TEKST

Ballroom kultura: izvođenje i oblikovanje kvirstva — II. dio

U nastavku istraživanja fenomena ballroom kulture i Voguea upoznat ćemo se s njegovom inačicom zvanom Vogue Fem. Ovu varijantu, najpopularniju na današnjim balovima, osmislile su trans žene, a u tekstu ćemo otkriti značenja njezinih pojedinih plesnih elemenata i pokreta, opisati različite energije nastupa te oslikati način na koji ballroom podriva patrijarhalne stereotipe o ženstvenosti kao o nježnoj i fragilnoj.

Vogue Fem, plesna varijanta Voguea koju su osmislile trans žene, posebno je upečatljiva inačica ovog plesa. Tijekom zadnjih dvadeset godina najviše se promijenila od triju plesnih stilova vezanih uz ballroom, i danas je najpopularnija kategorija na balovima iz više razloga. Jedan od njih bez ikakve sumnje su društvene mreže: formati popularnih kratkih videa savršen su medij za uglavnom jednominutne i neopisivo dinamične plesne borbe koje inkorporiraju različite akrobatske elemente i tzv. „shade”, odnosno fizičku interakciju između plesačica kojom svaka pokušava pokazati svoju nadmoć. Vogue Fem jedan je od najtežih i najzahtjevnijih uličnih plesnih stilova, i to ne samo zato što iziskuje ogromnu snagu i izdržljivost te ga tako i nije moguće plesati predugo. Svaki pokret povrh toga ima svoje značenje koje se veže uz rodni nastup. Naziv mu je skraćena varijanta stare kategorije Butch Queen Voguing Like Your Favorite Fem Queen, u kojoj su Butch Queens (gej plesači) izlazili i oponašali svoje najdraže trans plesačice.

Na brojnim balovima plesne se kategorije nazivaju „performance”, označavajući to da se ne izvode samo plesni pokreti nego i specifična energija vezana uz određeni rod u rodnom sustavu ballrooma, odnosno energija plesačice ili plesača mora odgovarati rodu za koji je kategorija namijenja. Upravo iz ovog razloga vrlo je teško u ballroom uvesti nebinarne kategorije; budući da se ne radi o nečijem stvarnom rodnom identitetu, nego o vrlo specifičnim načinima pokreta i energiji nastupa, a koji odgovaraju binarnim kategorijama. Fem Queen u ballroomu tako ne označava bilo koju pojedinku koja se identificira kao trans žena, nego vrlo specifičan tip energije i rodne ekspresije. Žena koja je Fem Queen ima dugu kosu, velike grudi, velike bokove, tanak struk, duge nokte, duge noge i štikle – opet, ne radi se o tome da pojedinka tako izgleda, ali njezin nastup bi, ako je uspješan, trebao postizati dojam kao da je upravo tako. Velike grudi, primjerice, ograničavaju pokrete rukama, te tako pokreti rukama trebaju biti veliki, dramatični i ekspresivni, dugi nokti produžuju prste pa prsti trebaju naglašavati pokret.

Pokreti u Vogue Fem stilu hipertrofija su ženstvenosti. Legendarni ballroom komentator Kevin Jz Prodigy opisuje ovaj plesni stil kao „weaponized femininity”, ženstvenost koja se koristi kao oružje. Ženstvenost u ovakvom nastupu ne odgovara zapadnjačkim stereotipima o ženstvenosti kao nježnoj ili fragilnoj, i to se vidi u nastupima, a pogotovo u plesnim borbama. Vogue Fem ima pet plesnih elemenata: catwalk, duckwalk, hands performance, floor performance te spins and dips, a oni se kombiniraju tako da tvore priču. Catwalk i duckwalk dva su tipa kretanja, tj. hodanja po plesnom podiju u kojima se intenzivnim izbacivanjem kukova te rukama po načelu dijagonalne simetrije postiže „ženska” silueta. Hands performance je, kao što samo ime kaže, nastup rukama, gdje se rukama pripovijeda, a plesačice se služe gestama, stiliziranim pokretima i pantomimom. Floor performance dio je nastupa koji se odvija na podu i nema strogih pravila. Zadnji element, spins and dips, upravo je najprepoznatljiviji element ovog plesnog stila, a odlikuju ga različiti tipovi okretanja i spuštanja ili padanja u pozu (dosl. dip = drop in pose). Posebno dramatični dipovi u kojima plesači izvode različite akrobacije ili se spuštaju u dip iz uspravnog položaja u sekundi imali su različite nazive u povijesti ballrooma, neki od kojih su Machiavelli, Kamikaze, „ispadanje” (dosl. falling out) ili Mackaella Dip, kako tvrde profesor plesa i stručnjak za crnačke plesove, Darrel Jones, te Koppi Mizrahi, legendarna plesačica ovog plesnog stila.

