TEKST

Berlin: mit i gentrifikacija — II. dio

Berlinska umjetnička i kulturna scena prezasićena je, a količina javnih sredstava za umjetnost i kulturu premala, što rezultira izrazito kompetitivnim tržištem. Legendarni noćni život također izgleda puno drugačije nego što bi se to dalo pretpostaviti na temelju brojnih senzacionalističkih članaka napisanih na temu. Kultni klubovi koji su nekad imali stroge čuvare kako bi održali prostore sigurnima od fašizma, mizoginije i homofobije danas su uglavnom turistička odredišta. Ako je identitet prestao biti političko, a postao estetsko pitanje, kako je uopće moguće garantirati sigurnost za marginalizirane? Mislav Živković propitkuje u drugom dijelu svoga pregleda gentrifikacije u Berlinu.

Istiskivanje srednje klase ide ruku pod ruku s nastankom sloja koji Guilluy naziva „kul buržoazijom” (drugi ekonomisti znaju koristiti termin „aspirational class”), koja je po pitanju društvenih vrijednosti uvelike progresivna – ali time često i nevoljka da prizna svoj položaj u društvenoj hijerarhiji, ili čak da ova potonja postoji. I ovdje se otkriva jedan problem kulturnog stanja naizgled progresivnog i otvorenog Berlina u kojem gentrifikacija sve više stvara društvene tenzije između različitih identitetskih grupa – posebno zato što se u njegovom melting potu uglavnom radi o udžbeničkim primjerima intersekcionalnih identiteta.

Iz perspektive ovih društvenih skupina, koje u Berlinu uživaju veću količinu sigurnosti nego u dobrom dijelu ostatka Europe (iako i dalje ne jednaka prava s dominantnim društvenim slojevima), može se vidjeti da mit o Berlinu ne odgovara stvarnom životu u gradu. Umjetnička i kulturna scena prezasićena je, a količina javnih sredstava za umjetnost i kulturu premala, što rezultira izrazito kompetitivnim tržištem. Legendarni noćni život također izgleda puno drugačije nego što bi se to dalo pretpostaviti na temelju brojnih senzacionalističkih članaka napisanih na temu. Kultni klubovi koji su nekad imali stroge čuvare kako bi održali prostore sigurnima od fašizma, mizoginije i homofobije danas su uglavnom turistička odredišta na kojima se čeka po nekoliko sati u redu, a na kraju ulazak u klub biva uvjetovanim time koliko se čuvaru sviđa nečiji autfit ili stil. Internetski forumi prepuni su savjeta kako se obući za koji klub kako bi se moglo ući, ali upravo je to ono što zapravo guši slobodni i progresivni duh po kojem je grad poznat. Ako je identitet prestao biti političko, a postao estetsko pitanje, kako je uopće moguće garantirati sigurnost za marginalizirane? Čak i bitnije, kako je moguće istinski prepoznati te kritički pristupiti intersekcionalnosti identiteta ako je identitet utemeljen samo na vizualnim indikatorima?

Napad turista na klubove prepoznale su i pojedine društvene organizacije poput Clubcomission, te su uputile apel njemačkom parlamentu da pojedinim klubovima dodijeli status kulturnih ustanova kakav imaju opere i kazališta. DJ-evi i glazbeni izvođači jednako su tako poslali apel UNESCO-u da techno glazbi dodijeli status nematerijalne kulturne baštine, s obzirom na njezinu povijesnu povezanost s borbom za jednaka prava i važnost za marginalizirane društvene skupine tijekom devedesetih, nakon pada Zida. Ovi su zahtjevi također direktna posljedica jačajuće gentrifikacije: preko 100 klubova zatvoreno je tijekom zadnjih desetak godina jer klubovi u službenoj klasifikaciji figuriraju u istoj kategoriji kao bordeli i kladionice, zbog čega ih tvrtke koje se bave nekretninama lakše mogu izgurati u korist novih apartmanskih kompleksa. Zbog lokacija klubova, koji su integrirani u centre svih berlinskih kvartova, češći su i prigovori susjeda na buku, ali im je i zakonski otežano da dobiju najam na duže vrijeme. Tako i zaista kultni klubovi, poput Tresora u Kreuzbergu, dobivaju najam tek na tri mjeseca, što omogućuje frekventnije dizanje cijena i otežanu isplativost poslovanja.

