TEKST

Disco Elysium: suvremeni klasik — II. dio

Disco Elysium nije ljevičarski pamflet, niti je manifest. Bez obzira na svoja politička uvjerenja, ZA/UMovci ne pokušavaju biti proroci, političari niti filozofi. Oni su, prije svega, umjetnici. To je igra koja pušta igračicu da sama donosi svoje zaključke tako što ju nemilosrdno suočava sa surovom realnošću svojeg izmišljenog svijeta. Zadatak umjetnika nije propovijed, niti zadovoljavanje fantazija publike. Njihov je zadatak da nam otvore oči, da nam prenesu nešto neuhvatljivo, nešto svojstveno vlastitom mediju, nešto što je nepretočivo u bilo koju drugu formu, što se ne može reći na bilo koji drugi način – nešto što možemo usvojiti samo kroz jedinstveno iskustvo baš tog djela. O filozofiji i umjetnosti Disco Elysiuma čitajte u drugom dijelu serijala.

Disco Elysium je 2019. godine pomeo “The Game Awards” osvojivši nagrade u svim kategorijama, od “Best Narrative” do “Best Role-Playing Game”. Tom je prilikom jedna od glavnih spisateljica zaslužna za ovo remek-djelo, Helen Hindpere, oduševila publiku kada je primivši nagradu za “Fresh Indie Game” u ime ZA/UMa, između ostalog, zahvalila Marxu i Engelsu što su joj “pružili političko obrazovanje.”

Ljudi koji stoje iza Disco Elysiuma očito nisu sramežljivi kad je u pitanju politika. Zbog toga mnogi ovu igru opisuju kao “ljubavno pismo ljevici”, što različiti igrači, kao što vidimo u priloženim slikama Steam recenzija, primaju pozitivno ili negativno ovisno o vlastitim političkim opredjeljenjima.

Bilo kako bilo, svi razumiju da je Disco Elysium na neki način ljevičarski potkovana igra. Kao što je jedan recenzent napisao, “Napokon, igrica koju su napravili deprimirani komunisti za deprimirane komuniste.” Znači li to da u Disco Elysiumu mogu uživati samo deprimirani komunisti – oni koji se već unaprijed slažu s političkim sklonostima ZA/UMovih dizajnera?

Naravno da ne. Štoviše, igračica koja se upustila u igranje Disco Elysiuma jer joj ga je netko preporučio rekavši “U ovoj igrici možeš biti komunist!” vjerojatno će se razočarati. Za razliku od drugih RPGova u kojima je lik kojeg utjelovljavamo često “Odabrani” i “Spasitelj” (kao u, primjerice, Skyrimu), netko tko svojim djelima aktivno mijenja ishod priče i spašava svijet, Disco Elysium nam jasno daje do znanja da je Harry Du Bois samo jedan minuciozni konac u kolopletu sastavljenom od suprotstavljenih interesa i sveobuhvatnih odnosa moći. Nakon svršetka prvog dana policijske istrage, Harry i poručnik Kim Kitsuragi na balkonu hostela uz cigaretu pokušavaju sistematizirati sve informacije koje su prikupili o slučaju. U tom su se jednom danu već nagledali svega i svačega – posvjedočili su dizmalnim uvjetima u kojima žive siromašni stanovnici gradske četvrti Martinaise te im polako obojici postaje jasno koliko su prospekti za promjenu mali. “Nadam se da će naša istraga pomoći da se situacija ovdje popravi. Da ćemo napraviti barem malo dobra,” Harry može prokomentirati. “I ja,” odgovara Kim tužno, “Ali ne bih računao na nikakve drastične promjene za vrijeme naših života.” Iluzija o spašavanju svijeta je oprezno i melankolično razbijena. Kritika koju Disco Elysium nudi je sistemska, te se ne dotiče samo stvarnog svijeta kojeg nastanjuje igračica, već i naivne ideologije RPG igara na koju smo naviknuti.