Dip je najpoznatiji element Vogue Fem stila iz više razloga – ne radi se samo o vizualnoj upečatljivosti ovog položaja tijela, nego i o njegovom značenju unutar samoga plesa. On je svojevrsna kulminacija plesne sekvence koja mu prethodi, gotovo kao točka na kraju rečenice, i ključno je da se preklopi s trenutkom udarca (crash) u glazbi na koju se pleše. Najbitnija je dakle, muzikalnost, i to da pokreti naglašavaju i nadopunjuju glazbu. Izrazito dramatični dipovi su u počecima ovog plesnog stila pokazivali strast natjecatelja i njihovu volju da stave vlastito tijelo na crtu kako bi pobijedili, što su suci posebice cijenili.

Osim kompetitivne strasti, tu je i dublja pozadina značenja iza pokreta unutar ovog plesnog stila. „Hipertrofija ženstvenosti” o kojoj smo govorili odnosi se upravo na pokrete kao što su veliki zamasi rukama, njihanje kukova, sjedenje prekriženih nogu, hodanje na vršcima prstiju koje emitira štikle – sve su to pokreti koji se tradicionalno smatraju „ženskima”. I u našoj kulturi je življeno iskustvo brojnih gej osoba takvo da su im članovi obitelji od rane dobi govorili da ne sjede ovako ili se ne kreću tako ili da ne miču rukama na taj način. Vogue Fem stupa kao reakcija na patrijarhalne predrasude o ženstvenosti i ženskosti – žena nije osoba, ona je oružje. Vogue Fem uzima „ženske” pokrete i dovodi ih do krajnjih granica ekspresivnosti – noge nisu prekrižene samo dok se sjedi, nego i dok se hoda u catwalku, a hoda se na vršcima prstiju, zamasi rukama su grandiozni i često upotpunjeni još dužim noktima. Vogue Fem dovodi „ženstvene” pokrete na razinu gdje su toliko naglašeni da se suprotstavljaju svemu što nas patrijarhat uči da žena jest. Ženstvenost toliko maksimalistična da ju više nitko ne može opisati kao ženstvenost jer ona jednostavno više tako ne izgleda.

Izvrstan primjer na kojemu možemo ovakav tip ženstvenosti promotriti je Alloura Jourdan Zion, pokojna pionirka ovog plesnog stila i posebno njegovih dramatičnijih iteracija, čiji su osobni stil članovi ballroom zajednice znali nazivati feminine destruction dramatics. Njezin je stil odlikovan kontroliranim, ali vrlo ekspresivnim i spazmodičnim pokretima, što se posebno vidi u hrabrim dipovima i sekvencama u kojima joj se tijelo trese. Alloura pokazuje agresivnu dramatičnost ovog plesnog stila, gdje je svaki idući korak nepredvidiv, ali uvijek beskompromisno ekspresivan. Postoji razlog zašto je ballroom kasnih devedesetih posebno prigrlio dramu u nastupu. Staviti vlastito tijelo na crtu tijekom kreativnog čina i koristiti ga u svrhu borbe protiv patrijarhata samo je po sebi izrazito politički potez, a još je veći značaj to imalo na samom vrhuncu epidemije AIDS-a. Kao što smo spomenuli, ova je epidemija u cijelom svijetu, a posebice u Sjedinjenim Državama, obilježena huškačkim stavovima medija koji su je pokušali okategorizirati kao „homoseksualnu bolest” te koristiti za vlastitu konzervativnu agendu ili opravdanje da LGBTQ+ osobe treba istrijebiti. Naravno, pripadnici ballroom zajednice pripadali su najugroženijim društvenim skupinama, zbog čega nije neobično da su se na balovima cijenili dramatični nastupi koji su pokazivali da se plesačice ničega ne boje. Kao crne trans žene, i dan danas najmarginaliziranija američka društvena skupina, njihov je život bio u stalnoj opasnosti, zbog čega je čin izlaska na plesni podij i ostavljanja nezaboravnog plesnog nastupa koji govori o njihovoj osobnoj borbi imao duboku političku osnovicu – čak i ako uzmemo u obzir da ballroom tada nije bio toliko prepoznat u mainstreamu kao danas.

