TEKST

Berlin: mit i gentrifikacija — I. dio

Berlin je danas nemoguće uopće zamisliti bez gentrifikacije: ona ne samo da je jedan od ključnih formativnih elemenata povijesti ovog grada, nego i vrlo važan čimbenik njegova vizualnog identiteta. Šetnja Berlinom često se doima kao šetnja kroz vrijeme, a ne samo kroz prostor. Helge Peters, akademik i aktivist u organizaciji Expropriate Deutsche Wohnen, opisuje berlinsku gentrifikaciju kao „financijalizaciju” tržišta nekretnina, gdje je sadašnja cijena nekretnine uvjetovana njezinim budućim profitom. Mislav Živković piše o Berlinu, a u drugom dijelu teksta čitajte više o posljedicama “mita” koji prati ovu kulturnu metropolu.

Berlin, po mnogima glavni grad Europe. Grad koji je vidio fašizam, socijalizam, komunizam i demokršćanstvo, grad koji je nekoć dijelio svijet na dvije polovice. Berlin – neuredan, kaotičan, alternativan, slobodan, grad koji okuplja mnoštvo raznolikih društava, stilova, estetika, arhitektura, načina života i životnih prostora. Berlin je danas nemoguće uopće zamisliti bez gentrifikacije: ona ne samo da je jedan od ključnih formativnih elemenata povijesti ovog grada, nego i vrlo važan čimbenik njegova vizualnog identiteta. Šetnja Berlinom često se doima kao šetnja kroz vrijeme, a ne samo kroz prostor. Ono što odaje suvremenost upravo su dizalice na svakom uglu i u svakom kvartu. Od pada Zida 1989., zadnja su tri desetljeća berlinske povijesti obilježena upravo masovnim useljavanjem pripadnika više srednje i više klase na štetu brojnih radnika koji su naseljavali Kreuzberg, Friedrichschein i Neukölln. Ovi kvartovi prije trideset godina bili su jeftina mjesta za život na granici sa Zidom, ali rapidna ekspanzija grada i stalan dotok novih stanovnika dovela ih je do toga da su se odjednom našli u novom, proširenom centru grada te tako postali poželjna lokacija za urbane korporativce i bogate obitelji. „Centar” ovdje treba shvatiti tek uvjetno, budući da se radi o policentričnom gradu – Berlin je nastao ujedinjavanjem više manjih mjesta od kojih svako diše drugačije, i to je vrlo očito. S vremenom, lokalne gostionice i male dućane zamijenili su fitness centri, hipsterski kafići i blokovi skupih stanova, a kvartovi koji su nekad bili privlačni umjetnicima i migrantima sve se više prilagođavaju mladim poslovnjacima i lokalnim alternativcima.

Rezultat je naravno apsolutna kriza stambenog tržišta. Anegdote poput oglasa za „umjetničku sobu u Kreuzbergu” koja se sastoji od šest kvadratnih metara, krpe umjesto vrata i malog kamina za grijanje za mjesečnu cijenu od 500 eura nisu šale nego stvarni oglasi koje možete lako pronaći na glasilima i društvenim mrežama. Ova je stvarnost sve surovija prema radničkoj klasi, umjetnicima, studentima, brojnim rasnim manjinama te LGBTQ+ populaciji – ukratko, prema istim društvenim skupinama kojima Berlin i duguje svoj imidž, budući da su one povijesno gravitirale prema ovom gradu te odigrale ključnu ulogu u formaciji mitova oko njega. Dvadesetih godina dvadesetog stoljeća Berlin je tako bio jedan od najprogresivnijih gradova za queer pojedince; i ne radi se ovdje samo o razvijenom noćnom životu nego i o postojanju organizacija i političkih pokreta za jednaka prava. Naravno, ovaj impresivan razvoj prekinuo je Hitlerov dolazak na vlast i donošenje nacističkih zakona o regulaciji „javnog morala”, ali nakon Drugog svjetskog rata LGBTQ+ scena nastavila se rapidno razvijati, a Berlin je uvijek privlačio nove članove zajednice.

