TEKST

Mogu li šume biti ksenofobne?

Medijsko izvještavanje o izbjeglicama koje pokušavaju prijeći zelene granice šuma Gorskog kotara i o nasilnim pushbackovima koje provodi hrvatska policija bilo je popraćeno ksenofobnim izjavama pojedinaca s desnice, samoprozvanim braniteljima šuma i lokalnog stanovništva, zamaskiranim u ekološku osviještenost.

Na nedavno održanim Susretima antropološke vrste u Zadru predstavljeno je istraživanje četiri autorice, Marijane Hameršak, Sarah Caroline Czerny, Ive Pleše i Sanje Bojanić pod nazivom „Mogu li šume biti ksenofobne?“. Na temelju istraživanja napisan je znanstveni članak koji su predstavile Marijana Hameršak s Instituta za etnologiju i humanistiku u Zagrebu i Sarah Caroline Czerny s Filozofskog fakulteta u Rijeci, a riječ je o radu koji za primjer uzima šume Gorskog kotara za vrijeme migracija iz Bosne i Hercegovine u Hrvatsku.

Od 2018. godine šume Gorskog kotara dio su migrantske balkanske rute, postavši mjesto tranzita, a na medijsko izvještavanje o događanjima na zelenim granicama javile su se reakcije sa krajnje desnice: pozivanja na to tko može, a tko ne može biti u šumi i zašto, te kako nečiji boravak u šumi utječe na samu šumu. Neki pripadnici krajnje desnice imenovali su se braniteljima i glasnogovornicima tih šuma i lokalnog stanovništva, te su u službi zaštite prirode na društvenim mrežama tvrdili da migranti nisu dobrodošli u šume. Iako su ti glasnogovornici najjasnije ksenofobni, cilj članka bio je istražiti kako migracijska kretanja kroz šumski krajolik oblikuju društvene odnose u šumama i zauzimaju li same šume ksenofobni stav prema tim brojkama. Promatranje ljudskog ponašanja i „reakcija“ šume u odnosu na ljudsku prisutnost imalo je u cilju objektivno sagledati uvjete koje šuma pruža ljudima koji su kroz nju prisiljeni proći, upravo kako se ne bi nehotice zapleli u ksenofoban diskurs. Analiza šume, prema autoricama, može razotkriti status i percepciju izbjeglica, kao i postupke lokalnog stanovništva i policije prema izbjeglicama koji se ovakvim govorom maskiraju.

Korijeni ekofašizma

U vremenu kada se pogoršavaju ekonomski uvjeti i jača političko nezadovoljstvo, uz ekološku krizu, nacionalističke, pa čak i fašističke ideje dobivaju sve veći zamah u Europi. U hrvatskom kontekstu najglasniji narativi o utjecaju migranata na šume jesu oni koje nude krajnje desničarske skupine. Članovi takvih lokalnih skupina javnost su obavještavali putem društvenih mreža o aktivnostima migranata koji prolaze kroz regiju te kritizirali hrvatsku Vladu jer nije aktivno angažirala oružane snage za obranu hrvatskih državnih granica ili imovine hrvatskih državljana, tvrdeći da migranti uništavaju imovinu u velikim razmjerima. Na društvenim mrežama također je bilo moguće pronaći fotografije omota hrane, odjeće i sl. koji su predstavljeni kao da su ih ostavili migranti, a pratili su ih pogrdni komentari o migrantima. Istraživačice su povukle paralelu između izjava lokalnih desničara i reakcionarnih narativa koji u svoj fokus stavljaju upravo brigu o prirodi, koji su bili, naizgled neočekivana, ideološka podloga usponu njemačkog fašizma, Lebensraumu i holokaustu.

Janet Biehl i Peter Staudenmaier u knjizi “Ecofascism Revisited: Lessons From The German Experience“, istražuju isprepletenost ekološkog pokreta i radikalno desne ideologije, koja seže u drugu polovicu devetnaestog stoljeća. Suočenost s modernitetom, novim tehnologijama proizvodnje, alijenacijom pojedinca od rada u kapitalističkoj proizvodnji, sve veće ekonomske i društvene nejednakosti bile su plodno tlo za radikalno desni populizam. Među ideološkim precima zelenog krila Nacističke partije (NSDAP) je romantičarski völkisch pokret, koji je objedinio etnocentrični populizam i misticizam prirode. Preformuliravši antisemitizam u brigu o prirodi, völkisch pokret i teorijske struje koje su se na njega nastavile su prenijele opasnu kombinaciju devetnaestostoljetnih kulturnih predrasuda, romantičarske opsesije čistoćom i protu-prosvjetiteljske sentimente u politički diskurs dvadesetog stoljeća. Ideje o „prirodnom poretku stvari“ koje bi ljudi trebali poštovati i štititi, o društvu koje se treba organizirati oko „prirodnih procesa“ kako bi očuvali „socijalno-ekološki sklad“ u svojoj srži sadrže direktnu primjenu bioloških kategorija na društvo. Ovakva analogija, suštinski anti-humana, poslužila je kao opravdanje za dehumanizaciju svakoga tko prema određenim kriterijima „ne pripada“ u neku sredinu, a potom i sistemske zločine nad ljudskim bićima, a važno je prepoznati njezine tragove u medijskom diskursu, koliko god on bio marginalan.

