TEKST

Nadino stoljeće

Nada Dimić (6.9.1923. – 17.3.1942.), jedina partizanka u Prvom sisačkom partizanskom odredu, imala je samo 15 godina kada se upisala u Savez komunističke omladine Jugoslavije, 17 kada se učlanila u Komunističku partiju Jugoslavije, a kada je započela oružanu borbu nije joj bilo ni 18 godina.

Ime Nade Dimić, narodne heroine po kojoj su se nekad nazivale tvornice, škole i druge važne institucije jugoslavenskog socijalizma, gotovo je izbrisano iz kolektivne društvene memorije, no lik i djelo naše prve partizanke još itekako živi na margini, inspirira i pokazuje put.

Biografski podaci kazuju kako bi mlada i buntovna Ličanka, rođena 6. rujna 1923., da je kojim slučajem preživjela Drugi svjetski rat i poživjela do današnjih dana, upravo danas slavila svoj okrugli ni više ni manje nego stoti rođendan. O ratnom putu Nade Dimić, započetom u šumi Brezovica kod Siska, kao jedine partizanke u Prvom sisačkom partizanskom odredu, što će reći prve službeno zabilježene partizanke na području Hrvatske, na kojem je i počeo jugoslavenski partizanski ustanak protiv okupatora, ispisane su mnoge stranice.

Među zanimljivim crticama iz kratkog života hrabre komunistkinje jest da je u borbi izvršavala razne specijalne zadatke. Izdvajamo ovdje onu da su je na jednom takvom zadatku u Karlovcu zaustavili  ustaški agenti i zatražili dokumente, da bi Nada Dimić uzevši torbicu kako bi im tobože pokazala legitimaciju,  izvukla iz nje pištolj i upucala jednog agenta, dok drugog nije uspjela, a on je zarobljava. Ustaše su je danima mučili pokušavši izvući od nje informacije, a Nada Dimić je, unatoč divljačkom mučenju do smrti šutjela, ne progovorivši ni riječ, odbivši im reći čak i svoje ime. Iscrpljena od mučenja, slabog zdravlja oboljela je i od tifusa te je streljana u ožujku 1942. godine, u koncentracijskom logoru Stara Gradiška.

Imala je tada devetnaest godina, izrazit smisao za crtanje i bila je tiha i povučena. Iščitavamo iz njezine uzbudljive biografije o rođenju u selu  Divoselu, srpskom i ustaničkom selu nedaleko Gospića koje je u NOB-u dalo više od tri stotine boraca i borkinja te da nije bila još ni punoljetna kada se priključila pokretu otpora koji će kasnije prerasti u Narodnooslobodilačku borbu. Zapisano je u životopisu samosvjesne i drčne djevojke da se sa samo 15 godina upisala u Savez komunističke omladine Jugoslavije kao i to da se već sa napunjenih 17 godina učlanila u Komunističku partiju Jugoslavije. Kada je započela oružanu borbu nije joj bilo ni osamnaest.

Imenujući tvornice, škole i trgove njihovim imenima, bivša je država davala počast narodnim herojima i heroinama, koji su, boreći se protiv fašizma i nacizma, dali živote za slobodu. Jedna od njih je, dakako, i Nada Dimić, prva naša poznata partizanka. Nakon oslobođenja od fašizma i uspostave socijalističke Jugoslavije, slava Nade Dimić bila je velika. Ona je postala jedna od najprepoznatljivijih ličnosti NOB-a i, rekli bismo danas, svojevrsna ikona otpora okupatoru. Narodnim herojem Nada Dimić proglašena je 7. srpnja 1951. godine kao jedna od 15 žena kojima je dodijeljena ova titula. Na području cijele Jugoslavije po njoj su se zvale ulice, trgovi, škole i mnoge druge institucije. Danas njeno ime nosi ekonomska škola u Zemunu koja se nalazi na mjestu Trgovačke akademije koju je pohađala.