Sa simboličke strane, techno kultura predstavlja slobodu kakvoj su se umjetnici i alternativci nadali nakon pada Zida: slobodu da svatko bude ono što jest, slobodu ljubavi, slobodu utemeljenu na tome da su svi ljudi jednako vrijedni. Problemi pak vezani za današnje modele kapitalizma, poput gentrifikacije i pretjeranog turizma, ozbiljno narušavaju ovu sliku. Dobar je primjer ovogodišnja iteracija festivala WHOLE (WHOLE: The United Queer Festival) koji okuplja kvir i umjetničke kolektive oko ideje plesa kao političke forme pokreta i stvaranja slobodnog prostora za najraznolikije oblike kvir samoekspresije. WHOLE festival osim glazbe svake godine ugošćuje brojne panele i radionice koje pokrivaju teme poput intersekcionalnosti, borbe za trans oslobođenje, krizu identitetske politike i probleme suvremene ljevice. Festival ima vlastiti program solidarnosti koji je namijenjen pokrivanju troškova onih financijski najugroženijih posjetitelja: 100 je ulaznica poklonjeno u ovu svrhu, što je simbolična (i nedovoljna) količina za preko 5000 posjetitelja festivala.

Festival je ove godine obilježen znatnim porastom rasističkih i transfobnih ekscesa te su se brojni posjetitelji na forumima službene festivalske aplikacije požalili da se tijekom trajanja festivala nisu osjećali sigurno. Valja jasno istaknuti da napadi uvelike dolaze upravo od strane cis bijelih gej muškaraca, odnosno upravo onog dijela LGBTQ+ zajednice koji uživa najveće kapitalističke privilegije. Brojni su se posjetitelji požalili i na stalan rast cijena hrane, pića i kampiranja, što bogatiji posjetitelji možda neće osjetiti, ali će biti znatan trošak za one manje privilegirane – kao što je slučaj i s problemom stanovanja. Jasno je da je porast napada na trans i nebijele pojedince tek minijatura globalne krize ljudskih prava koja je danas prisutna na cijelom Zapadu, ali je zaista žalosno da se ovo događa i unutar kvir zajednica, kao i to da izuzetak nisu ni događaji koji nominalno stavljaju toliki naglasak na stvaranje sigurnih prostora i propagiraju slaganje s lijevim te kontrakulturnim vrijednostima financijske i društvene jednakosti. Sam se program solidarnosti iz ove perspektive čini više performativan, nego sa stvarnom svrhom smanjenja društvene nepravde.

Slični komentari i žalbe sve su češće i na primjeru techno klubova, sugerirajući dvije stvari: prvo, činjenicu da je sigurnih prostora za marginalizirane skupine sve manje i manje, a drugo, da Berlin već godinama živi na staroj slavi koju su ove skupine izgradile tijekom devedesetih. Problemi gentrifikacije nisu samo financijski, nego duboko politički i kulturni, a na njihovom primjeru možemo vidjeti kako kapitalizam transformira gradove, pretvarajući ih u karikature samih sebe, slike koje preuzimaju samo estetiku svojih zlatnih dana, ali ne nužno i vrijednosti koje stoje iza te estetike. Estetizacija zaboravlja povijest techno glazbe koju su stvorili nebijeli i kvir pojedinci, a koja se u modernoj njemačkoj povijesti veže uz politički protest i borbu protiv ostataka fašizma uz snažan antikapitalistički sentiment. Techno klubovi u Europi imali su značajnu ulogu u uvođenju i popularizaciji sigurnih prostora za žene i kvir pojedince, a poznati berlinski Tresor dugo je vremena pokušavao održati živim nasljeđe čikaških i detroitskih pionira žanra, inzistirajući na anti-elitizmu i demokraciji kao ključnim vrijednostima za povezivanje mase kroz glazbu. Danas ulaznica za Tresor košta minimalno 25 eura, a vrijednosti koje su iznjedrile cijelu klupsku scenu ostaju uglavnom vrijednosti samo na papiru. Na kraju krajeva, te vrijednosti ne mogu privući toliko turista i generirati toliku količinu profita za manjinu pojedinaca koliko to mogu mitovi na kojima kapitalizam opstaje. One su tako ne samo neisplative, nego i duboko opasne za sustav – razlog više zašto na njima treba još ustrajnije inzistirati.


Mislav Živković

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2023. godinu.