Za vrijeme Hladnog rata Zapadni Berlin postao je utočište za alternativce, a u to je doba i sam grad bio jedan od jeftinijih europskih glavnih gradova: uz posao na pola radnog vremena moglo se sasvim pristojno živjeti, a to bi ostavljalo i dovoljno vremena i prostora za istraživanje osobnih interesa. Naravno da je ovo posebno pogodovalo umjetnicima te dovelo do sve većeg broja useljenika koji su se uz posao htjeli baviti nekom kreativnom disciplinom, što im je tamo bilo izvedivo. Osim njih, u Berlin su dolazili studenti te pojedinci koji nisu htjeli odrađivati vojni rok, jer je Zapadni Berlin bio jedino mjesto u Zapadnoj Njemačkoj gdje je to bilo moguće. Brojevi su useljenika u osamdesetima porasli na trenutnih 30-50 tisuća novih useljenika godišnje, što je u jednom trenutku postalo previše za stvarne kapacitete grada te rezultiralo postupnim povećanjem cijena nekretnina.

Prijelomna su točka pak bile devedesete. Nakon pada Zida, brojni investitori počeli su kupovati nekretnine za vrlo niske cijene, očekujući ekonomski boom. Međutim, ovih se godina dogodio neočekivani pad prirasta stanovništva zbog iseljavanja velikog broja mladih obitelji, što je dovelo grad u financijsku krizu. Vlada je reagirala tako što je prodala dvije trećine nekretnina u javnom posjedu privatnim kompanijama za suludo niske cijene. Konstantin Krex, berlinski aktivist koji djeluje unutar organizacija koje se bave stambenim pitanjima i pravima, govori o gentrifikaciji kao tržišnoj sili koja stupa kao odgovor kapitalizma na (logičan i očekivan) rast gradova i broja doseljenika: „Gentrifikacija nastupa kad tržište počne odlučivati tko će gdje živjeti i za koju cijenu,” što povlači za sobom cijeli niz kulturnih promjena. Studija koju su proveli Berlin HYP i CBRE pokazuje da su ondašnje nekretnine prodavane za 2-3 dolara po kvadratnom metru, dok im je današnja vrijednost između 11 i 12 dolara. Stvari su eskalirale tijekom financijske krize 2008. – stanovnici su počeli uzimati novac iz fiksnih fondova ulaganja (poput životnog osiguranja) te počeli kupovati nekretnine. Povećana potražnja dovela je do toga da su cijene nekretnina porasle na račun onih koji si nisu mogli priuštiti da kupe vlastitu nekretninu. Ovako se iz nekretnina sustavno istiskivala srednja klasa u korist onih koji mogu platiti više, a taj se proces nastavio sve do danas.

Osim povijesnih promjena na tržištu nekretnina, gentrifikaciju su uvjetovali i pojedini njemački zakoni u kojima stanodavci pokušavaju pronaći rupe i opravdati dizanje cijena. Prema njemačkim stambenim zakonima, pojedine troškove koji spadaju u kategoriju „održavanja” (poput popravljanja elektronskih uređaja koji više ne funkcioniraju) dužni su snositi stanodavci ili kompanije koje su vlasnici nekretnina. Međutim, ukoliko se trošak može opravdati kao „modernizacija”, dizanje rente zakonski je dopušteno, i brojni stanodavci ovo iskorištavaju. Naravno, „modernizacija” je izrazito širok i mutan pojam te tako nije neobično da se stanodavci uspiju izboriti za dizanje cijene nekretnine na osnovu instalacije nove pećnice ili uređaja za pranje posuđa. Nasuprot toga, nisu neobični ni slučajevi kad tvrtke i stanodavci odbijaju obaviti nužne popravke kako bi izbjegli troškove „održavanja”: notorna kompanija Deutsche Wohnen nekoliko je godina izbjegavala popraviti grijanje u jednoj od svojih zgrada kod Kottbusser Tora, natjeravši tako stanare da tijekom zime provedu i po nekoliko tjedana bez grijanja.