Novo čitanje šuma u kontekstu izbjegličke krize

Glavno pitanje koje su postavili je mogu li šume, ili bilo koji drugi pejzaž, biti ksenofobne, a koje je zatim otvorilo i drugo pitanje – kako uopće možemo znati jesu li ksenofobne ako ne pričamo isti jezik? Problematika nastaje upravo tu, jer ako drvo ništa ne govori, to znači da drugi mogu biti njegovi glasnogovornici, a jasno je da je ljudski interes označiti određene aktere invazivnima ili neželjenima u određenom krajoliku, bili oni ljudi, biljke, ili životinje. Iako šume same po sebi ne mogu biti ksenofobne, one dakako mogu biti tako okarakterizirane od strane ljudi.

– Uzele smo te ideje da vidimo da li migranti u Gorskom kotaru, po izjavama nekih interesnih skupina, uništavaju šume. Još jedno pitanje koje smo htjeli postaviti jeste jesu li šume stvarno ksenofobične pa reagiraju na migrante te diskriminiraju pojedine ljude koji prolaze šumom ili jednostavno reagiraju na sve. Htjeli smo vidjeti kako same šume stvarno reagiraju, a ne što mi mislimo da one misle – objasnila je Czerny.

Upravo zbog toga su autorice odlučile razmotriti kako šume same odgovaraju ljudskim akterima koji ih nastanjuju, bilo trajno ili privremeno, što zahtijeva zauzimanje analitičke perspektive prema kojoj su šume agensi, a ne objekti.

Prema knjizi “Kako šume misle?” autora Eduarda Kohna, koji je značajno vrijeme proveo u šumama Južne Amerike, biljke se mogu čitati na semiotički način, odnosno iz načina na koje reagiraju iščitati znakove, koje možemo “prevesti”. Vodeći se ovom idejom, četiri znanstvenice navele su primjer iz 2014. godine kada su šume Gorskog kotara bile žrtve ledene oluje, te kada su zaleđene grane drveća pucale zbog težine. Zbog količine štete proglašena je elementarna nepogoda, a šume se još uvijek oporavljaju. Znanstvenici koji su proučavali ovaj događaj (Teslak i dr.) tvrde da je jedan od glavnih uzroka ove oluje klimatska promjena, a razmišljajući  o tome u smislu Kohnove sugestije prepoznavanjem znakova u šumi možemo odčitati što “misle” kroz način na koji se prilagođavaju ili reagiraju, autorice su zaključile da u ovom slučaju drveće u šumama pati u odnosima između čovjeka i šume.

U 2020. proveli su malo terensko istraživanje u sklopu kojega su obišli pojedine lokalitete, napravili intervjue, no nekoliko dana kasnije proglašena je pandemija zbog koje su njihova klasična terenska istraživanja morala stati. Ono što im je ostalo je to pitanje šuma, koje se i kroz intervjue i terene pokazalo vrlo važnim, a na to pitanje su odlučili odgovoriti koristeći se objavljenim materijalima, odnosno izvještajima o pushbackovima – nasilnim guranjima migranata u prvu susjednu zemlju, najčešće na zelenim granicama. Pushbackovi se od 2016. godine kontinuirano dokumentiraju, neki od izvještaja su sumarni, ali postoji zbirka s tisućama pushback svjedočanstava koja je dostupna na stranici borderviolence.eu.

Šume ne zauzimaju stranu

– Čitajući te izvještaje, činilo nam se da se prije svega šuma u izvještaju pojavljuje ne samo kao prepreka odnosno teškoća, jer naravno da je nekome teškoća da mora prijeći šumu da bi stigao do Italije i zatražio azil, šuma im je onda nešto što moraju što prije prijeći. Definitivno je prepreka, ali osim toga smo vidjele da se šume spominju i kao neka vrsta zaštite, kao skrovište od ljudi. Biti u šumi u izvještajima je značilo biti skriven od mogućeg hvatanja, policije, biti zaštićen od mogućeg pushbacka. No, šume su također  i vrlo surovo sklonište za ljude u pokretu. Cijena toga da budu nevidljivi se plaća time da su izloženi hladnoći, gladi, mraku i divljim životinjama. Ponekad ih je boravak u šumi nagnao da se i sami predaju policiji, svjesni da će ih vratiti nazad u Bosnu i Hercegovinu, što se naziva self-deportom – objasnila je Hameršak.

