TEKST
Korak prema Muzeju otpora
U Zagrebu je bilo žarište jedne od najslojevitijih organizacija antifašističkog otpora u okupiranoj Europi, što kvantitativno, što kvalitativno, kaže Saša Vejzagić, koautor izložbe “Glasovi otpora – prakse antifašističke propagande u okupiranom Zagrebu”. MAZ predlaže osnivanje javne ustanove zadužene za očuvanje, istraživanje i promicanje antifašističke baštine.

U Zagrebu je tijekom Drugog svjetskog rata djelovao jedan od najbolje organiziranih pokreta otpora u Europi. To ga “promovira na razinu povijesnih iznimaka”, kako se navodi u publikaciji Prijedlozi mjera za društvenu valorizaciju antifašizma u Gradu Zagrebu nastale u sklopu projekta „Sjećanje za budućnost – antifašistička baština i vrijednosti u javnom prostoru“ Mreže antifašistkinja Zagreba (MAZ).Međutim, na razini muzejskih postava i obrade, nema dovoljne valorizacije antifašističkog nasljeđa, istaknuto je na otvaranju izložbe “Glasovi otpora”, 14. lipnja u Galeriji Forum, organiziranoj u sklopu istoga projekta.
Izložba “Glasovi otpora” izlaže ustašku propagandu, ali i kontrapropagandu zagrebačkog antifašističkog otpora u obliku plakata, letaka, skrivenih edukativnih materijala komunističke partije i sličnoga. Uz to, izložba se bavi i radijskom propagandom i uličnim aktivizmom (primjerice, dijeljenjem i raspačavanjem propagandnih letaka), dok je dio prostora posvećen i nedavno dopunjenoj Kartografija otpora. U sklopu izložbe održavat će se radionice i edukacije o antifašističkoj baštini na prostoru Grada Zagreba koje provodi MAZ.
Autori izložbe su Saša Vejzagić i Karlo Držaić, autor video materijala je Jadran Boban, a vizualni identitet i dizajn potpisuje Sven Sorić.
Vejzagić nam govori da su se pokušali odmaknuti od tradicionalne muzejske metodologije koje još uvijek dominira u Hrvatskoj, te fiksaciju na temeljitu dekonstrukciju artefakata prebaciti na prenošenje iskustva praksi otpora. On smatra da su “uglavnom” u tome uspjeli jer su se autori oslonili na, kako kaže, stvarna sjećanja sudionica i sudionika Narodnooslobodilačkog pokreta (NOP).
Izložba tako donosi sjećanja sudionika NOP-a na raspačavanje ilegalnog propagandnog materijala, djelovanje članova „civilne zaštite“ koji su imali dozvolu biti na ulicama čak i nakon uvođenja policijskog sata, pa ih je NOP često koristio za raspačavanje materijala ili hrane za ilegalce, na “intenzivne i kratke” akcije dijeljenja letaka po kvartovima, ali i, primjerice, organiziranje “stalne službe slušanja vijesti” ilegalnog radija koju su obavljale sestre Marija i Olga Benel u svom stanu na Trešnjevci.

Kratki rad na izložbi i produkcijsko ograničenje
Vejzagić napominje da je izložba, od ideje do realizacije, imala relativno kratki životni vijek, s obzirom da se radi o postavu napravljenom unutar projekta koji sa sobom donosi određene zakonitosti i vremenska ograničenja. Autori stoga nisu imali previše prostora za osmišljavanje, probavljanje i isprobavanje različitih koncepata i metoda, ističe on.
Ideja za ovakav tip izložbe došla tijekom jednog studijskog posjeta koautora Karla Držaića Amsterdamu, gdje je on imao prilike otići u tamošnji Muzeja otpora. Nakon toga je Držaić “imao poprilično jasnu viziju u kojem smjeru bi naša izložba mogla ići”, pojašnjava Vejzagić.
Autori su produkcijski bili dosta ograničeni. Naime, mislili su da će dobiti puno veću podršku od dugih muzejskih institucija u gradu, ali do toga nije došlo i potpora izložbi je bila poprilično ograničena, “što zbog ograničenja koja im nameće zakonska regulativa, što zbog nedostatka političke i druge volje”.
Vejzagić se pritom najviše referira na posudbu artefakata kojima su autori htjeli upotpuniti rekonstrukciju iskustva NOP-a.