Kao podsjetnik na hrabru heroinu i neko bolje vrijeme koje nam je ostavila u nasljeđe, u Zagrebu, gotovo u samom njegovu središtu, i danas stoji urušena zgrada propale tvornice koja je nosila Nadino ime. Povijesni podaci pokazuju da je tvornica Nada Dimić, osnovana 1950. godine, bila jedna od najuspješnijih tvornica trikotaže i pozamanterije u cijeloj Jugoslaviji. Razvoj tvornice bio posebno intenzivan u drugoj polovici 1950-ih godina kada je u njoj radilo više od 2000 radnica i radnika, od kojih su preko 80 posto bile žene. Dok se radilo i proizvodilo, proizvodi su se izvozili i na strana tržišta, a zanimljiv je povijesni podatak i da je posla bilo toliko da su zbog potrebe za proširenjem proizvodnje otvoreni i pogoni izvan Zagreba – u Buzetu, Metku, Obrovcu i Zelini.

Sudbina tvornice u novoj državi slična je sudbinama mnogih tvornica uništenih u nerijetko kriminalnim procesima pretvorbe i privatizacije koji su umjesto razvojem proizvodnje i nastavkom poslovanja u novim tržišnim uvjetima rezultirali najčešće pljačkom nekadašnjeg društvenog vlasništva, bogaćenjem odabranih pojedinaca, propadanjem tvornica i otpuštanjima radnika.

Urušavanjem Jugoslavije i procesima privatizacije u Hrvatskoj, stradava, dakle, i tvornica Nada Dimić. Te 1998. godine tvornica iz društvenog vlasništva prelazi u dioničko društvo te mijenja ime u Endi International. Broj zaposlenika smanjen je na dvjestotinjak, a 2000. godine proglašen je stečaj. Bilo je priča o novim investitorima i prenamjeni zapuštene zgrade tvornice, ali ona i danas vidno propada pred očima svakodnevnih prolaznika. Među poznatijim mešetarima koji su se htjeli okoristiti vrijednim prostorom je ono notornog Željka Keruma. Arhiva tvornice većim dijelom je izgubljena, a nešto dokumenata, biltena i predmeta čuva se u muzejima.

Sudbinu Nade Dimić, buntovne djevojke iz ličkog Divosela, borkinje Prvog sisačkog partizanskog odreda i sudbinu „Nade Dimić”, propale zagrebačke tvornice trikotaže i pozamanterije koja je nosila njezino ime, predstavila je nedavno umjetnica Sanja Iveković. Svojim umjetničkim projektom „Nada Dimić File”, započetog još 1998. godine, u vremenima kada su pretvorbeno-privatizacijska pljačka i posljedična deindustrijalizacija Hrvatske, bili u punom jeku, zagrebačka umjetnica i aktivistkinja nastoji održati Nadino ime u javnom diskursu i javnom prostoru. Pred početak ljeta 2023. Iveković je sa suradnicama u zagrebačkom Tehničkom muzeju Nikola Tesla postavila izložbu koja je usmjerila pažnju na žene koje su bile sudionice antifašističke borbe, ali se i bavila rekonstrukcijom industrijskog naslijeđa.

Izložba posvećena Nadi Dimić – osobi i istoimenoj tvornici, vratila je ovog proljeća i ljeta ime Nade Dimić u javni prostor iz kojega je devedesetih godina brutalno izbačena. Povezivanje narodne heroine i tvornice u jedinstvenoj izložbi ukazalo nam je na dva usporedna procesa koja su obilježila tmurne devedesete u Hrvatskoj. Govori nam o sustavnom brisanju antifašističkog nasljeđa i sjećanja na partizane i Narodnooslobodilačku borbu koji u dominantnom društvenom narativu kao da se i nisu dogodili te o gašenju industrije, nositelja gospodarskog i društvenog napretka Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije.

U Hrvatskoj sjećanje na Nadu Dimić čuvaju još i poneke antifašističke i ljudskopravaške  udruge. Uspomenu na nju čuvaju i osnivači istoimene nagrade koja se u Zagrebu svake godine dodjeljuje za promicanje društvenih sloboda. Nagradu dodjeljuje Fond za druge i udruga Domino, a sastoji se od kamena ulične kocke, kao simbol pučkog otpora, ali i stvaranja snažnije međusobne podrške. Nagrada se dodjeljuje pojedincima i kolektivima čije kulturno umjetničko djelovanje hrabro i aktivno doprinosi boljem i pravednijem zajedničkom društvu.

Ime Nade Dimić živi i na majicama s njezinim stiliziranim likom koje se zajedno s likovima još nekih narodnih heroja, mogu pronaći u produkciji entuzijasta iz Antifašističkog vjesnika. Premda izgurana na marginu, mnogima i danas simbolizira ikonu pokreta otpora fašizmu.

Maša Samardžija

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2023. godinu.