome kako bi sve većem broju ljudi objasnio da je to izvedivo, samo treba odlučiti i realizirati. Svima je to simpatično i svi hoće u svom vrtu, ali ova stabla su stabla grada Zagreba, u hladovini većine njih koje sam posadio nikada neću ni sjediti. Na samom početku sam shvatio koliko je to sve skupa važno i koliko smo ranjivi. Vidite i te klimatske promjene, ljudi ne shvaćaju da su zbog toga temperature na nekom području dva do četiri stupnja viša što bitno utječe na kvalitetu života.

Jeste li do sada imali kakvih problema s lokalnim vlastima ili komunalnim redarima?

Nikada nisam imao većih problema, nijedno drvo mi nije izvađeno niti sam ikada dobio ikakvu opomenu ili kaznu, samo ta benigna upozorenja da ne pretjerujem. Nisam ni radio mimo onoga što je propisano da bude na tim mjestima i strogo pazim o poziciji unutar prostora, ne sadim blizu zgrade ili ceste, već gdje je predviđeno i uvijek se savjetujem sa stručnjacima. Čovjek koji je mene 10, 20 godina vodio, sve do svoje smrti, bio je Đorđe Rapajić. On je, osim što je bio glumac, završio i šumarski fakultet, bio je stručnjak baš za stabla. Kada god sam trebao neki savjet, on mi je uvijek pomagao. Sad sam se već sprijateljio s nekoliko djelatnika u rasadnicima gdje kupujem stabla, jer sva moja stabla su školovana i kupljena u rasadniku. Većinu sam financiram, iako budu nekada i pokloni, kada ljudi žele da zasadim drvo za njih.

Kada sam bio na izborima prije par godina, odlučio sam pomoći Novoj ljevici. Obećao sam na izbonim skupovima da ću za svaku godinu mandata u vijeću gradske četvrti posaditi jedan cedar. To su vrlo skupe sadnice, ali, evo, četiri cedra za prve četiri godine.

Neka ste stabla posvećivali i ljudima. Kojima, zašto?

Kada je umro glumac Predrag Vušović Pređo posadio sam drvo za njega, kad je umro Mustafa Nadarević posadio sam i za njega. Đorđe Rapajić ima svoj veliki orah, Ena Begović svoju lipu, Aleksandar Srnec ima svoju magnoliju. Ima nekih ljudi koji su mi značili i bili mi važni u životu, pa im se tako zahvaljujem. Skulpturu koju sam dobio kao nagradu od Urbane džungle izradila je umjetnica Helena Ohnjec, pa sam u zahvalu za tako lijepu skulpturu rekao da ću joj posaditi jedno stablo, tako da ima uvijek ljudi kojima možete posvetiti drvo. Sva moja drveća imaju svoju priču i svoje ime.

Prvo treba donijeti odluku i naći poziciju, napraviti plan hoće li se saditi u proljeće ili jesen, pa napraviti financijski plan, kako skupiti sredstva za to drvo. Sadnice su dosta poskupjele, voćke su do 150 kuna, a ostale i do 1500 kuna, nije to baš malo. Cedar je bio 750, najskuplje drvo koje sam sadio, i sada su još više skočile cijene, ali i to se može. Ako se čovjek odluči da će ove godine zasaditi jedno drvo i da mu za to treba se odrekne nekoliko kava u kafiću ili šteke cigareta, može se, nije nemoguće. Treba imati malo i snage za iskopati rupu, a onda to drvo treba pratiti do drugog listanja. Nije samo dovoljno posaditi, već treba i brinuti o njemu.

Dosta tih stabala propada u Zagrebu jer nije zalijevano u vrijeme kada treba biti, kao i što se kosi trava onda kada se ne treba kositi. Ljudi koji rade na tim poslovima odrađuju to kako im piše u kalendaru, a ne kada treba. Svaki četvrti toplotni udar u Zagrebu, koji se ponavlja zadnjih godina skoro svakog ljeta, uništi barem pet stabala u naselju gdje sam ja, na Trnju.

Drveće je neophodno za naše postojanje, no i dalje se lome grane. Zašto mislite da je to tako? Uzimamo li prirodu zdravo za gotovo?

Ljudi u principu nemaju ništa protiv, većina je oduševljena, ali uvijek ima nekih koji to uništavaju iz te nekakve obijesti. Dogodilo mi se čak da su mi tri ili četiri stabla ukrali. Postoji film “Kradljivci bicikla”, a mi bi mogli snimiti “Kradljivce stabala”. Nije mi čak ni žao, ako je čovjek ukrao stablo, onda to znači da će ga negdje zasaditi. Najviše stabala, ako je nastradalo je nastradalo zbog nemara. Prije dvije godine sam posadio jednu jabuku pa su je u roku od 24 sata slomili, onda sam iz inata tamo posadio dvije. Bitno je naglasiti da je greška napravljena u obrazovanju, nije dovoljno objašnjeno zašto je drveće važno, da su to živa bića koja komuniciraju i koja nama samo daju nešto. A to se ne cijeni. Iako, sve je veći broj ljudi, kao što su članovi iz Urbane džungle, koji se okreću zelenom.

Nema sumnje da ćete s ovim nastaviti. Gdje dalje, na kom području sve planirate saditi?

Planiram nastaviti saditi po Zagrebu gdje god mogu, ima posla za više godina nego što mogu živjeti, a sadit ću dok god živim. Dok god sam u fizičkoj kondiciji da mogu iskopati rupe i saditi, ja ću to raditi. Ne mogu toliko posaditi koliko mjesta i potrebe ima. Pošto radim to već 37 godina, neka drveća i umiru, nisu ni ona vječita, kao ni ljudi, i drvo se jednostavno zna osušiti.

Katarina Bošnjak

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2023. godinu