Budući da Harry Du Bois započinje svoj novi život kao tabula rasa, potpuno lišen svih ideoloških pretpostavki i političkih uvjerenja, mehanika Kabineta Misli igračici omogućava da mu u glavu utuvi različite alate za poimanje svijeta oko sebe. Kurvitz u jednom intervjuu objašnjava da je Kabinet Misli osmišljen kao “sistem nagrada za razgovore”. Naime, u klasičnim RPG-ovima igračica obično ubija svoje neprijatelje te za to dobiva loot (plijen), odnosno pljačka njihova mrtva tijela i na njima nalazi novo oružje ili neku vrstu potrepštine. U Disco Elysiumu se sve vrti oko razgovora, te je bilo potrebno osmisliti sistem koji bi igračice nagrađivao za angažman – za upoznavanje likova, postavljanje potpitanja i izražavanje interesa za njihove živote. Ta nagrada su ideje. Harry tijekom igre komunicira sa širokim spektrom likova – bogatašima i siromasima, pijancima, djecom, birokratima, sindikalistima, radnicima i kapitalistima, te od njih može “pokupiti” različite načine gledanja na svijet. Harry tako između ostalog može postati “Ultraliberal”, neka vrsta libertarijanca koji beskompromisno zagovara besprijekornu efektivnost nevidljive ruke tržišta, ili može postati “Revacholski nacionalist”, odnosno fašist, te za sve probleme okriviti žene, etničke manjine i LGBTQ zajednicu.

Igra Harryevo ideološko opredjeljenje ne uzima zdravo za gotovo, već igračicu neprekidno suočava s kontradikcijama i propustima izabrane ideologije, a igračici ujedno omogućava da jednako tako istakne te iste kontradikcije i propuste kad ih primijeti kod drugih. Ako igračica odluči od Harryja napraviti fašista, igra će se toj odluci sustavno i dosljedno suprotstavljati. Poručnik Kim Kitsuragi, koji je sam član LGBTQ zajednice i “Seolitske” nacionalne manjine, prema Harryju će se početi odnositi hladno i neprijateljski, te igračica neće moći iskusiti jedan od fundamentalnih aspekata Disco Elysiuma – izgradnju toplog i dubokog prijateljskog odnosa s Kimom, kojeg mnogi smatraju najvjernije dočaranim i najsimpatičnijim likom u igri.

Povrh toga, svaki put kad Harry izusti neku fašističku parolu, smanjit će mu se “Moral”. Moral je mjerilo Harryevog duševnog stanja i snage volje, a ako padne na nulu, Harry umire. Igra nam tako na vrlo pristupačan i nedvosmislen način poručuje da si inzistiranjem na fašističkom svjetonazoru narušavamo emocionalnu inteligenciju.


Ako igračica pak tijekom dijaloga počne birati “ljevičarske izjave”, igra će joj se obratiti: “Psst, hej, ti! Na ulici se priča da si spreman ponovno početi graditi komunizam!” Ponovno? “Da, spreman si početi graditi komunizam – ponovno. Gradio si ga prije, oni su ga prije gradili. Nije još baš uspjelo, ali nije ni ljubav – a zar bismo trebali prestati graditi i ljubav?” Tematsku povezanost između ljubavi i ideje komunizma ćemo pobliže istražiti u sljedećem dijelu, no za sada je dovoljno znati da je svijet Disco Elysiuma svijet u kojem je, kao i u našem svijetu, komunizam mrtav. Svjetska je revolucija trajala osam godina, a u Revacholu, Harryevom gradu, ugušena je kada se vojska Koalicije Nacija (saveza kapitalističkih država koje su se ujedinile kako bi spriječile širenje revolucije) iskrcala upravo u Martinaiseu te nemilosrdno izbombardirala sve pred sobom. Preživjeli komunisti i anarhisti su streljani. Jedini trag koji su iza sebe ostavili su izrešetani zidovi i prašnjavi podzemni bunkeri puni trulih staromodnih pušaka. Harry bez obzira na to može kontraintuitivno odlučiti da još nije prekasno – nada ipak umire posljednja.

Ako Harry postane pratitelj odavno mrtvog revolucionarnog vođe Krasa Mazova, “oca znanstvenog komunizma” koji je zamišljen kao neka mješavina Marxa, Lenjina i Staljina, u Kabinetu Misli će se pojaviti ideja “Mazovijanske socio-ekonomije.” Tekst s kojim se igračica susreće je sljedeći: “Ljudi misle da je komunizam bio neka luda ideja kojoj su dani zasluženo odbrojani prije 40 godina. Groznica koja je prohujala svijetom, te se nikada neće vratiti. Bili su u pravu. Sve dok se *on* jutros nije probudio – spiritualni leš koji odgovara jedino na poziv Commodore Red vina, prostitutki i Krasa Mazova. Za njega je komunizam i dalje *ta stvar*. On će samostalno uzdići Komunu iz ‘02. iz oceanskog rova u kojem se odmarala, prekrivena duhovima i morskom travom! On je Veliki Graditelj Komunizma. Dođite, posvjedočite njegovom pokušaju da obnovi komunizam u ‘51. godini!” Ton je zajedljiv i ironičan, što nije čudno budući da je sama ideja da bi Harry kao jedinka mogao “izgraditi komunizam” oksimoron.