– Jedini koji su nam zaista izašli u susret s onim što smo tražili bio je Muzej grada Zagreba, i to su napravili besplatno. No zato nam Hrvatski povijesni muzej, institucija nasljednica kompletnog fonda nekadašnjeg Muzeja revolucije naroda Hrvatske, nije htio dati čak ni pristup depou da pogledamo artefakte, a do dijela posudbe nismo ni došli jer su već u početku najavili kako će to obavljati po cjeniku za koji znamo da se oslanja na izdašne sume novaca (koje nemamo). Tu smo u prvom redu prepoznali nedostatak političke volje – istaknuo je koautor izložbe.
Historiografski problematičan postav MGZ-a
Autori su također kazali da je postav Muzeja grada Zagreba historiografski problematičan. Vejzagić kaže da je zapravo cijeli period Drugog svjetskog rata u Zagrebu obrađen “veoma površno, bez valjane kontekstualizacije, popraćene s tek nekoliko artefakata u pola jedne sobe koja dijeli drugu polovicu s razdobljem jugoslavenskog socijalističkog projekta”.
– Uz sve to, dio postava koji se bavi tim periodom se ni na koji način ne pokušava uopće baviti specifičnostima perioda Drugog svjetskog rata u samom Zagrebu, već ima par motiva (ustaške propagande i partizanske uniforme), raspoređenih u prostoru koji ne govore nikakvu priču o tome što su građanke i građani Zagreba proživjeli u tom periodu, kakva se borba vodila na ulicama, koje su bile prakse terora, itd. Tu smatramo da bi naš muzej otpora trebao popuniti taj važan prostor – govori Vejzagić.
Naime, jedan od prijedloga projekta je i osnivanje ili formiranje muzejske institucije koja bi se bavila Zagrebom u navedenom periodu, kao i NOP-om, s tim da bi se fokus, smatraju autori, trebao usmjeriti na prakse otpora, organiziranje edukacija te zapravo odmaknuti od “klasičnih” muzejskih praksi.
Zagreb kao žarište jedne od naslojevitijih organizacija antifa otpora
U Zagrebu je bilo “žarište jedne od najslojevitijih organizacija antifašističkog otpora u okupiranoj Europi, što kvantitativno, što kvalitativno”, kaže Vejzagić.
– Kada čitate dokumente, uspijete u glavi zamisliti cijelu tu podzemnu strukturu, koja je uključivala odbore za propagandnu proizvodnju i distribuciju; nabavku materijala, novca i mobilizaciju ljudi; slanje tih ljudi u partizane preko štićenih granica grada; odbore za politički rad; za obrazovanje kadrova; za prikupljanje informacija i proizvodnju ilegalnih osobnih dokumenata; za rad na ulici, likvidacije i diverzije – opisuje.
Naglašava i da se zapravo radilo o “državi unutar države”, paralelnoj strukturi koja je supostojala s režimom. Ta je struktura, govori, opstala do samog kraja rata, i to u lavljoj jazbini, odnosno glavnom gradu okupirane njemačke kolonije s ustaškom upravom. Za tako nešto, za takav tip otpora i organizacije neke bi države dale sve, ističe Vejzagić.
– U današnjoj Švedskoj, Danskoj ili Nizozemskoj bi vjerojatno prodali neku od svojih regija za otpor kakav je postojao u Zagrebu. Otpor vlasti koja je stala na stranu režima koji su obezvrijedili ljudski život u historijski neviđenim razmjerima bi slavili i ponosno isticali, a ne ga zatirali ili ga obilježavali s figom u džepu kako se to radi u Hrvatskoj – kaže on.
U projektu su predložene i četiri mjere za društvenu valorizaciju antifašizma u Gradu Zagrebu: obnova i vraćanje spomenika i drugim simbola antifa borbe u Zagrebu, organiziranje obrazovnih programa za djecu i mlade, stvaranje digitalne platforme te osnivanje javne ustanove zadužene za očuvanje, istraživanje i promicanje antifašističke baštine.
– S ovim projektom želimo osvijestiti, u prvom redu, relevantne upravne institucije u Zagrebu, na tu golemu kulturno-političku nepravdu koja traje još od 1990-ih i potaknuti ih da nam pomognu otvoriti muzej otpora, jer to je tek minimum i prvi korak ka ponovnoj valorizaciji antifašizma. Ne treba, a možda i treba, posebno naglašavati da je integracija antifašizma u vrijednosni sustav jednog društva elementarna pretpostavka za vođenje tih ljudi, jer radi se o ljudima, a ne o narativima ili stvarima, u naprednom smjeru – zaključuje Saša Vejzagić.
Matea Grgurinović
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2023. godinu.