Vogue Fem razgranao se u dva podstila ili dvije varijante – već spomenuti dramatics te soft and cunt. Možda je točnije o njima govoriti kao o dvama polovima spektra, gdje se osobni stilovi nalaze negdje između. Dok je Alloura eklatantan primjer dramatičnog stila, soft and cunt označava nešto drugo. Prije svega, valja adresirati riječ „cunt”, koja je u engleskom još prije desetak godina bila možda najofenzivnija uvreda s najviše mizoginih konotacija. U ballroom kulturi ova se riječ, kao i njezin bliski ekvivalent, „pussy”, koristi kao najviši kompliment i označava poseban tip ženstvene energije u nastupu i samoprezentaciji. Upotreba je drugačija i na čisto lingvističkoj razini – riječ se koristi kao dodatak subjektu ili objekt, a ne kao predikat (dakle, ne bi se reklo „She is a cunt.” nego „She looks so pussy.” ili „She is serving cunt.”). Ove su riječi dio idiolekta ballroom zajednice koje nadalje pokazuju njezinu sklonost da reinterpretira ono što su dominantne društvene klase upućivale najnižim društvenim slojevima kao uvrede. Isti tip reinterpretacije ženstvenosti kroz plesni nastup tako je vidljiv i u samom žargonu kojim se zajednica služi. Žena nije nešto što netko jest, nego nešto što netko daje ili pokazuje kroz određen tip pokreta ili  samoprezentacije. Kada govorimo o soft and cunt načinu plesnog pokreta, najbolji primjer je pionirka ovakvog načina vogueanja, Sinia Braxton Alaia. Njezin vogue izrazito je senzualan i seksualan, pun pokreta kojima se naglašavaju dijelovi tijela, pokreta koji su istovremeno napeti i mekani. Vogue Fem ne mora nužno biti seksi ples, ali u svojim soft and cunt varijantama često jest.

Današnji ballroom drugačiji je od ondašnjeg, kao što smo ustanovili, a klasni aspekt jedan je od zanimljivih stvari koje su se promijenile. Danas nije neobično vidjeti markiranu robu na plesnom podiju, a za brojne natjecatelje radi se o unosnoj karijeri. Poznate voguere angažirale su poznate pop-zvijezde, oni danas rade reklame za sportske brendove, a materijalno je bogatstvo posebno u Americi postalo znakom prestiža. Ovaj potonji fenomen možda je najveća pljuska u lice klasičnom ballroomu, čiji su članovi krvavo plaćali svoju zdravstvenu skrb i životne uvijete, a svoje glamurozne kostime izrađivali sami ili ih morali nabaviti kako god su znali, što je često značilo – ukrasti. Bogatstvo je bilo samo privid koji se potencira tijekom nastupa jer je bila jako jasna svijest o zajedničkoj poziciji članova u sustavu utemeljenom na klasnoj nejednakosti. Otac Al Bvlgari o zajednici u devedesetima rekao je da preko 65% članova krade, prema njegovoj osobnoj procjeni. Razlozi su naravno puno širi: ondašnja detroitska radna snaga nije bila otvorena za crne i latino pojedince, a uspjeh unutar ballrooma zahtijevao je određeno ulaganje u vlastitu samoprezentaciju. Kao što smo spomenuli, za pojedince koji su bili otvoreno queer postojale su razne poteškoće na tržištu rada, ukoliko bi im netko uopće dao priliku da se na njemu zaposle. Jasno je da ukrasti komad odjeće u trgovini nije ni približno isto kao ukrasti milijune kroz korporativne sheme kakvima se bave pripadnici viših klasa – no ballroom zajednica se povijesno svejedno često znala reducirati na „pedere koji kradu da bi se oblačili u žene”. Naravno da su takve tvrdnje u svojoj naravi potpuno promašene jer gube iz vida i rodnu kompleksnost zajednice i društvene nejednakosti koje njezinni članovi trpe. Na sceni su srećom uvijek postojali vokalni pojedinci i cijenjeni etablirani umjetnici koji podsjećaju na korijene zajednice u siromaštvu i radničkoj klasi te se pokušavaju oduprijeti pretjeranoj komercijalizaciji ballrooma.

