TEKST

Treba li nam preventive povrh socijalizma?

Socijalistički zdravstveni sustavi u Europi u manje od pedeset godina proširili su dostupnost skrbi i kvalitete života za stotine tisuća ljudi. Iako dugo vremena zanemarivano, njihovo nasljeđe postaje predmet istraživanja i inspiracije.

Kada su nakon Drugog svjetskog rata socijalističke države u Europi počele graditi svoje zdravstvene sustave, vodile su se mišlju Maxima Zetkina, sina Clare Zetkin, koji je rekao da je socijalizam “najbolja profilaksa”. Za razliku od kapitalističkih zemalja, u kojima se zdravstvo oslanja na liječenje bolesti tek kada se razviju, države poput Jugoslavije i Njemačke Demokratske Republike (DDR) svoje zdravstvene politike su temeljile na idealima socijalne medicine i prevencije.

Zahvaljujući tom zaokretu, Istočna Njemačka je u svega četrdesetak godina postojanja izgradila mrežu zdravstvene skrbi baziranu na izvanbolničkoj skrbi. Mreža se sastojala od preko 13 tisuća zdravstvenih ustanova, uključujući 626 poliklinike koje su objedinjavale različite zdravstvene službe – slično kao što su domovi zdravlja i zdravstvene stanice činili u Jugoslaviji. Do 1980. godine, u poliklinikama je radilo više od 11 tisuća liječnica i liječnika te tisuće drugih zdravstvenih radnica. Zdravstvena politika DDR-a dovela je i do poboljšanja ključnih zdravstvenih pokazatelja, uključujući dojenačke smrtnosti. Između 1960. i 1989. godine, ta stopa je pala ispod razine u SAD-u, Ujedinjenom Kraljevstvu i u Francuskoj.

Unatoč velikom ostvarenom napretku, Istočnu Njemačku rijetko se citira kada se govori o pozitivnim primjerima zdravstvenih sustava. Ta se situacija donekle mijenja objavljivanjem studije Međunarodnog centra za istraživanje DDR-a (Internationale Forschungsstelle DDR, IF DDR), koja analizira istočnonjemačka zdravstvena postignuća između 1945. i 1990. godine, i pritom se suprotstavlja omalovažavanju socijalističkih zdravstvenih sustava od strane Zapadne Europe.

Sustav zdravstvene skrbi u DDR-u ne nastaje iz ničega, već se temelji na narodnim i radničkim pokušajima obrane od bolesti uzrokovanih lošim životnim uvjetima. I prije Prvog svjetskog rata, preveliko radno opterećenje, loša prehrana i stanovanje bili su puno veći zdravstveni rizici od virusa, pogotovo među radnicima u gradovima. Na dio radničkih pritisaka vlade tada pokušavaju odgovoriti uvođenjem modela socijalnog osiguranja.

Takozvani Bismarckov model u praksi ne donosi odgovor na većinu potreba radnika i seljaka. “Model socijalnog osiguranja pokrivao je jedan dio potreba, ali bi na kraju radnici dvije trećine zdravstvenih troškova morali pokriti sami. Uvođenje modela osiguranja nije promijenilo uvjete rada, tako da su radnici pokretali vlastite organizacije kako bi popunili postojeće praznine”, objašnjava Matthew Read, jedan od istraživača na projektu IF DDR-a.

Otpor promjenama

Osnivanjem DDR-a zahtjevi radništva postaju službeni prioriteti države, ali njihovo provođenje ne prolazi bez problema. Istraživač Read te poteškoće povezuje s kontekstom u kojem se Istočna Njemačka nalazi nakon 1945. “U Jugoslaviji se narod sam oslobađa od fašizma. U Njemačkoj to nije slučaj. Postoji pokret otpora, ali on nije bio taj koji je oslobodio zemlju od fašista. Za oslobođenje se moralo osloniti na Crvenu armiju, i to je nešto što se nastavilo provlačiti narednih godina”, pojašnjava.

