TEKST

ZAVNOH, nekad i sad

Prošlo je točno 80 godina od prvog zasjedanja Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske. U proglasu Plitvičke rezolucije navedeno je da su Srbi iz Hrvatske u borbama protiv okupatora “zajedno s hrvatskim sinovima iskovali i krvlju zapečatili najjače oružje naše borbe – bratstvo hrvatskog i srpskog naroda“.

U siječnju 1943. godine održana je znamenita konferencija u Casablanci, gdje su američki predsjednik Franklin Roosevelt i britanski premijer Winston Churchill dogovorili savezničku invaziju na Siciliju, planiranu za ljeto iste godine, nakon što se uguši otpor njemačkih i talijanskih snaga na sjeveru Afrike. Sovjetski vođa Josif Staljin odbio je prisustvovati jer je smatrao da intenzivne borbe oko Staljingrada zahtijevaju njegovu potpunu pažnju, a do kraja mjeseca sovjetske su trupe natjerale snage feldmaršala Friredricha Paulusa na predaju. Predosjetivši da je na pomolu ofenziva prema „mekom trbuhu“ Europe, odnosno udar Saveznika s njenog juga, pobojavši se da bi on mogao ići preko Balkana kao u Prvom svjetskom ratu, Adolf Hitler je naredio rješenje problema jugoslavenskih partizana.

Kroz četiri operacije (Weiss 1-3 i Schwarz), njemačke i talijanske vojske, potpomognute četnicima, ustašama i Bugarima, pokušale su zadati Josipu Brozu Titu i partizanskim borcima presudni udarac, u čemu nisu uspjele. Te su bitke u poslijeratnoj službenoj jugoslavenskoj historiografiji poznate kao Četvrta i Peta neprijateljska ofenziva, a većina ih poznaje kao bitke na rijekama Neretvi i Sutjesci, ovjekovječene u najskupljim filmovima ovih prostora i mnogim pjesmama. Radilo se zapravo o strateškom povlačenju Glavne operativne grupe kroz gudure Bosne i Hercegovine i Crne Gore, koje je potaknula briga za ranjenike, čiji životi u slučaju okruženja vjerojatno ne bi bili na visokoj cijeni.

U jeku bitke na Sutjesci, 13. lipnja 1943., u Otočcu, na oslobođenom teritoriju Like, dok je glavnina neprijateljskih snaga bila zauzeta progonom Tita, održano je prvo zasjedanje Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (ZAVNOH).

Dakle, prošlo je točno 80 godina od osnutka de facto hrvatske vlade, o kojem se u suvremenoj Hrvatskoj rijetko govori. S obzirom na kurs domaće politike od uspostave Republike Hrvatske, to i ne bi bilo toliko neobično kad se ZAVNOH ne bi nalazio u preambuli Ustava, uz bok, primjerice, „srednjovjekovnoj samostalnoj državi Hrvatskoj utemeljenoj u IX. stoljeću“, gdje je jasno podcrtano kako RH nalazi svoje korijenje u ZAVNOH-u, nasuprot Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Međutim, nešto se putem izgubilo. ZAVNOH, valja priznati, nije tek fusnota u osnovnoškolskim udžbenicima, on je uklopljen u širu priču, ali se na njega trenutačno troši, ovisno o izdavaču, između jedne i tri rečenice. Čini se kako je krajnji domet osposobiti đake da odgonetnu taj akronim vide li ga negdje napisanog.

Pitanje je bi li se s takvom politikom povijesti složio predsjednik Franjo Tuđman, koji je u Saboru prije 33 godine, na datum koji se danas opet obilježava kao Dan državnosti, izjavio sljedeće: „Hrvatski sabor obnovljen u Pavelićevoj NDH, koja je slijedila i dijelila sudbinu osovinskih fašističkih sila i Hitlerova europskog poretka, nije – naravno mogao ispuniti zadaću nositelja i čuvara hrvatske državne suverenosti. Tu povijesnu ulogu, u ratnim okolnostima Drugoga svjetskoga rata, preuzeo je ZAVNOH, kao revolucionarni Sabor, ustanovljenjem Federalne Države Hrvatske, u okviru avnojevskih načela o pravu svakoga pa i hrvatskoga naroda na samoodređenje do odcjepljenja. Uspostavom Federalne Države Hrvatske u antifašističkom ratu hrvatski se narod našao na strani pobjedničkih demokratskih sila SAD-a, Velike Britanije i SSSR-a. Ne može biti nikakve dvojbe da to bijaše preduvjetom za međunarodno priznanje odluka ZAVNOH-a i AVNOJ-a o priključenju Istre, Rijeke, Zadra i otoka hrvatskoj domovini, a isto tako i za poratno ustavno reguliranje suverenosti Hrvatskoga sabora.“