Na društveno-političkom polju, danas svjedočimo ogromnom konzervativnom valu koji pokušava dokinuti živote trans pojedinaca. Za odvratne ekskluzivističke poteze J. K. Rowling svi smo već čuli, a svakim se  danom u pojedinim američkim državama zaoštravaju zakoni koji zabranjuju ili ograničavaju određene moduse kvir izražavanja, kao što je primjerice drag. Otpor LGBTQ+ zajednice zadnjih nekoliko godina često ide ruku pod ruku s vogueom i ballroom kulturom. Žargon zajednice proširio se LGBTQ+ mainstreamom, a na svakom Prajdu ili političkom događaju koji podržava LGBTQ+ zajednica možemo očekivati vogue plesače. U Berlinu, primjerice, vogue plesači često nastupaju na ekološkim inicijativama kao što su Fridays for Future. U Americi je vogue, dakako, išao ruku pod ruku s pokretom Black Lives Matter, a legende scene poput Leiomy Maldonado bili su vrlo vokalni oko ideoloških poveznica BLM-a i ballrooma. Posebno zanimljiv slučaj države su u kojima ballroom nema dugu povijest. U Kolumbiji, primjerice, ballroom kultura postoji tek šest godina, no kolumbijski vogueri već su se nekoliko puta našli u medijima kako protestiraju protiv poreznih reformi ili konzervativnih političara – i to upravo kroz ovaj ples. Poruka je dvojna, jer osim što kroz ples istupaju, ovi kvir i trans pojedinci time zauzimaju javni prostor u kojem ne dobivaju dovoljno pažnje. Tako ukazuju na važnost života trans pojedinaca i činjenicu da su trans pojedinci bitan dio društva, a ne faktor koji se može ignorirati.

Iako su se LGBTQ+ prava u većini država poboljšala tijekom zadnjih desetljeća, radi se o vrlo selektivnim promjenama koje se odražavaju samo na neke članove zajednice. Ako političari danas govore o LGBTQ+ zajednici, često govore o možda jednom ili dva slova, i to su uglavnom cis gej muškarci. Kad promatramo LGBTQ+ turizam, putovanja, klubove, događanja, većinski se radi o sadržaju namijenjenom gej muškarcima. Mnogi se gej muškarci tijekom trenutnog neokonzervativnog vala, a posebno u Americi, ograđuju se od trans pojedinaca – što je izuzetno korozivno za cijelu zajednicu, posebno kad uzmemo u obzir da su upravo trans pojedinci bili na čelu borbe za LGBTQ+ zajednicu u doba kad je suvremeni pokret tek bio u povojima. Glasovi trans pojedinaca usprkos tome ne dobivaju dovoljno javnog prostora, a trans prava nikako da se nađu na dnevnom redu, čak ni danas kad su pod najvećim napadom koji pamtimo i kad bi pravna zaštita bila od ogromne pomoći. Nije stoga neobično da se mnogi pojedinci odabiru boriti za trans prava uzimajući simboličko nasljeđe kulture koja je centrirala trans osobe i oko njih gradila cijeli svoj fantastični svijet. Nije neobično da brojni kvir pojedinci utočište nalaze upravo u ballroom kulturi gdje se kvirstvo obožava i nagrađuje. Međutim, borba za trans prava ne može i ne smije ostati na plesnom podiju. Vogue u javnim prostorima i na prosvjedima tako možda nije metoda političkog otpora koliko je nužni podsjetnik na postojanje zajednice koja svoje trans pojedince slavi umjesto da ih pokušava istrijebiti. U ballroom kulturi možemo vidjeti svijet u kojem slušamo priče trans pojedinaca, u kojem slavimo zajedničku borbu i zajedničke uspjehe, u kojoj članovi zajednice solidarno pomažu jedni drugima, i to je svijet kakav su nam pioniri LGBTQ+ pokreta htjeli ostaviti. U njemu nije bilo mjesta za nadmetanje, za mržnju, za nejednakost ili sebičnost, za kapitalizam ili milijardere; oni su znali da se stvarna društvena promjena ne mjeri količinom LGBTQ+ likova u popularnim medijima, nego u stupnju pravne zaštite, zdravstvene skrbi i integraciji kvir ljudi u naša društva. Važno je da taj svijet ne izgubimo iz vida dok se svake godine suočavamo sa sve komercijaliziranijom inačicom Prajda.


Mislav Živković


Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2023. godinu.