Velik broj liječnika u Njemačkoj prethodno je ili bio član, ili je surađivao, s nacističkom vlašću. S obzirom na to da je vlada Istočne Njemačke zauzela čvrst stav spram procesuiranja kolaboracionista, dobar dio liječnika u ranom poslijeratnom razdoblju odlučio je emigrirati u Zapadnu Njemačku. To je uzrokovalo kadrovsku krizu u zdravstvu DDR-a, a Zapadna Njemačka dolijevala je ulje na vatru aktivno vabeći zdravstvene radnice u sklopu hladnoratovske strategije.

Unatoč problemima, Istočna Njemačka izgradila je jak zdravstveni sustav usmjeren ka potrebama zajednice, utemeljen u uvjerenju da je zdravlje ljudsko pravo. “Radi se o svjesnoj odluci istočnonjemačke države da izgradi zdravstveni sustav koji je uistinu utemeljen na socijalnoj medicini. Ne možemo reći da su socijalističke zemlje osmislile socijalnu medicinu, jer je ona postojala i ranije. Ali za razliku od kapitalističkih zemalja – one jesu vidjele taj koncept kao okosnicu svojih zdravstvenih sustava”, kaže Read.

Osim što su poliklinike omogućavale praktičniji pristup zdravstvenoj skrbi iz perspektive pacijenata, pokazalo se kako olakšavaju rad i zdravstvenim radnicima. Rad u poliklinici bio je interdisciplinarni rad – nešto čemu se nominalno teži čak i u kapitalističkim zdravstvenim sustavima – jer su pod istim krovom radili različiti specijalisti, a bila je dostupna i dijagnostička infrastruktura.

“Poliklinika si može priuštiti dulje radno vrijeme od individualne prakse. To znači da vam je lakše organizirati rad, lakše je osigurati zamjene kada su radnici na odmoru ili na bolovanju. Možete organizirati kućne posjete dok su drugi pacijenti u poliklinici. Sustav utemeljen na ovom modelu vam omogućava da postignete puno veći obuhvat nego što bi vam sustav utemeljen na slabo povezanoj mreži pojedinačnih praksi ikada omogućio”, pojašnjava Read

Novi sustav vrijednosti

Novi model imao je puno prednosti, ali njegovo uvođenje je bilo dugotrajan proces jer se u potpunosti razlikovao od onoga na što su tadašnji liječnici bili navikli. Do osnivanja DDR-a, medicina je u Njemačkoj bila obiteljski posao. Djeca bi naslijedila praksu od svojih roditelja, a medicinsko obrazovanje se tako ograničavalo na jako uzak krug ljudi. Mlađe generacije liječnica, međutim, počele su uviđati prednosti novog sustava. “Imali su fiksno radno vrijeme, sigurna primanja, nisu morali obavljati sav administrativni posao koji je privatna praksa povlačila sa sobom”, nabraja Read.

Stav prema radu u zdravstvu mijenjao se i zahvaljujući promjenama u strukturi radne snage. Read kaže: “Medicina je tradicionalno bila zanimanje srednje klase, tako da je njeno otvaranje prema drugim skupinama olakšalo pridobivanje zdravstvenih radnica na stranu socijalizma. Kada djeca sa sela i iz radničke klase postanu liječnice i liječnici, oni ne dijele skepsu prema poliklinikama i socijalnoj medicini – njih ne vežu isti oni privatni interesi koji vežu djecu iz starih liječničkih obitelji.”

Unatoč napretku, zdravstvene radnice u DDR-u suočavale su se s teškim radnim uvjetima. Read naglašava kako cilj istraživanja nije prikazati istočnonjemačko zdravstvo u bajkovitom svjetlu, već mu priznati iskorake koje je suvremena Njemačka odlučila zaboraviti. Za razliku od zemalja Jugoslavije, u kojima se još naziru ostaci socijalističkog modela zdravstva, Savezna Republika Njemačka tome je odmah stala na kraj.

“Sve što se u DDR-u gradilo, izbrisano je maltene preko noći. Odmah se počelo ponovno uvoditi privatne prakse, poliklinike su ukinute. Program sestrinstva u zajednici je ugašen, a medicinske sestre su dobile otkaze. Bilo je dirljivo razgovarati s liječnicama i sestrama iz Istočne Njemačke, jer su sve redom bile iskreno šokirane tranzicijom. Bile su zgrožene što odjednom moraju govoriti o mušterijama, a ne pacijentima”, zaključuje Matthew Read.


Ana Vračar


Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2023. godinu