Upravo je u vrijeme Tuđmanova ravnateljevanja Institutom za historiju radničkog pokreta (današnjem Hrvatskom institutu za povijest) pokrenuto izdavanje zbornika ZAVNOH-a s Hodimirom Sirotkovićem na čelu, koje je između 1964. i 1985. godine iznjedrilo četiri sveska s gotovo tri tisuće stranica dokumenata. Među njima se nalaze i dva ključna: „Proglas prvog zasjedanja ZAVNOH-a“ i „Rezolucija Prvog zasjedanja ZAVNOH-a“, poznata i kao „Plitvička rezolucija“. Znakovito je da se „Proglas“ obraća „narodima Hrvatske“, to jest u množini, smatrajući podjednako važnima i Hrvate i Srbe, što se u Ustavu iz 1990. godine, mada se poziva na ZAVNOH, izgubilo pa je tako RH „nacionalna država hrvatskoga naroda“, dok su Srbi postali „pripadnici inih naroda i manjina“.

Ističe se i da su Srbi iz Hrvatske u dotadašnjim borbama podnijeli najveće žrtve, odnosno da su u „tim borbama zajedno s hrvatskim sinovima iskovali i krvlju zapečatili najjače oružje naše borbe – bratstvo hrvatskog i srpskog naroda“.

Zanimljivo je kako ustaše predvođene Antom Pavelićem nisu glavna meta „Proglasa“, kod njih je sve jasno – oni će svršetkom rata, zajedno s Hitlerom i Mussolinijem, otići u ropotarnicu povijesti, nego su napadi usmjereni prema budućim takmacima za vlast u Jugoslaviji. Radi se o kraljevskoj izbjegličkoj vladi koja u tom trenutku uživa naklonost Zapada iako se četnički vojvoda Draža Mihailović već neko vrijeme ne bori protiv okupatora, već su mu trn u oku partizani. To će se promijeniti tek koncem 1943. godine na konferenciji u Teheranu, gdje su Velika trojica (Roosevelt, Churchill i Staljin), umjesto prema četnicima, odlučili svoju pomoć usmjeriti prema Titu i partizanima. Proglasom je također izabran izvršni odbor s piscem Vladimirom Nazorom na čelu, što se ponekad može naći u školskim udžbenicima.

Na drugoj sjednici Prvog zasjedanja ZAVNOH-a održanoj 14. lipnja na Plitvičkim jezerima sastavljena je „Rezolucija“. Izradila ju je komisija koju su činili Andrija Hebrang, Pavle Gregorić, Vujo Kosovac i Filip Lakuš, a sastoji se od sedam točaka. Među ostalim, tvrdi se da se hrvatski narod oduvijek borio protiv Nijemaca, Mađara i Talijana, kao i protiv „velikosrpske beogradske klike“ u zadnje 22 godine, te navodi heterogenu skupinu boraca za slobodu: od Matije Gupca, Matije Ivanića i senjskih uskoka, preko Iliraca, Eugena Kvaternika i Ante Starčevića, sve do braće Radić. Također piše kako hrvatski narod usprskos velikosrpskoj hegemoniji nikad nije odustao od ideje zajedničke države, nego je „smatrao bratstvo hrvatskog i srpskog naroda temeljnim zalogom svoje slobode i bolje budućnosti“. Apostrofira se ključna uloga Komunističke partije u organizaciji otpora protiv domaćih izdajnika, među kojima vodeće mjesto, još jednom, zauzima izbjeglička vlada, možda jer je djelovanje ustaša i četnika bilo općepoznato pa ga nije trebalo isticati.

Nije stoga teško složiti se sa Srećkom Puligom, koji je u zagrebačkim Novostima, u tekstu iz 2021. godine zaključio „kako današnje gotovo unisono pozivanje na to da je nova hrvatska država utemeljena na vrijednostima antifašističke borbe pati od, ne samo praktične nedosljednosti, nego i od ustavnog revizionizma, s obzirom na tu istu tradiciju. Jer u njoj se, valjda je to svima jasno, ne poziva na osnivanje jednonacionalne hrvatske države, nego na osnivanje zajedničke države hrvatskog i srpskog naroda. Pa ako je taj revizionizam, proglašenjem nacionalne države hrvatskog naroda, već gotovo unisono shvaćen kao novi ‘svršeni čin’, a Srbi su postali jednom od nacionalnih manjina u toj novostvorenoj državi, bio bi red da to barem priznamo.“

Matej Ivušić

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2023. godinu