Nakon što Harry provede par sati razmišljajući o samostalnom ostvarivanju besklasnog društva, igra nam poručuje: “0.000% Komunizma je izgrađeno. Zli milijarderi koji ubijaju djecu još uvijek vladaju svijetom pakosno se cereći. Uspio je jedino sam sebe rastužiti. Počinje sumnjati u to da je Kras Mazov *njega osobno zajebao* svojom socio-ekonomskom teorijom. Učinila ga je, doduše, vrlo, vrlo pametnim dečkom koji posjeduje nešto poput sveučilišne diplome u Istini. Umjesto da gradi Komunizam, sada gradi precizni model ovog grotesknog, licemjernog svijeta.” Harry, dakle, može “postati komunist” – ako se s drugim likovima krene upuštati u razgovore o politici i izrazi neki ljevičarski stav, dobiti će +4 iskustva (experience points), no malo koji drugi ljevičar će ga shvaćati ozbiljno.

A zašto i bi? Policajac-komunist koji juri naokolo derući se “Dolje s buržoazijom!” je, mora se priznati, prilično komična pojava.

Naime, Disco Elysium nije ljevičarski pamflet, niti je manifest. Bez obzira na svoja politička uvjerenja, ZA/UMovci ne pokušavaju biti proroci, političari niti filozofi. Ne osiromašuju svoje djelo pribjegavajući jeftinoj didaktičnosti i moraliziranju – ne vrijeđaju inteligenciju igračica i ne nude nikakve konačne odgovore. Oni su, prije svega, umjetnici. A umjetnik stvara djelo koje govori samo za sebe, kroz sebe, jezikom umjetnosti. Da parafraziram Waltera Benjamina, puka tendencioznost ne osigurava da će djelo biti kvalitetno – potrebna je i književna, umjetnička tendencija. Da nije tako, mogli smo u ruke umjesto miša ili controllera uzeti neki teorijski članak. Zadatak umjetnika nije propovijed, niti zadovoljavanje fantazija publike. Njihov je zadatak da nam otvore oči, da nam prenesu nešto neuhvatljivo, nešto svojstveno vlastitom mediju, nešto što je nepretočivo u bilo koju drugu formu, što se ne može reći na bilo koji drugi način – nešto što možemo usvojiti samo kroz jedinstveno iskustvo baš tog djela. “Kada čitamo roman, bilo koji roman, moramo biti savršeno svjesni toga da je cijela ta stvar besmislica, ali istovremeno, dok čitamo, vjerovati svakoj riječi. Kada smo s romanom napokon gotovi, možda ćemo – ako je roman dobar – primijetiti da smo malo drugačiji nego što smo bili prije čitanja, da smo se malo promijenili, kao da smo upoznali novu osobu ili prošli nepoznatom ulicom. Ali vrlo je teško reći točno što smo naučili, kako smo se promijenili,” napisala je briljantna Ursula Le Guin. “Umjetnik se bavi onime što se riječima ne može izraziti. Umjetnik čiji je medij izražavanja fikcija,” paradoksalno nastavlja Le Guin, “radi to riječima.”


Disco Elysium je igra koja pušta igračicu da sama donosi svoje zaključke tako što ju nemilosrdno suočava sa surovom realnošću svojeg izmišljenog svijeta. Drugim riječima, medij videoigre se koristi kako bi se na interaktivan, i zato vrlo osoban način, ukazalo na tip problema s kojima se suvremeni ljevičar svakodnevno suočava. Neki su igrači bili prilično nezadovoljni ovakvim pristupom ideji komunizma. Iako se Harry može upuštati u polemike s različitim tipovima ljevičara koje tijekom igre susreće, sve te rasprave ne urađaju plodom – životne okolnosti i političke prilike Revachola se neće promijeniti.

Čini se da je Disco Elysium zapravo najkritičniji prema suvremenoj ljevici.

Upravo to je i poanta. Jasno je da “ultraliberalizam” i hiper-nacionalizam nisu valjana rješenja za probleme s kojima je Revachol suočen – to igra uzima zdravo za gotovo. Ono što Disco Elysium pokušava istražiti je disfunkcionalnost i nedjelotvornost postojeće ljevice – a time ćemo se baviti u sljedećem dijelu.

Kiša Bizović Grgas


Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2023. godinu.