Helge Peters, akademik i aktivist u organizaciji Expropriate Deutsche Wohnen, opisuje berlinsku gentrifikaciju kao „financijalizaciju” tržišta nekretnina, gdje je sadašnja cijena nekretnine uvjetovana njezinim budućim profitom. Jasno je da se radi o bizarnom kapitalističkom paradoksu. Buduća profitabilnost nekretnine ne može se utvrditi s jasnoćom i točnošću kao da se radi o nekakvim egzaktnim parametrima, a ne praznim nagađanjima ekonomskih nadristručnjaka – kao što su uostalom i pokazale nekonzistentnosti u berlinskoj povijesti koje su uvijek znale iznevjeriti očekivanja. Jedan je slučaj već spomenuti primjer neočekivanog pada broja stanovništva u devedesetima, a za grad koji bilježi stalan tok promjena u broju useljenika i iseljenika nije nerazumno pretpostaviti da bi se nešto slično moglo dogoditi opet tijekom idućih godina. Vrednovanje nekretnina na temelju nekakvog fiktivnog budućeg potencijala samo je strategija koja omogućuje da se njihovi vlasnici nastave bogatiti, a nepoželjnici istiskivati iz stambenog pitanja.

Kad govorimo o nepoželjnicima, ovdje se radi primarno o migrantima, kako gastarbajterima tako i asimiliranim bliskoističnim ili azijskim doseljenicima, a posebice novim doseljenicima (uzevši u obzir da je prosječna cijena nove nekretnine u Berlinu među višima u Europi). Peters naglašava da je naličje gentrifikacije „socijalno pročišćavanje” njemačkog društva. Nisu samo migranti na udaru – u Berlinu je možda čak i značajniji slučaj srednje klase. Točnije, to su pripadnici srednje klase koji nisu najsiromašniji društveni sloj, nego možda žele živjeti prosječne živote s ponekim „luksuzima” (kao što je školovanje djece), a koji su također pogurani na fizičke i figurativne margine grada. Oni su se primorani seliti u manje atraktivne dijelove grada kako bi si priuštili stanovanje – uzevši u obzir da će im stanovanje u jednom od berlinskih centara biti puno teže financijski dostupno. Izmještavanjem iz centra oni više nisu u jednakoj mjeri integrirani u državno gospodarstvo, a tako gube svoje mjesto u bilo kakvom obliku nacionalnog projekta. Francuski geograf Christophe Guilluy u ovom vidi razloge zašto se pojedini pogođeni pojedinci mogu okrenuti podršci radikalnih desničarskih pokreta, budući da se osjećaju isključeno iz projekata stranki u političkom mainstreamu. „Ovo je prvi put u povijesti da većina radničke populacije ne živi tamo gdje se bogatstvo i vrijednost stvaraju, te tako ekonomski razdor dovodi do kulturnog i političkog,” tvrdi Guilluy.

Ovakva se nejednakost u prošlosti donekle samostalno regulirala – ljudi su jednostavno selili iz siromašnijih područja u bogatija, a tvrtke tamo gdje su troškovi bili niži. Cijene nekretnina promijenile su ovo, budući da troškovi stanovanja jače figuriraju i oduzimaju najveći dio budžeta upravo onih skupina koje su najslabije plaćene, dok ih oni bolje plaćeni neće toliko osjetiti. Potonji tijekom selidbe bilježe određenu količinu neto profita, dok slabije plaćeni, iako bi teoretski trebali dobiti nešto selidbom, ostaju na financijskom gubitku.

Mislav Živković

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2023. godinu.