Korištenje šuma kao skrovišta implicira se u svim izvještajima koji se bave kretanjem migranata kroz šume, pa se u nekima može pročitati: “Grupa od jedanaest muškaraca napustila je Veliku Kladušu pješice i kroz šumu su prešli hrvatsku granicu. Oni hodaju tijekom dana koristeći zaklon šume i čekaju noć za prelazak izloženih područja”.

No bez obzira na to što im je šuma pružala skrovište, svi ostali uvjeti u kojima su se našli bili su izuzetno teški, pa se tako u izvještajima može pročitati: „Njih 13 je došlo do šume i skrivali su se tamo dva dana, a za to vrijeme im je ponestalo hrane: umirali smo od gladi i bili smo tako žedni“(2. studeni 2018., No Name Kitchen)

Osim što su šume bile skloništa migrantima, bile su skloništa i policiji. U izvještajima se često opisuje i kako se policija skrivala u šumi, pa dočekala i uhvatila migrante. Prema izvješćima, policija se oblačila u ležernu odjeću kao oblik kamuflaže te su obučeni kao civili postajali, ako ne “prirodan” dio šume, onda barem običan posjetitelj šume. Također su preuzimali i maske krijumčara koji migrantima nisu bili “strana” pojava u šumama.

Većina pushbackova u Hrvatskoj nisu se radili standardnim postupcima nego tajno i često nasilno, a šuma tada funkcionira kao paravan za te prakse. Detaljno se u izvještajima opisuje kako policija migrantima naređuje da, primjerice, sjednu, da se u trenutcima hvatanja koristi vatreno oružje, elektrošokeri i suzavac. Policija je prema izvještajima oduzimala, palila stvari, razodijevala i ponekad tukla ljude. Izvješća bilježe i ovo: “Povratne točke najčešće su blizu potoka ili strmih brda, koji služe kao prirodna pomoć policajcima koji provode ove radnje. Ljudi su gurnuti u potoke ili niz brda”(No Name Kitchen 2018.).

Prema zaključcima znanstvenica, nakon toga se šuma iz izvještaja nekako gubi, više nije prisutna, jer slijedi opisivanje prebacivanja putem automobila ili kombija. Kasnije se javlja još i kao mjesto izgona gdje policija koristi i samu prirodu kako bi migrante odgurnuli u drugu zemlju.

Izvješća se odnose i na susrete s mještanima, kao i krijumčarima i lovcima. Jedna je grupa u šumi naišla na “nekoliko lovaca koje su molili da ne obavještavaju vlasti” (11. studenog 2018., No Name Kitchen). Nije poznato jesu li lovci svoj susret s migrantima prijavili policiji, no drugi izvještaji upućuju na to da susreti s mještanima ili drugim civilima u šumi mogu dovesti do pushbacka jer oni alarmiraju policiju. Implicitna suradnja lokalnog stanovništva važan je element europskog graničnog aparata na više razina, ističu autorice.

Kada se šume sagledavaju na ovaj način, postaje jasno da je pitanje ksenofobije ili neprijateljstva prema posjetiteljima iz perspektive prikrivanja zapravo ljudski interes, a kada se pristupa šumama na način koji je Kohn predložio, očito je da šume ne iskazuju ni odbijanje ni dobrodošlicu strancima. Stoga je  pitanje da li su krajolici ksenofobični pitanje koje se čvrsto veže uz ljudski domen i postaje središte ljudskog interesa i rasprave.

Na samome kraju izlaganja istaknuto je kako su tijekom pisanja ovog znanstvenog članka imali skromnu namjeru da na jedan teorijski izazov i pitanje o ksenofobiji odgovore vrlo limitiranim materijalom, što ih je odvelo u drugom smjeru – da se osim ksenofobnim krajolicima bave i konceptom naoružanih krajolika, primjerice šuma koje su posječene da bi pomogle u hvatanju migranata.

– Problem je bio taj što zbog pandemije više nismo mogli ići u šume, a one su vrlo kompleksan ekosustav. Nešto što je meni bilo vrlo zanimljivo je što, kada ljudi u šumama nestanu, sva druga bića koja borave u šumi se prilagode. Iz stare odjeće koja je bila u šumi počele su rasti biljke, i one tako sve inkorporiraju sve u sebe. Ako predugo ostanete u šumi, i vi postajete dio nje – zaključila je Sarah Caroline Czerny.

Katarina Bošnjak

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2023. godinu